hrvatski

Korporacijsko upravljanje u Hrvatskoj

Klasična definicija korporacijskog upravljanja kaže da korporacijsko upravljanje u najširem smislu možemo shvatiti kao sustav pomoću kojega članovi trgovačkog društva (dioničari ili imatelji udjela) prate rezultate rada unajmljenih menadžera kako bi osigurali efikasno poslovanje toga društva i maksimalizaciju bogatstva njegovih članova. Temeljno pitanje tog sustava glasi otprilike ovako: upravljaju li članovi društava kapitala doista učinkovito svojom imovinom odnosno kapitalom i na koji način kontroliraju menadžere koji rade ili bi trebali raditi samo u interesu članova društva kao titulara te imovine odnosno kapitala? Međutim, mora se istaći da noviji izvještaji o korporacijskom upravljanju, nastali u razvijenim europskim zemljama, ne polaze od takovog, usko-vlasnički utemeljenog koncepta korporacijske kontrole. Primjerice, u jednom se relevantnom izvješću kaže: ‘ Dobro je korporacijsko upravljanje ono koje uzima u obzir sve dionike u korporacijama (stakeholders) u punoj mjeri (Committee on Corporate Governance, London, 1998.). Prema jednom drugom izvoru ‘ korporacijsko upravljanje znači rukovođenje i moć, dužnosti i utjecaj, odgovornost i nadzor. U tom smislu ovdje poštenje (integrity) i razvidnost (transparency) imaju veliku važnost. Korporacijsko upravljanje tiče se mnogih dijelova društva, kako privatnoga tako i javnoga sektora gospodarstva’ (Corporate Governance Committee, Amsterdam, 1996). Iz takvog pristupa prizašlo je i nešto šire shvaćanje korporacijskog upravljanja. Naime, iz ovog ugla pod korporacijskim upravljanjem razumije se sustav upravljanja dioničkim društvima/korporacijama, kojim se ključni akteri dioničkih društava/korporacija služe da bi uskladili odnose članova društva, menadžera, dionika korporacije i šire zajednice, a sa ciljem uvećavanja bogatstva trgovačkog društva, svih ključnih su-dionika korporacije i društva u cjelini. U tom smislu korporacijsko upravljanje označava rukovođenje i moć, dužnosti i utjecaj, odgovornost i nadzor. Osim toga, postoje brojni dokazi da visokorazvijene zemlje u zadnjem desetljeću, a posebno u zadnjih pet godina uočavaju problem kakvoće/kvalitete korporacijskog upravljanja! U žiži rasprava nalaze se upravo odnosi između dioničara i uprava, te problemi razvidnosti/transparentnosti. Pri tome se razvidnosti/transparentnosti tiče: a) određenih načela potrebnih za ‘ dobro korporacijsko upravljanje’ (sound corporate governance), a koja uređuju odnose između dioničara međusobno, dioničara i menadžera te između korporacije i šire okoline ; b) kompletnih i razvidnih financijsko-poslovnih izvješća, urađenih sukladno profesionalnim standardima računovodstvene i revizorske struke i važećim propisima ; c) otvorene komunikacije s mogućim ulagačima u domaća dionička društva. Temeljem tih spoznaja nastali su brojni ‘ kodeksi najbolje prakse korporacijskog upravljanja’ . Počelo je s razvojem uputstava i kodeksa za ‘ dobru korporacijsku praksu’ ranih 90-tih godina u V. Britaniji, SAD i u Kanadi, a zbog problema vezanih uz učinak vodećih kompanija, izostanak učinkovitog nadzora odbora direktora nad radom menadžera i zbog naraslog pritiska institucionalnih investitora. Iz tog razdoblja bilježimo sljedeće: a) Izvještaji s većim međunarodnim odjecima su: Cadbury Report u V. Britaniji, the General Motors Board of Directors Guidelines u SAD, Dey Report u Kanadi. b) Autori različitih izvještaja, vodiča i kodeksa su: burze, korporacije, institucionalni investitori, udruženja direktora i korporacijskih menadžera. c) Pridržavanje tih uputstava i kodeksa nije obvezno prema zakonu, no neka pravila vezana uz određene burze imaju prisilnu notu. Primjerice, iako kompanije koje kotiraju na Londonskoj i burzi u Torontu ne moraju prema zakonu slijediti upute iz Cadbury Reporta i Dey Reporta, ipak ih se pita u kojoj se mjeri pridržavaju tih preporuka kod objavljivanja podataka o poslovanju! S druge strane, uputstva za dobro korporacijsko upravljanje u autorstvu raznih udruženja direktora, korporacijskih menadžera i pojedinih kompanija prihvaćaju se na dobrovoljnoj osnovi. Primjerice, the GM Board Guidelines odražavaju napore jedne velike korporacije da poboljša vlastitu upravljačku sposobnost, nisu obvezni za druge korporacije, ali imaju širi utjecaj na okolinu! Gotovo svi kodeksi i druge preporuke naglašavaju također međuovisnost unutarnjih i vanjskih činitelja korporacijske kontrole! Naime, iako su odbori direktora/nadzorni odbori važni kao unutrašnja oruđa korporacijske kontrole, često se ističe da kakvoća korporacijskog upravljanja umnogome ovisi i od: a) tržišta za korporacijsku kontrolu, b) regulacije trgovanja vrijednosnim papirima , c) zakonodavstva koje uređuje područje poduzeća (company law), d) računovodstvenih i revizijskih standarda, e) zakona o stečaju, f) pravnih procedura svake zemlje, g) vrijednosti i sociokulturnog kapitala svake zemlje (H. J. Gregory, 1999.). 2. Hrvatska i problem korporacijskog upravljanja Dosadašnje iskustvo s privatizacijom i postprivatizacijskim vlasničkim strukturama, kao i novije rasprave o problemu korporacijskog upravljanja u Europi ( koje propituju dimenzije različitosti i konvergencije različitih modela korporacijskog upravljanja), dovode do sljedeće teze: Privatizacija sama po sebi ne rješava problem korporacijskog upravljanja i menadžerske motivacije. Ako je ta teza točna, ona implicira ideju o sociokulturnoj uvjetovanost različitih korporacijskih sustava, pa se onda postavlja pitanje na koji se način ti sustavi mogu ‘ poboljšavati ‘ i od strane aktera koji nisu u samome korporacijskom ili pak usko ekonomskom sustavu? Ti su akteri država, različiti regulatori, neformalne grupe, formalna interesna udruženja, poslovne elite i drugi dionici modernoga društva, dakle svi oni koji su na neki način ‘ ovisni’ od što boljeg funkcioniranja modernih korporacija. Gledano iz ove pozicije, moglo bi se reći da glavni cilj privatizacije u Srednjoj i Istočnoj Europi nije tek uklanjanje državne kontrole nad poduzećima već prije primjereno spajanje novog vlasništva sa efektivnim upravljačkim strukturama, strukturama koje povezuju ciljeve menadžmenta sa korporacijskom efikasnošću i drugim sudionicima interesa u društvima kapitala. U pogledu hrvatske situacije, neka od temeljnih pitanja s kojim se suočavamo su i sljedeće pitanja: 1. Što je to hrvatski model korporacijskog upravljanja i koja su njegova temeljna obilježja? 2. Kako u hrvatskim prilikama postići da se koriste propisana pravna sredstva, kojima se ostvaruje odgovornost članova uprava i nadzornih odbora prema društvu i dioničarima? 3. Ako se ‘ razvidnost/transparentnost poslovanja’ te pridržavanje drugih pravila uređenih tržišta kapitala zahtijevaju samo od ‘ javnih dioničkih društava’ , onih koja kotiraju na uređenim burzama, mogu li se pitanje razvidnosti poslovanja i druga pravila uređenih tržišta kapitala smatrati nevažnim i za ostala naša dionička društva? Smatramo li ih ipak važnim za sva srednja i velika dionička društva u Hrvatskoj, kako ćemo ta pravila ‘ uvesti’ u ta društva kapitala? 4. Kako dalje razvijati/regulirati unutarnje i vanjske činitelje korporacijskog upravljanja u Hrvatskoj, koji bi trebali u dogledno vrijeme dovesti do prakse ‘ dobrog korporacijskog upravljanja’ u što većem broju domaćih dioničkih društava?

Korporacijsko upravljanje; Hrvatska; načela korporacijskog upravljanja

nije evidentirano