hrvatski

Kultura kao objekt geografskog proučavanja

U članku se daje pregled razvoja kulturne geografije od njezina nastanka početkom XX. stoljeća do danas. U disciplini se, kao prvo, uočavaju pomaci od objektnosti, tj. koncentracije na materijalne elemente kulture, prema subjektnosti, tj. prenaglašavanju subjektivnosti percepcije okoline i, ako drugo, pomaci do hermeneutičkih stajališta današnje „nove“ kulturne geografije koja, služeći se interpetativnim pristupom, nastoji prevladati razdvojenost subjekta i objekta. Bilježe se kardinalne promjene u gledanju kulturne geografije i na kulturu, i na osnovni objekt kulturne geografije – kulturni pejzaž. Kulturu se tijekom ovoga stoljeća geografi shvaćali u rasponu od superorganske autonomne strukture do intersubjektivne realnosti, odnosno organiziranog sustava označavajućih simbola s pomoću kojih se odvija ljudska komunikacija. Shvaćanje pak kulturnog pejzaža variralo od njegova viđenja kao rezultata djelovanja cjelovite ljudske zajednice na prirodni pejzaž do suvremene vizije pejzaža kao teksta u kojem su zakodirani konteksti polivokalne strukture društva, prirodnih, kulturnih i povijesnih okolnosti u kojima se pejzaž razvija i u kojima se razvija. Afirmacija multkulturalnosti društva u suvremenoj geografiji dovodi u žarište pojam prostora umjesto tradicionalnog pojma okružja. U prostoru se, naime, supostoje, preklapaju i prožimaju okružja različitih sociokulturnih skupina. Kako upravo u proučavanju prostora dobre rezultate daju kvantitativne geografske tehnike, u članku se dovodi u pitanje primarno negativan odnos kulturne geografije prema kvantitativnim metodama prostorne analize.

kultura; kulturna geografija; humanistička geografija; kulturni pejzaž

nije evidentirano