hrvatski

Urbani sistem i političko-teritorijalna organizacija Republike Hrvatske

Analiza osnovnih obilježja urbanog sistema Hrvatske ukazala je na njegovu nedovoljnu razvijenost s izrazitom prevlašću malih gradova (66,7% hrvatskih gradova ima ispod 10 000 stanovnika) što je posljedica, između ostalog, i općih karakteristika naseljenosti s dominacijom malih naselja i disperznih oblika naseljenosti. U hijerarhiji gradova utvrđena je izrazita dominacija Zagreba i makroregionalnih centara Splita, Rijeke i Osijeka te nedostatak gradova srednjih veličina (50 000 - 100 000 st.). Pomoću teorije grafa i potencijalnog modela konstatirana su nepravilna topološka obilježja urbanog sistema Hrvatske s naglašenim središnjim položajem koji unutar njega ima zagrebački regionalni urbani sistem. Sve provedene analize ukazuju na izražene polarizacijske procese unutar urbanog sistema koje se odvijaju na više razina: državnoj (Zagreb), regionalnoj (Split, Rijeka, Osijek, Zadar, Pula, Karlovac i drugi regionalni centri) i općinskoj razini (općinski centri u bivšem komunalnom sistemu). Na temelju promatranja povijesnog razvoja političko-teritorijalne organizacije Hrvatske utvrđeno je značenje geografskog čimbenika u njezinom razvoju. Budući da je političko-teritorijalna organizacija uvjetovana naseljenošću i potrebama organizacije prostora potvrđeno je da su prvobitno pretežiti utjecaj na naseljenost, a time i na političko-teritorijalnu organizaciju, imali fizičko-geografski čimbenici. S društveno-ekonomskim razvojem slabi utjecaj tih čimbenika, a jača uloga centara i funkcionalne organizacije na političko-teritorijalnu organizaciju. Konstatirane su veće razlike u veličini (površini i broju stanovnika) županija te upravnih gradova i općina. Tako je površinom najveća hrvatska županija čak 8.8 puta veća od Grada Zagreba, a on je kao brojem stanovnika najveća regionalna političko-teritorijalna jedinica čak 9,2 puta veći od županije s najmanjim brojem stanovnika (Ličko-senjska županija). Utvrđeno je da, osim povijesne utemeljenosti, županije imaju i svoju suvremenu utemeljenost kao izraz potrebe za ravnomjernijim regionalnim razvojem Hrvatske. Status upravnog grada dobili su pretežito bivši centri općina u komunalnom sistemu sa okolnim naseljima. Analiza osnovnih obilježja općina ukazala je na dominaciju malih općina (do 5000 st. ima 78.8% hrvatskih općina) te na izmijenjene osnovne parametre nadležnosti općina te njihovog položaja u sistemu vlasti. Analizom međuovisnosti urbanog sistema Hrvatske i političko-teritorijalne organizacije utvrđeno je da je urbani sistem Hrvatske predstavljao osnovu formiranja nove političko-teritorijalne organizacije. Tako su u Hrvatskoj, većim dijelom, gradovi ovisno o svom funkcionalnom značenju preuzeli ulogu centara pojedinih političko-teritorijalnih jedinica različitog stupnja. Manjim su dijelom na formiranje teritorija i određivanje centara pojedinih političko-teritorijalnih jedinica, umjesto geografskih, utjecali većinom politički i povijesni čimbenici. S druge strane, potvrđen je utjecaj političko-teritorijalne organizacije na hijerarhijska i prostorna obilježja urbanog sistema. U Hrvatskoj je značajan utjecaj na razvoj urbanog sistema imao komunalni sistem, kao stabilni oblik političko-teritorijalne organizacije koja se nije gotovo uopće mijenjala tijekom tridesetak godina (1962-1993.), a u kojem je dominirala općina kao osnovna političko-teritorijalna jedinica s izrazitom ekonomskom samostalnošću. Vrlo su značajnu ulogu u sistemu odlučivanja (političkog i ekonomskog) imali općinski organi vlasti koji su u pravilu svojim odlukama favorizirali razvoj općinskog centra. Komunalni je sistem utjecao na lokaciju proizvodnih i uslužnih djelatnosti, na polarizaciju stanovništva i funkcije rada, na gravitacijske odnose te na socioekonomsku strukturu stanovništva. U općinskim je centrima pod utjecajem komunalne organizacije i sistema odlučivanja došlo do koncentracije proizvodnih i uslužnih djelatnosti. Tako je u općinskim centrima koncentrirano 75,3% industrijskih poduzeća i 67,2% poduzeća tercijarnog sektora djelatnosti. Značajan je i utjecaj koji je taj oblik političko-teritorijalne organizacije imao na prostorne strukture i procese. Pod utjecajem komunalnog sistema odvija se na razini općina prerazmještaj stanovništva u općinske centre te dolazi do polarizacije funkcije rada. Općinski su centri, naime, u razdoblju 1981-91. imali porast stanovništva 13,7% dok se stanovništvo ostalih naselja smanjilo 3,8%. Polarizacija funkcije rada u općinskim centrima vrlo je izražena jer u njima radi čak 82,4% ukupno zaposlenih stanovnika. Komunalni sistem utjecao je i na poklapanje općinskih granica s granicama gravitacijskih područja radne snage i centralnomjesne organizacije općinskih centara. Putem svih ovih segmenata komunalni je sistem stimulativno djelovao na razvoj općinskih centara koji postaju spontani centri polarizacije na razini općina. Međutim, njihovo funkcionalno značenje, osim nekih regionalnih centara, ne prelazi granice općina. Zbog toga se može reći da je komunalni sistem posebice utjecao na razvoj manjih gradova što se odražava i u nepravilnim hijerarhijskim obilježjima urbanog sistema odnosno u dominaciji malih gradova (većinom općinskih centara) koji su na sebe preuzeli na lokalnoj razini funkcije regulatora i stabilizatora prostornih procesa. Na taj je način dio ruralnog stanovništva koji bi inače preselio u veće gradove ostajao u centru lokalne jedinice. S druge strane, komunalni sistem nije odgovarajuće djelovao na razvoj gradova srednjih veličina (50 000 – 100 000 st.), poglavito u prostorima u kojima pojedini općinski centri nisu, zbog zatvorenosti općinskih ekonomija, u mogućnosti apsorbirati višak stanovništva nastao uslijed intenzivnih procesa deagrarizacije i deruralizacije uslijed čega stanovništvo odlazi iz regije, a poznato je da poglavito u nerazvijenim regijama upravo gradovi srednjih veličina mogu zaustaviti negativne prostorne procese odljeva i starenja stanovništva, jer grad nije samo objekt već i nositelj prostornog razvoja. Komunalna su organizacija i sistem odlučivanja, dakle, pogodovali razvoju poglavito manjih ali i velikih gradova koji primaju stanovništvo koje manji općinski centri nisu u mogućnosti primiti. Nova političko-teritorijalna organizacija koja se temelji na manjim lokalnim (općine i gradovi) i jačim regionalnim (županije) političko-teritorijalnim jedinicama koje više nemaju obilježja samostalnih ekonomskih jedinica kao stare općine, nužno će i modificirati utjecaj koji političko-teritorijalna organizacija ima na razvoj gradova i urbanog sistema. Pod utjecajem komunalnog sistema, uz utjecaj i drugih čimbenika, stvoren je, u stvari, novi prostorni sistem koji se ispoljava u dnevnim migracijama, centralnomjesnoj organizaciji, socioekonomskoj preobrazbi, cirkulaciji roba i usluga. Komunalni je sistem, dakle, bitno utjecao na razvoj urbanog sistema Hrvatske do njegovog ukidanja, ali i stvorio inicijalne prednosti u razvoju za bivše centre političko-teritorijalnih jedinica (općina). S obzirom na navedene činjenice može se reći da je potvrđena hipoteza postavljena na početku rada o međuovisnosti urbanog sistema i političko-teritorijalne organizacije Hrvatske, s tim da je urbani sistem Hrvatske bio presudni čimbenik formiranja nove političko-teritorijalne organizacije, dok su, s druge strane, na razvoj urbanog sistema uz političko-teritorijalnu organizaciju utjecali i drugi čimbenici.

Hrvatska; urbani sistem; političko-teritorijalna organizacija; urbanizacija; polarizirani razvoj; komunalni sistem

nije evidentirano