hrvatski

Pretplatformni megafacijesi od karbona do srednjega trijasa krškoga područja Dinarida

Prikazani su pretplatformni megafacijesi koji obuhvaćaju vremenski raspon od kolizije Gondwane i Laurasije tj. razdoblje zatvaranja Proto-Tethysa i Proto-Atlantica i formiranje europskoga variscijskoga kopna u vestfalu (ZIEGLER, 1993) do formiranja karbonatne platforme u mezozoiku (gornji trijas). Premezozojski alpsko-mediteranski sklop podijeljen je u nekoliko prepoznatljivih tektono-stratigrafskih jedinica među kojima je i jedinica Italo-dinaridsko-variscijskog predgorja čija se dimenzija nije znatno mijenjala sve do otvaranja Tethysa u mezozoiku (ZIEGLER, 1993). Evolucija tog prostora ukazuje na promjenu od kompresijskih uvjeta u gornjem karbonu i permu do ekstenzijskih uvjeta u trijasu (ZIEGLER, 1993). Novija istraživanja dijele karbonsko-permske i donjotrijaske sedimente u dva megaciklusa te ih nazivaju kasno do post-variscijski sedimenti. (SWEET et al., 1992; RAUMER & NEUBAUER, 1993), u ovom tekstu megafacijesi. DONJI MEGACIKLUS (gornji karbon-donji perm) karakterizira formiranje intramontan bazena koji se pune sedimentima molasnoga tipa (KRAINER, 1993). Transgresivno-regresivni klastično-karbonatni sedimenti interpretirani su eustatičkim oscilacijama morske razine uzrokovane glacijacijom Gondwana kopna uslijed čega se klimatski uvjeti mijenjaju od humidnih u semiaridne u srednjem permu (KRAINER, 1993; SCHÖNLAUB, 1993; ZIEGLER, 1993). Sedimentima ovog megaciklusa, koji može biti definiran i kao donji megafacijes, odgovarali bi facijesi auerniškog tipa tj. izmjena klastita i vapnenaca s karakterističnim prisustvom kopnene flore kakvi su ustanovljeni u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni, te facijesi ratendorfskog i trogkofelskog tipa Hrvatske i Slovenije. U Hrvatskoj najbogatije razvijene auerniške naslage nalazimo u Lici u podnožju Velebita gdje dominiraju klastični facijesi - šejlovi, pješčenjaci i konglomerati. U području Gorskoga kotara nalazima triticitnih pješčenjaka dokazan je marinski facijes gornjega karbona (SALOPEK, 1942, 1948). Čini se da prvom megafacijesu postvariscijskih sedimenata pripadaju i ratendorfski vapnenci Velebita s fosilima Zellia heritschi Occidentoschwagerina extensa te Pseudoschwagerina ex. aff. alpina. Slijed klastičnih sedimenata Gorskoga kotara s obiljem krupnozrnatih klastita - oligo- i petromiktnih konglomerata u izmjeni s crnim šejlovima i pješčenjacima tipa kvarcnih i litičnih grauvaka, te rjeđe kalklititima ukazuje na molasni tip sedimentacije i intenzivno trošenje tek izdignutog reljefa uslijed blokovske tektonike (KRAINER, 1993) tijekom starijeg i srednjeg perma. Slijed permskih sedimenata Gorskoga kotara pripada, vjerojatno, donjem megaciklusu kasno do postvariscijskih sedimenata, starosti (donji?) srednji perm, tj klastičnim trogkofelskim naslagama koje mogu biti interpretirane kao megafacijes taložina lepezne delte (ALJINOVIĆ, 1997). Razvedena paleomorfologija taložnoga bazena, kao moguća posljedica razlike u karakteru rasjednih procesa, uzrok je raznolikosti facijesa. Tako je u centralnom dijelu Gorskoga kotara sedimentacija uvjetovana strmom deltnom padinom te je definiran facijes padine delte za koji je karakteristično obilje različitih tipova konglomerata koji odražavaju dominaciju taloženja duž žljebova kakvi se mogu formirati samo na strmim deltnim padinama te facijes prodelte-šelfa koji karakterizira izmjena crnih šejlova s pješčenjacima, mjestimično kalklititima. Facijes prodelte-šelfa shvaćen je kao asocijacija sedimenata taloženih bočno od aktivnih distribucijskih kanala i u distalnom dijelu bazena, a utvrđen je i u sjevernom i sjeveroistočnom dijelu Gorskoga kotara gdje karakter sedimentacije ovisi o blažem reljefu. Tu su osim facijesa prodelte-šelfa definirani facijes ušćevnog pruda (konglomerati i pješčenjaci taloženi iz detritnih tokova i/ili vučnim strujama), te facijes subaerskog ili obalnog dijela delte (pješčenjaci i tinjčasti pješčenjaci s ostacima bilja u izmjeni sa šejlovima). Gotovo identični razvoj ima mlađi paleozoik (donji i srednji perm) Vanjskih Dinarida Slovenije. Slijed odgovara klastičnom megafacijesu trogkofelskih naslaga i može se raščlaniti u tri litofacijesa koji se vertikalno i lateralno izmjenjuju (RAMOVŠ & KOCHANSKY-DEVIDÉ, 1965; RAMOVŠ, 1968). U donjem se dijelu može izdvojiti facijes sivih konglomerata zastupljen kvarcnim konglomeratima i kvarcnim pješčenjacima. U konglomeratima se nalaze krupne valutice, a ponekad čitavi blokovi rupičastog limonita (RAMOVŠ, 1968). Ulomci hematita kao i obilje biljnih ostataka na plohama pješčenjaka, prema istom autoru, ukazuju na plitku marinsku sedimentaciju. U srednjoj facijesnoj jedinici pločastih sivih kvarcnih pješčenjaka koji prelaze u sive glinene sedimente postoje i varijeteti crvenih pješčenjaka s obiljem organskih ostataka kao i crni pješčenjaci s antracitnim žilicama. Okoliš je plitki marinski koji u bliskom zaleđu ima bujnu vegetaciju (RAMOVŠ, 1968). U gornjoj se facijesnoj jedinici sivih glinenih škriljavaca koji se izmjenjuju sa slojevima kvarcnoga pješčenjaka, zapravo šejlova, također može naći obilje biljnih ostataka (RAMOVŠ, 1968). U slijed glinenih škriljavaca uložene su mjestimice leće različitih grebenskih vapnenaca, leće vapnenačkih breča ili brečokonglomerata (RAMOVŠ & KOCHANSKY-DEVIDÉ, 1965; RAMOVŠ, 1968). Prema istim autorima ovi vapnenački ulošci djelomično su predstavljali male grebene koji su se razvili na glineno-pješčanom morskom dnu. Trošenjem grebena nastajale su vapnenačke breče i konglomerati koji osim fragmenata vapnenaca sadrže još i fragmente pješčenjaka. Iz toga se zaključuje da na ovom području nije bilo jedinstvenog grebenskog tijela već niz manjih grebena koji su međusobno bili odijeljeni dubljim morem u kojem su se taložili glinoviti i pješčani sedimenti. GORNJI MEGACIKLUS post-variscijskih sedimenata, koji može biti definiran kao gornji megafacijes, započinje nakon blokovske tektonike uzrokovane salskim pokretima i obuhvaća razdoblje srednji?-gornji perm - donji trijas. U bazi gornjeg ciklusa, u uvjetima semiaridne klime talože se konglomerati, pješčenjaci i madstoni tzv. "red bed type" sedimenti kao taložine povremenih prepletenih tokova i plaja okoliša. (ASSERETO et al., 1973, BUGISCH et al., 1976). Oni se nazivaju Gröden formacijom. Za vrijeme gornjeg ciklusa sedimentaciju karakterizira transgresija Tethysa od JI prema SZ što uvjetuje učestalu izmjenu plitkomorskih sedimenata s klastičnim grödenskim taložinama kontinentalnog tipa. Tektonski pokreti su se tijekom gornjeg ciklusa smirivali tako da je na širem prostoru sedimentacija postajala ujednačena karakterizirana plitkomorskim karbonatnim i evaporitnim sedimentima Bellerophon formacije. Sedimenti kakvi su opisani u srednjem i gornjem permu Velebita mogu se smatrati megafacijesom Košna klastita i plitkomorskih karbonata koji odražava kontinuitet taloženja od vjerojatno dubljemarinskih klastičnih facijesa do plitkih marinskih karbonatnih facijesa (srednji, gornji perm i donji trijas). Početak taloženja definiran je tzv. Košna facijesom koji se sastoje od vapnenačkih šarenih krupnozrnih konglomerata, crvenih, žutih i sivih piritnih pješčenjaka sitnozrnih kvarcnih konglomerata, te vrlo malo vapnenaca s Darvasites, Pseudoschwagerina i algama (SALOPEK, 1942; KOCHANSKY-DEVIDÉ, 1973; RAFFAELLI & ŠĆAVNIČAR, 1968; KOCHANSKY-DEVIDÉ et al., 1982). Košna facijes spomenuti autori smatraju, međutim, nastavkom klastične trogkofelske sedimentacije (KOCHANSKY-DEVIDÉ, 1982) što bi bilo u suprotnosti s koncepcijom prema kojoj bi spomenuti facijes predstavljao gornji megaciklus. Naslage gornjeg perma čine suvislu seriju kasnodijagenetskih dolomita i vapnenaca koja konkordantno leži na crvenim Košna-pješčenjacima (KOCHANSKY-DEVIDÉ et al., 1982, TIŠLJAR et al. 1991). Starost nefosilifernih, uglavnom dolomitnih naslaga dokumentirana je tzv. prvom srednjopermskom, te drugom i trećom gornjopermskom zonom vapnenaca s provodnim fosilima koji se nalaze unutar facijesa tamnosivog točkastog dolomita (KOCHANSKY-DEVIDÉ, 1978; KOCHANSKY-DEVIDÉ et al., 1982; SREMAC, 1991). U vršnom dijelu gornjeg perma Velebita taložene su samo karbonatne naslage i to vapnenci i dolomiti peritajdalnoga facijesa (fuzulinski grejnstoni-pekstoni, ranodijagenetski dolomiti, crni, organskom tvari bogati šejlovi koji se izmjenjuju s bioklastičnim pekstonima/grejnstonima, te dolomiti s interkalacijama crvenog šejla; TIŠLJAR et al., 1991). Sedimentacija gornjega perma u području Velebita odvijala se u plitkomorskoj, supratajdalnoj do intertajdalnoj sredini mjestimično u izoliranim lagunama ili zaljevima bogatim organskim muljem (TIŠLJAR et al., 1991). Prijelaz u donji trijas karakterizira učestalija izmjena crvenih šejlova s dolomitom sve do granice s verfenskim, malo pjeskuljavim, žućkastim dolomitom, (SALOPEK, 1942, 1948; RAMOVŠ & KOCHANSKY-DEVIDE, 1982, TIŠLJAR et al. 1991). Između Cerkna i Žirovskog vrha u Sloveniji u gornji megaciklus mogli bi se uvrstiti aluvijalni klastični facijesi (SKABERNE, 1995) dok je gornji perm zastupljen facijesom marinskih sivih karbonata s proslojcima crnih šejlova Žažar formacije (RAMOVŠ, 1968). U okolici Bleda utvrđena je marinska sedimentacija karakterizirana facijesom spužvastih algalnih grebena (KRAINER, 1993) U centralnom dijelu Dinarida utvrđen je facijes lagunskih i plimnih vapnenaca, evaporitni sabkha facijes koji se sastoji od gipsa, ranodijagenetskih dolomita i anhidrita, facijes prednjeg žala ili playe s pješčenjacima i pelitima te terestički facijes sastavljen od šupljikavih breča (rauchwacka). Spomenuti su facijesi taloženi duž rubnog dijela epikontinentalnog mora uz regresivnu tendenciju u taložnome prostoru (TIŠLJAR, 1992). Palinološki je dokazana permska starost spomenutih naslaga (ŠUŠNJARA et al., 1992) te se one smatraju ekvivalentom Bellerophon formacije Južnih Alpa (TIŠLJAR, 1992). Starost pridruženih magmatskih stijena određena je također kao donjotrijaska, no, jedino na temelju kontakta sa sedimentima permske starosti (ŠUŠNJARA et al., 1992) što bi mogao biti nedovoljno precizan podatak. Facijesne karaktetristike ukazuju da se u području Velebita i mjestimično u području Karnijskih Alpa tijekom mlađeg perma i starijeg trijasa odvijala plitka marinska, dominantno karbonatna sedimentacija, dok su regresivne tendencije i opći trend niske vode (ZIEGLER, 1993) u vršnom dijelu gornjeg perma u Dalmaciji i Bosni rezultirale karbonatnom, evaporitnom i klastično-evaporitnom sedimentacijom (TIŠLJAR, 1992). Područje Gorskoga kotara u to je vrijeme bilo u emerziji. Nedostatak sedimentacije karbonata i evaporita ukazuje na prekid sedimentacije, mada dio autora smatra da i u Gorskom kotaru postoji kontinuitet sedimentacije koja se očituje prelaskom klastičnih permskih u dolomitne facijese donjeg trijasa te da su permski klastiti, u nastavku kojih slijede trijaski dolomiti, taloženi kao tajdal flat facijes (ŠUŠNJARA & ŠINKOVEC, 1973; PALINKAŠ & ŠINKOVEC, 1986) U području Gorskog kotara, kao i šire u području Alpa, Velebita, Like, Korduna Dalmacije, Zagore, otoka, Samoborske gore te u Bosni, sedimenti donjeg trijasa su uglavnom sličnih karakteristika (HERAK et al., 1967; BABIĆ, 1968; ŠČAVNIČAR, 1973; 1979; SOKAČ, et al., 1980; VELIĆ & SOKAČ, 1982; ŠĆAVNIČAR & ŠUŠNJARA, 1983). Početak sedimentacije karakterizirju vapnenačko-evaporitni facijesi, a zatim se talože facijesi sajskog tipa zastupljeni ooidnim vapnencima, crvenim pješčenjacima i šejlovima. Povišenjem karbonatne komponente sajski facijesi prelaze u facijese kampilskoga tipa s dominacijom lapora, glinovitih vapnenaca sive boje. Ovakav tip sedimenacije vjerojatno je posljedica stupnjevite transgresije koja je perzistirala kroz stariji trijas kao posljedica tektono-eustatskih uzroka (HAQ et al., 1987), međutim raspored istih facijesa na širem taložnome prostoru vjerojatno ukazuje na rasprostranjeni plitki marinski okoliš. Tako je u području Gorskoga kotara i Dalmacije bilo moguće prepoznati plitke marinske facijese čija je sedimentacija bila utjecana olujama, tajdalnim strujama i djelomično valovima. Najstarijem dijelu donjotrijaskoga epikontinentalnog megafacijesa Gorskoga kotara odgovara kompleks dolomitiziranih kososlojevitih ooidnih grejnstona interpretiran kao facijes ooidnih prudova. Bilo je moguće izdvojiti i facijes pločastih olujnih ooidnih grejnstona koji se talože unutar lagunskog facijesa zastupljenog dolomikritima i kalkarenacejskim pješčenjacima. Transgresivni trend u sedimentacijskom prostoru manifestira se širenjem lagune nakon brzog potapanja barijernih ooidnih prudova. Napredovanjem transgresije formiraju se uvjeti taloženja prostranog epikontinentalnog mora te su mlađi donjotrijaski sedimenti (tipične sajske naslage) karakterizirane povišenjem udjela siliciklastičnog terigenog pješčanog materijala, crvenim željezovitim pigmentom te prisutnošću intraformacijskih karbonatnih brečokonglomerata nastalim kao produkt pretaloživanja muljevitih fragmenata formiranih uslijed isušivanja na lokalno rasprostranjenim supratajdalnim zaravnima. Sedimentacija u uvjetima plitkoga mora bila je intenzivno utjecana olujama, te povremeno tajdalnim strujama. Moguće je izdvojiti "shoreface-offshore"facijes, facijes ooidnih plićaka, facijes crvenih pješčenjaka i facijes laminiranih dolomita i siliciklastičnih muljeva zaštićenih plićaka (ALJINOVIĆ, 1997). Naslage srednjeg trijasa najčešće se kontinuirano nastavljaju na stariji trijas, no ima i izuzetaka. Karakterizira ih izuzetna šarolikost. U Sloveniji (Dolenjska) i u Samoborskom gorju anizik je zastupljen dolomitnim facijesima dok u Lici i na Velebitu prevladavaju algalni vapnenci. Ladinik je karakterističan zbog pojave tufova što ukazuje na magmatizam, vjerojatno vezan za riftnu fazu i dezintegraciju permskoga kopna koja će se dalje nastaviti u juri. U Sloveniji specifičan je kontinentalni Sconza facijes reprezentiran karbonatnim konglomeratima i crnim šejlom te Pseudoziljski facijes posavskih bora s pješčenjacima, tufovima i spilitima. Raspadanje jedinstvenog taložnog prostora definitivno je započeto u srednjem trijasu (pelson - gornji ilir). O tome svjedoče grebenski i prigrebenski facijesi ruba platforme, breče, pelegički vapnenci silicijske i siliciklastične stijene i piroklastiti facijesa padine, te radiolariti i efuzivi facijesa dubljega mora kakvi su ustanovljeni u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (GRGASOVIĆ et al., 2000.)

pretplatformni megafacijesi; deltni i prodeltni okoliši; grebenski; lagunski i periplimni karbonati; ooidni prudovi; sabkha-evaporiti; perm; donji trijas; krško područje Dinarida

nije evidentirano