hrvatski

Vodni resursi krškog područja Dinarida i njihova zaštita

Pojam krša povezuje se s terenima specifičnog krajolika i oblika, uglavnom razvijenih u karbonatnim stijenama. Međutim, taj pojam jednako tako uključuje i razvoj specifične podzemne morfologije i vrijednih vodnih resursa u tim podzemnim prostorima. Stalna interakcija stijena - voda temeljni je proces, koji omogućuje proširenje rasjeda, pukotina i prslina u karbonatnim stijenama do dimenzija kaverni, kroz koje se odvija dinamika vode u krškom podzemlju. Zvuči to jednostavno, ali poznato je da je hidrogeologija krša, zbog silne heterogenosti vodonosnika, jedna od najkompleksnijih geoloških disciplina, koja osim dobrog poznavanja temeljnih geoloških disciplina zahtijeva i dobro poznavanje hidrodinamičkih uvjeta u krškom podzemlju i na površini terena. Temeljna obilježja krških terena su ograničena količina ili potpuni nedostatak površinskih tokova, vrtačasti krajolik, znatne geomorfološke promjene na malim distancama, pojave poniranja površinskih tokova, krški izvori velikih amplituda istjecanja i podzemni tokovi kroz nepravilno razmještene pukotinske sustave, koji su vrlo često radom vode prošireni do dimenzija kanala. Velike brzine podzemnih tokova kroz mrežu podzemnih kanala i otvorenost vodonosnika prema utjecaju s površine terena razlog je vrlo kompleksne problematike zaštite krških vodonosnika. Osnovna vrijednost hrvatskih krških vodonosnika su velike količine visoko kvalitetne vode, relativno slaba naseljenost uglavnom planinskih područja i mogućnost velike eksploatacije vode na koncentriranim mjestima istjecanja iz krškog podzemlja. Krški tereni u Hrvatskoj pretežito su dio Dinarida, u čijoj građi prevladavaju okršene karbonatne stijene. Granica prema ravničarskom području Panonskog bazena je Karlovačka depresija. Obzirom na izuzetan značaj geološko-strukturne građe terena na formiranje drenažnih sustava i dinamiku vode, hidrogeologija je izrasla kao specifična tehnička i prirodoznanstvena disciplina uglavnom iz temeljne geologije, a dinamika vode u krškim terenima je s druge strane vrlo često bila egzaktni pokazatelj strukturno-tektonskih odnosa u krškim terenima, pa se ta prožimanja nastavljaju i u današnjim interpretacijama. I hidrogeolozi su ponosni na geologe, koji su područje krša Dinarida istraživali od polovice 19. do polovice 20. stoljeća i stvarali kršku terminologiju, koja se danas koristi širom svijeta, međutim hidrogeologija je tijekom vremena zauzimala sve stabilnije mjesto u geološkim istraživanjima krških terena. Dinaridi su oduvijek svojom geološkom kompleksnošću bili izazov istraživačima, ali i područje znatnih razlika u interpetaciji strukturne građe. Koliko je hidrogeologija pomogla ili može pomoći u tim interpretacijama, koje imaju izuzetnu vrijednost kako za istraživanje samih vodnih resursa, tako i za istraživanje nafte i plina, izgradnju prometnica, posebno tunela, koji trebaju probiti najviše planinske prostore Dinarida i cijelog niza drugih razvojnih programa u tom području. Posebnu vrijednost kod toga imaju trasiranja podzemnih tokova, koja su na mnogo mjesta pokazala da se površinske geološke strukture ne mogu baš tako jednostavno preslikati u duboko podzemlje i da u puno slučajeva upravo kombinacija položaja vodnih pojava i trasiranja podzemnih tokova može egzaktno ukazati na dinamičke geološke modele. Za interpretacije drenažnih sustava u krškim terenima oduvijek je geološka struktura imala izuzetan značaj, pa čak su neki hidrogeolozi direktno preslikavali mrežu rasjeda u smjerove kretanja podzemne vode prema izvorima, što ipak baš nije tako jednostavno. Uglavnom su se bavili detaljima, a globalne odnose ostavljali tektoničarima, koji su tijekom vremena evoluirali od potpune autohtonije do dinamičkog modela povezanog s gibanjima kontinenata. Zasigurno danas u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj prevladavaju pobornici mobilističkog pristupa s uvelike zastupljenim alohtonim geološkim formama (M. Herak, 1986, 1991). Hidrogeološki podaci u velikom broju slučajeva potvrđuju takova razmišljanja, kada se radi o relativno &#8220 ; ; ; plitkim&#8221 ; ; ; formama, jer je dinamika vode vezana za relativno plitko podzemlje. Kolike su dimenzije te alohtonije u regionalnom smislu realnije je očekivati iz rezultata istraživanja nafte i plina, jer ta istraživanja sežu i do nekoliko tisuća metara. Već sam pogled na hidrogeološku kartu (B. Biondić, Ž. Brkić, R. Biondić, D. Singer, 1996) pokazuje da se čitavo područje može podijeliti na nekoliko segmenata paralelno prostiranju Dinarida, koji različito hidrogeološki funkcioniraju. To je relativno zaravnjeno područje tzv. fluviokrša od područja Ogulina prema Karlovcu, planinsko područje Dinarida i Jadransko područje, kojemu pripadaju Istra, dio Hrvatskog Primorja, Ravni Kotari i Dalmatinska Zagora. Otoci, iako geološki pripadaju Jadranskom kompleksu, imaju specifične hidrogeološke karakteristike u kojem dominira utjecaj mora. Najveći kolektor vode je planinsko područje, u kojem dominira planinski niz uz morsku obalu vrlo bogat padalinama. Taj planinski niz se od područja južnog Velebita povlači u unutrašnjost i nastavlja na nizu Dinara &#8211 ; ; ; Kamešnica. Ono što je karakteristično su pojave velikih izvora s obje strane planinskog područja i položaj razvodnice između Jadranskog i Crnomorskog sliva (Slika 1). Rubovi planinskog područja, naročito prema moru hidrogeološki pokazuju reversne tektonske forme, što potvrđuju i izvedena trasiranja s područja Like &#8211 ; ; ; sjeverni dio tektonske jedinice Velebit, Bakarski zaljev, područje Rijeke. Teško je utvrditi dimenzije alohtonije. Zasigurno navlačnih formi ima unutar planinskog područja (Gorski Kotar), gdje su trasiranjima utvrđeni podzemni tokovi ispod navučenih vodonepropusnih stijena paleozojske starosti. Da li se radi o alohtoniji uz rubove &#8220 ; ; ; rotacijskih&#8221 ; ; ; velikih rasjeda ili iskonskim navlakama prevrnutih bora u zoni subdukcije trebaju utvrditi geološka i strukturno-tektonska istraživanja. Može se konstatirati da je poznavanje hidrogeologije Dinarida uznapredovalo zadnjih desetak godina i da su s priličnom točnošću definirani drenažni sustavi, kako Jadranskog tako i Crnomorskog sliva. Nama interesantni slivovi sežu u susjedne zemlje i stoga treba očekivati sve više zajedničke projekte sa susjednim državama. Otoci su sasvim nešto drugo. Tu je utjecaj mora evidentan i svaki hidrogeološki posao osim klasičnih metodoloških pristupa treba uzeti u obzir hidrauličku ravnotežu slatke i slane vode. Okršavanje je duboko (preko 100 m) zahvaljujući promjenama razina mora tijekom kvartara, pa neke od današnjih interpretacija (primjer Vransko jezero na otoku Cresu) poprimaju zbog toga za neke potpuno neočekivane dimenzije. Podzemne i površinske vode, koje istječu iz krškog područja izuzetno su dobre kvalitete, a posebno u odnosu na druga krška područja u Europi. U velikoj mjeri se to može zahvaliti dosadašnjem slabijem razvoju krških područja, ali i uglavnom efikasnim zaštitnim mjerama, koje se za područje krša u Hrvatskoj provode već više od 20 godina. Kako zaštiti prirodno vrlo ugrožene krške vodonosnike? U prvom redu preventivnim mjerama ugrađenim u prostorne planove, ali i efikasnim sanacijskim zahvatima na onim mjestima, gdje su krški vodonosnici ugroženi ljudskom djelatnošću (uređaji za pročišćavanje otpadnih voda, deponije, autoceste). Temeljem dosadašnjih iskustava na nacionalnoj razini i zajedničkog djelovanja na međunarodnoj razini (B. Biondić, A. Šarin i dr, 1995) pripremljeni su novi Pravilnik i Smjernice za zaštitu izvorišta pitke vode u Hrvatskoj, koji bi trebali povećati efikasnost zaštite, ali i usmjeriti pripremu podloga i zaštitnih zona u područje geoznanosti. Predložene metode istraživanja toliko su širokog raspona da zahtijevaju vrlo kompleksan interdisciplinarni pristup uz korištenje različitih geoloških disciplina (Slika 2). Cijeli sustav zaštite krških vodonosnika podijeljen je u dvije osnovne istraživačke faze (B. Biondić, R. Biondić i F. Dukarić, 1998 ; B. Biondić i D. Mayer, 2000). Prvo je istraživanje cjelokupnih krških slivova na topografskoj podlozi M 1:50.000, odnosno izrada generalne karte ugroženosti sa svim elementima, koje je navedenim metodama istraživanja moguće unijeti kao sadržaj takove karte. To je podloga na kojoj se definiraju zaštitne zone i donose odluke o zaštiti voda. Posebno značajnu ulogu pri tome imaju strukturno tektonska istraživanja radi definiranja glavnih drenažnih usmjerenja. Druga faza je detaljno istraživanje zona visoke zaštite (Vulnerability mapping) zbog visoke cijene zaštićenih prostora. Detaljnim istraživanjima treba što je moguće više smanjiti područja visokog stupnja zaštite, a ujedno i povećati ukupnu efikasnost zaštitnih mjera. To bi trebao biti uglavnom posao geoloških disciplina, prvenstveno hidrogeologije, a zatim slijedi postupak pripreme Odluka o Zaštiti, što je apsolutno multidisciplinarni posao. Zaštitne zone i mjere zaštite nakon prihvaćanja na političkoj razini postaju dio integralnog upravljanja vodnim resursima i prostornog uređenja svakog pojedinog područja. U zaključku želimo naglasiti da je hidrogeologija sastavni dio promišljanja o geološkoj građi krških područja, ali ujedno i tehnička nadgradnja u funkciji korištenja i zaštite vodnih resursa.

.

nije evidentirano