Nalazite se na CroRIS probnoj okolini. Ovdje evidentirani podaci neće biti pohranjeni u Informacijskom sustavu znanosti RH. Ako je ovo greška, CroRIS produkcijskoj okolini moguće je pristupi putem poveznice www.croris.hr
izvor podataka: crosbi

Vlasnici, menadžeri i kontrola poduzeća (CROSBI ID 1340)

Urednička knjiga | monografija (znanstvena)

Vlasnici, menadžeri i kontrola poduzeća / Čengić, Drago (ur.) Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2001

Podaci o odgovornosti

Čengić, Drago

hrvatski

Vlasnici, menadžeri i kontrola poduzeća

U ovom smo radu pokušali dati skroman prilog mogućoj raspravi o odnosu vlasništva, upravljanja i rukovođenja u novonastalim društvima kapitala u Hrvatskoj. Naglasak je pri tome logikom stvari - jer su nam u žarištu empirijske analize ipak bila dionička društva – na problemima korporacijskog upravljanja i ponašanju novih ekonomskih aktera – vlasnika poduzeća, menadžera, malih dioničara, institucionalnih ulagača i različitih predstavnika države (kao vlasnika još uvijek značajnog dijela imovine u hrvatskome gospodarstvu). Naši podaci i zaključci nisu definitivni već prije indikativni, i kao takovi ‘ zarobljenici’ su konkretnoga vremena i prostora. Možemo ih svesti na nekoliko općenitih teza, teza koje će tražiti dodatne provjere u nekim budućim istraživanjima ovoga problema. Prvo. Praksa korporacijskog upravljanja i kontrole u dobrom dijelu hrvatskih dioničkih društava pod velikim su utjecajem ključnih aktera proizašlih iz procesa privatizacije te, poradi njegove nezavršenosti, i pod utjecajem nestabilne vlasničke strukture. U gotovo svim se analiziranim poduzećima – tendencijski – očekuje smanjenje vlasničkih udjela države, zaposlenih i privatizacijskih investicijskih fondova, a u korist menadžerskih grupa, pojedinačnih (domaćih i inozemnih) vlasnika, institucionalnih vlasnika (privatizacijskih investicijskih fondova ili PIF-ova) te inozemnih korporacija. Drugo. Anketirani menadžeri i članovi NO-a identificirali su kao dominantne vlasnike u vlasničkoj strukturi ‘ njihovih’ poduzeća najčešće zaposlene radnike, državu i institucionalne aktere (PIF-ove i domaća poduzeća). Međutim, zaposleni radnici kao ‘ mali dioničari’ do sada nisu imali značajniju ulogu u ograničavanju menadžerske kontrole i volje većinskih vlasnika. Treće. I ovo je naše istraživanje potvrdilo da hrvatski menadžeri teže povećanju svojih (su)vlasničkih udjela u postojećim dioničkim društvima. Te su aspiracije vjerojatno objašnjive, s jedne strane, njihovom željom da se sačuva i ojača vlastiti menadžerski i (su)vlasnički status i u toj dvostrukoj ulozi bitno utječe na profil poslovanja i kontrole u dioničkim društvima, a s druge strane njihovom sklonošću ka rigidnom ‘ vlasničkom konceptu korporacije’ . U njihovoj se interpretaciji toga koncepta korporacija svodi samo na profit i zadovoljavanje interesa vlasnika, odnosno većinskih dioničara. Četvrto. Temeljem procjena anketiranih menadžera i članova nadzornih odbora zaključujemo da se u dijelu poduzeća personalno povezuju vlasnička i nadzornička funkcija, što znači da smo našim istraživanjem identificirali postojanje apsolutne vlasničke kontrole u dijelu velikih hrvatskih poduzeća. Zanimljivo je također da svega jedna desetina naših ispitanika smatra kako naknadu članovima NO-a za njihov rad uopće ne bi trebalo vezivati uz poslovni učinak poduzeća. Takvo stajalište prema našem mišljenju može bitno umanjiti neovisnost članova NO-a u njihovu djelovanju, a suprotan je i preporukama međunarodnih kodeksa za uspješnu korporacijsku kontrolu. Očito je da Peto. Kad je riječ o ključnim obilježjima nadzornih odbora u dioničkim društvima, članovi nadzornih odbora najzadovoljniji su općim obrazovanjem članstva, razumijevanjem poslovnih izvješća uprave i stručnošću, a izrazito su nezadovoljni time što im nedostaje neovisnosti u promišljanju problema, što nisu djelotvorni u donošenju odluka i što nedovoljno poznaju probleme poduzeća. Menadžeri su u tome smislu znatno kritičniji: zamjeraju članovima nadzornih struktura da uopće ne razumiju financijska/poslovna izvješća o poslovanju poduzeća, što ih bitno onemogućava u vršenju njihove nadzorničke uloge. Osim toga, dio menadžera ističe promjenu vlasničke strukture (manje vlasnika, s većim vlasničkim udjelima) kao nužnu pretpostavku profesionalnijeg rada nadzornih odbora. Šesto. Iako donekle ograničena raspoloživim podatcima, provedena statistička analiza otkrila je nekoliko (vjerojatnih) veza između korištenih varijabli: a) izrazitija vlasnička kontrola u većoj je mjeri povezana sa stabilnom vlasničkom strukturom poduzeća, koja se neće mijenjati u bliskoj budućnosti ; b) većinski su vlasnici poslovno neuspješnih poduzeća u većoj mjeri no drugi upravo PIF-ovi/domaća poduzeća te država. Ovakva struktura gubitaša proizvod je masovne privatizacije i strukture poduzeća koja su još uvijek u portfelju HFP-a. Sedmo. Raspoloživi podatci upozoravaju da što češće u poduzećima imamo izrazitiju vlasničku kontrolu, vjerojatnije je da ćemo u njima zateći i poslovanje s dobicima u zadnjih nekoliko godina. Međutim, kako ovome zaključku ipak ne podliježu sva poslovno uspješna poduzeća, pretpostavljamo da u dijelu hrvatskih dioničkih društava izrazita vlasnička kontrola ipak nije i jedini činitelj poslovnog uspjeha poduzeća u proteklom razdoblju. Osmo. Kad je riječ o strategiji ponašanja institucionalnih vlasnika (prvenstveno PIF-ova) i države, gotovo svi privatizacijski fondovi odabrali su u pogledu svoga portfelja poduzeća na dulje vremensko razdoblje zapravo ‘ strategiju izlaza’ (exit strategy). To znači da bi svi željeli što prije prodati poduzeća mogućim ulagačima – bilo domaćima bilo stranima. Želje menadžera za (su)vlasništvom u poduzećima gdje rade išle su u prilog takvoj strategiji PIF-ova. Istodobno to znači da, ako je jedan od političkih ciljeva masovne privatizacije bio i taj da se PIF-ovi javljaju kao ‘ restrukturirajući akteri’ u privatiziranim poduzećima, on neće u dogledno vrijeme biti ostvaren. Jednostavno, PIF-ovi raspoloživim ljudima, kapitalom, znanjem, poslovnom filozofijom i svojim ciljevima nisu orijentirani prema ulozi značajnijih činitelja restrukturiranja u hrvatskim dioničkim društvima. Deveto. Kad je riječ o ponašanju države kao vlasnika, dakle i kao činitelja korporacijske kontrole, ono je po nama bilo uvjetovano s nekoliko ‘ tvrdih’ varijabli. To su: a) usvojeni model privatizacije iz 1991. godine, b) negativno stajalište (bivše) političke elite, na vlasti od 1991. do 1999. godine, prema razvoju različitih oblika poduzetništva, c) rabljenje države kao ‘ općeg poduzetnika’ preko kojega politička elita prikuplja i redistribuira višak vrijednosti, uz istodobno formalno i neformalno poticanje političkoga klijentelizma i razvoja politički podobne poduzetničke elite, d) delegitimacija privatizacije i državnih institucija u očima javnosti, e) negativan stav nove političke elite prema državi kao dominantnom vlasniku poduzeća. Deseto. Nova državna administracija (na vlasti od 2001. godine) nije dublje ušla u analizu unutrašnjih proturječnosti hrvatskog modela privatizacije i ključnih problema korporacijskog upravljanja u zemlji niti je pokazala veći interes za mišljenje stručne javnosti o poželjnim potezima u području (moguće) nove privatizacijske politike. Jedanesto. Naši podatci sugeriraju da je menadžerska kontrola u hrvatskim dioničkim društvima i dalje prisutna (uglavnom tamo gdje su vlasnici poduzeća zaposlenici i država), ali uz istodobnu egzistenciju apsolutne vlasničke kontrole u jednom dijelu poduzeća. To znači da većinski vlasnici igraju sve više odlučujuću ulogu u ograničavanju različitih oblika menadžerskog ukopavanja i u hrvatskim prilikama. Po svemu sudeći, kvaliteta korporacijske kontrole u skoroj budućnosti, pogotovo uspješnost vlasnikâ da kontroliraju uprave poduzeća, ovisi o naslijeđu privatizacije, ali i novih poteza države kad je riječ o razvoju izvankorporacijskih mehanizama kontrole. Prema mišljenjima članova nadzornih odbora najvažniji su vanjski činitelji uspješnije vlasničke kontrole menadžera: neovisne analize poslovanja od revizorskih tvrtki, završetak privatizacije hrvatskih poduzeća i brži razvoj domaćih burzi, odnosno tržišta kapitala. Zato je razložno zaključiti da će u neposrednoj budućnosti novonastale vlasničke strukture, ‘ naslijeđeni’ , ‘ transformirani’ i (dobno) posve novi menadžeri, novi institucionalni investitori te država i dalje , i to unutar relativno nepromijenjenog institucionalnog okvira, biti glavni akteri novih strategija za kontrolu nad hrvatskim poduzećima.

Vlasnici; menadžeri; poduzeća; korporacijsko upravljanje

nije evidentirano

engleski

Owners, managers and control of enterprises

nije evidentirano

Owners; managers; enterprises; corporate control

nije evidentirano

Podaci o izdanju

Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar

2001.

953-6666-14-6

189

Biblioteka Studije (Institut društvenih znanosti Ivo Pilar); knj. 4

objavljeno

Povezanost rada

Sociologija