hrvatski

Sinsedimentacijska tektonika na Jadranskoj karbonatnoj platformi

U dugogodišnjim geološkim istraživanjima koja se za potrebe izrade Geološke karte Hrvatske 1:50.000 izvode u karbonatnim platformnim naslagama Dinarida, primjena detaljne strukturne analize u proučavanju sinsedimentacijske tektonike pokazala se kao značajna i nezaobilazna. Međutim, njezin doprinos izučavanju geneze istraživanog područja moguće je sagledati isljučivo kroz multidisciplinarni pristup u istraživanjima, gdje se strukturna geologija u sprezi sa sedimentologijom i biostratigrafijom bavi istraživanjima učestalih promjena facijesa u tektonski izdiferenciranom reljefu. Sa stajališta strukturne geologije, sinsedimentacijske tektonske pokrete u Dinaridima možemo kronološki podijeliti u tri zasebne cjeline: 1) razdoblje intenzivnih tektonskih kretanja koje završava u gornjem trijasu, a čiji je rezultat odvajanje mediteranskoga praga kao afričkog promontorija od Gondwane i nastajanje uvjeta za razvoj Jadranske karbonatne platforme kao jedne od cijeloga niza platformi u području Tethysa; 2) tijekom mezozoika, u kojem vjerojatno u nekoliko navrata dolazi do promjene pravca djelovanja najvećeg regionalnog tangencijalnog stresa, glavno obilježje sinsedimentacijskih tektonskih pokreta predstavljao je izrazito mali diferencijalni stres, što je rezultiralo boranim strukturama velikih dimenzija i malih amplituda, te rasjedima sa zanemarujuće malim pomacima. U sedimentacijskom prostoru to često ima za posljedicu migraciju facijesa u lateralnom i vertikalnom smislu, te pojavu lokalnih ili regionalnih emerzija; 3) početkom tercijara ponovo započinje razdoblje intenzivnih sinsedimentacijskih tektonskih pokreta koji su kulminirali izdizanjem Dinarida. O tektonskim pokretima prije gornjeg trijasa najmanje znamo. Međutim, vjerojatno je da su oni izravno imali utjecaj na izgled današnjeg strukturnog sklopa Dinarida. Pogledom na tektonsku, odnosno geološku kartu, nemoguće je ne uočiti današnju zonalnu građu. Ona je oduvijek shvaćana kao nezaobilazni ključ u rješenju regionalne tektogeneze. Dosad je postojao cijeli niz pokušaja da se kroz velika navlačenja, ili pak kroz autohtono strukturno preoblikovanje geotektonskih jedinica riješi problem tektogeneze Dinarida, no tek je prihvaćanje ideje tektonike ploča pružilo prihvatljive i logički shvatljive koncepcije. Ne ulazeći u raspravu o koncepcijama, moramo konstatirati da današnje razumijevanje kinematike deformiranja, koje se temelji na dinamskim (eksperimentalnim) saznanjima i analizi konkretnih primjera iz prirode, ne poznaje primarne reverzne strukture tako strmih površinskih nagiba kakve nalazimo u Dinaridima. Na kartama srednjih i malih mjerila regionalni reverzni rasjedi imaju praktički pravocrtna pružanja. To jasno ukazuje na njihove strme rasjedne površine koje mjerene na izdancima najčešće ne pokazuju nagibe ispod 70o. Tangencijalnom kompresijom cjelovite platforme takve strukture jednostavno nisu moguće. Međutim, ako se podsjetimo na duboke lineamente u bazi karbonatnog kompleksa, tj. normalne rasjede tipa halb-graben struktura koji su tijekom riftanja u trijasu zahvatili kompletno područje buduće karbonatne platforme, te koji su reaktivirani inverznom tektonikom tijekom tercijara, razumjet ćemo izuzetno strme strukture tijekom tektonske aktivnsti u tercijaru, zonalni raspored flišnih paleogenskih bazena u labilnom području fronte reverznog izdizanja, ali isto tako i dinamiku platforme tijekom gornje jure kada nastaju abortirani pull-apart bazeni o kojima će još biti riječi. Razdoblje mezozoika je s gledišta istraživanja sinsedimentacijske tektonike izuzetno značajno. To je bilo razdoblje blagih tektonskih pokreta tijekom kojeg se formiraju prostrane borane strukture malih amplituda i lomne strukture zanemarivih pomaka. Međutim, stalna tektonska dinamika je razlog izuzetne facijesne diferencijacije. Nedostatak kontinuiteta u djelovanju najvećeg regionalnog stresa ima za posljedicu da se novonastali intraplatformni bazeni (depresije) u uvjetima brze platformne karbonatne sedimentacije u razmjerno kratkom vremenu zapunjavaju progradirajućim plitkovodnim rubnim facijesima, te se ponovo uspostavljaju okoliši plitkog mora. Nažalost, geometrija ovih sedimentacijskih prostora, npr. tijekom gornje jure, nije u potpunosti jasna zbog naknadnih strukturnih preoblikovanja. Međutim, njihovo pojavljivanje u nizu (vapnenci s rožnjacima i amonitima Gorskoga kotara) i naslučujuće pružanje po pravcu sjever – jug "lemeškoga" korita ukazuju na mogućnost da su to abortirani pull-apart bazeni izazvani horizontalnim kretanjem reaktiviranih rasjeda u podini karbonatnog kompleksa, čija je današnja orijentacija pružanja podudarna s dinarskim strukturama. Najbolje definirane primjere opisane sinsedimentacijske dinamike na Jadranskoj karbonatnoj platformi nalazimo tijekom krede. To se prvenstveno odnosi na detaljno istraženo područje zapadnoistarske antiklinale (antiklinorija) i njezinog okopnjavanja u kredi. Prostorna orijentacija b-osi ove strukture (SSI – JJZ) je identična pružanju duž kojeg se na otoku Cresu, južno od Vranskog jezera, sjeverni dio otoka tijekom srednjeg do gornjeg cenomana izdiže u emerziju, a južni dio produbljava. Istodobno, identično orijentiranim strukturama i geometrijom sedimentacijskog prostora dolazi do diferencijacije facijesa i na otoku Lošinju gdje se sedimentacija u jugozapadnom dijelu bazena nastavlja do u konijak. Na Dugom otoku krajem cenomana pratimo takve strukturne deformacije s jednakim posljedicama, ali ovdje bez okopnjavanja. Najmlađe je razdoblje sinsedimentacijske tektonike ujedno i najkraće, jer se već krajem eocena, tek mjestimice s oligocenom, u području Dinarida završava sedimentacija. Međutim, to je razdoblje intenzivnih strukturnih deformacija u kojem se postupno formiraju i flišni bazeni. Tu dinamiku produbljavanja dijelova platforme moguće je pratiti kroz transgresiju mora na obodima bazena i migraciju priobalnih facijesa s pripadajućim mikrofosilnim zajednicama. Sedimentacijski prostori poprimaju geometriju u kojoj duža os bazena direktno ukazuje na pravac po kojem djeluje najveći regionalni stres: SI – JZ. Brzina strukturnog deformiranja nije dopuštala litifikaciju istaloženog sedimenta, te su rubni dijelovi bazena obilježeni pojavama slampova. Njihova koncentracija u sjeveroistočnim obodima bazena govori o asimetriji sedimentacijskog prostora i jugozapadnim vergencijama. Zbog toga su to najlabilnija mjesta gdje vrlo brzo dolazi do pucanja, reverznog izdizanja i natiskivanja u smjeru jugozapada. Razmjerno brzo izdizanje izazvano tektonskim pokretima ima za posljedicu pojavu značajnih sintektogeno-posttektogenih sedimenata – Jelarskih i Prominskih naslaga. To su naslage taložene u različitim uvjetima uzrokovanim izrazitom morfološkom diferenciranošću reljefa, što je dovelo do velike bočne i vertikalne facijesne promjenljivosti u rasponu od marinskih, rubno-marinskih do kopnenih okoliša. Ovisno o duljini transporta, tj. udaljenosti od izvorišta, naslage se razlikuju po stupnju zaobljenosti zrna, veličini zrna i sortiranosti. Pritom je sastav fragmenata od sekundarnog značaja jer direktno ovisi o izvorištu materijala. Vrlo karakterističan primjer odnosa Jelara i Promine, tj. njihove genetske srodnosti moguće je pratiti od južne fronte Velebita ispod Tulovih greda prema Novigradskom moru. Budući da su za potpuno definiranje strukturnih elemenata potrebni brojni precizni podaci za sada smo realno u mogućnosti govoriti samo o tri regionalne deformacije: 1) recentna, tj. neotektonska deformacija - koja traje od kraja miocena do danas i čiji je smjer djelovanja najvećeg regionalnog stresa približno po pravcu sjever - jug; budući da je u području Jadranske karbonatne platforme u to doba sedimentacija praktički potpuno prestala ova je deformacija postsedimentacijska; 2) tercijarna deformacija - koja započinje prestankom karbonatne sedimentacije u Dinaridima, tj. regionalnom emerzijom krajem krede-početkom paleogena, te traje do gornjeg miocena, a čiji najveći regionalni stres djeluje približno po pravcu sjeveroistok - jugozapad; ova je deformacija značajnim dijelom sinsedimentacijska; 3) kredna deformacija - čije efekte pratimo kroz cijelo razdoblje krede kao posljedicu djelovanja najvećeg regionalnog stresa nepromijenjene, stalne orijentacije po pravcu zapadsjeverozapad – istokjugoistok; ova je deformacija sinsedimentacijska. U strukturnoj geologiji strukture predstavljaju nepobitne činjenice koje svojom orijentacijom u prostoru i kinematskim značajem predstavljaju fosilni zapis tektonskih događaja u vremenu. Razumijevanje njihovog postanka zasniva se na zakonima mehanike stijena, što znači eksperimentalno dokazanom i logički prihvatljivom kinematikom oblikovanja. Ako imamo dovoljno prikupljenih strukturnih elemenata (pri tome ne misleći na statistički broj podataka, već na kompletnost definiranih struktura), sa sigurnošću možemo govoriti o regionalnoj deformaciji koja je definirana svojim karakterom, smjerom djelovanja najvećeg stresa, vremenom i područjem djelovanja. Dva su temeljna razloga zašto je u karbonatnom kompleksu teško definirati karakter i orijentaciju starijih deformacija: a) zbog realne mogućnosti reaktivacije svih naslijeđenih lomnih struktura u novoj, mlađoj deformaciji; b) zbog činjenice da u mlađim tektonski aktivnim razdobljima strukturne deformacije postaju sve intenzivnije, a s time starije, preoblikovane strukture sve neprepoznatljivije (najjači pokreti su tijekom tercijara). Strukturna geologija može značajno pridonijeti i odgovoru na pitanje iz samoga naziva simpozija – radi li se o jednoj ili više karbonatnih platformi, posebice kad su istraživanja provedena multidisciplinarno, pa su dobiveni strukturni elementi razmatrani zajedno s rezultatima dobivenim drugim istraživanjima. Kako tijekom dugogodišnjih detaljnih istraživanja nismo našli na elemente koji bi govorili u prilog postojanja dvije platforme smatramo da se radi o jednoj, vrlo razvedenoj, ali geotektonski gledano “cjelovitoj” karbonatnoj platformi koja je egzistirala tijekom mezozoika, a koju nazivamo Jadranska karbonatna platforma. S gledišta detaljne strukturne analize koja je provedena na različitim lokalitetima u Dinaridima jedan od glavnih argumenata za cjelovitost područja karbonatne platforme jest taj da u svim njezinim dijelovima strukture imaju podjednake orijentacije. Pri tome ne mislimo samo na njihovu geometriju u prostoru, koja može predstavljati i lokalne devijacije (kao na primjer u Kvarnerskom zaljevu), već otklone od vertikale koje nazivamo vergencijama struktura. Naime, razmotrimo slučaj da postoje dvije karbonatne platforme, Dinarik i Adrijatik, te Epiadrijatik kao bazenski međuprostor sa sedimentacijom dubljeg mora. Kompresiju, kao razlog sažimanja područja, moramo promatrati kao stanje akcije i reakcije. Poznato je da je kretanje Jadranske karbonatne platforme tijekom tercijara bilo u smjeru sjeveroistoka, te taj smjer uzimamo kao smjer akcije. Reakcija predstavlja otpor tom kretanju i razlog kontrakcije područja koja će rezultirati podvlačenjem. Ako zanemarimo kontaktno područje u kojem bi se najintenzivnije morale očitavati strukture koje ukazuju na čin podvlačenja, a koje praktički nedostaju, strukture na platformama bi trebale imati oprečne, konvergirajuće vergencije. Međutim, u području Dinarida to nije slučaj. Sve strukture, osim ako nisu povratne, tzv. “backward structures”, koje su jasno prepoznatljive, ali su lokalnog značaja, pokazuju istoznačnost u orijentaciji vergencija - smjer jugozapada. Drugi važan strukturni protuargument postojanju dviju platformi je taj da bi krovinski Dinarik, kao platforma pod koju se podvlači Adriatik bio obilježen s izrazitim blago položenim reverznim rasjedima koji bi s razvojem deformacije prešli u navlake. Detaljnim istraživanjima brojnih lokaliteta utvrdili smo da su glavni kontakti između pretpostavljenih platformi, odnosno Jadranske zone i Zone visokog krša, obilježeni vrlo strmim reverznim rasjedima, nerijetko nagiba preko 75o (primjerice masiv Ćićarije, Kapela, Velebit, Mosor, Biokovo), a da su navlačni kontakti izuzetno rijetki i razmjerno malih kretanja (kao na tjemenom dijelu Učke). Tako i detaljna strukturna istraživanja koja su provedena zadnjih godina u širem području Dinarida ukazuju da je Jadranska karbonatna platforma tijekom mezozoika predstavljala cjeloviti prostor, povremeno dezintegriran intraplatformnim bazenima, ali u najvećem dijelu svog trajanja obilježen plitkomorskom karbonatnom platformnom sedimentacijom.

sinsedimentacijska tektonika; neotektonske; tercijarne i kredne deformacije; Jadranska karbonatna platforma; Dinaridi

nije evidentirano