hrvatski

Ranokršćanska arhitektura na području današnje Zadarske nadbiskupije

Prva kršćanska zajednica antičkoga Jadera, poput zajednica u drugim gradovima gdje se proširilo kršćanstvo, na molitvu se okupljala u privatnim kućama ili sličnim građevinama (domus ecclesiae). Najstarijim arheološkim tragovima kršćanske arhitekture na zadarskom području mogu se smatrati ostatci oratorija, izgrađenog na prostoru taberni na Forumu. Taj je objekt kao tip manje dvoranske bogomolje nastao već na početku 4. st., vjerojatno neposredno nakon samoga Milanskog edikta (313.). Oratorij je služio za okupljanje prve kršćanske zajednice Jadera na čelu koje je već tada bio biskup. Pojava oratorija slična oblika javlja se i u drugim biskupskim središtima na našim prostorima. Najstariji oratorij pronađen je u Saloni, a iz prve polovice 4. st. potječe i oratorij u kompleksu Eufrazijeve bazilike u Poreču. Oblikom, značenjem, čak i dekoracijom ti oratoriji odgovaraju onima nastalim u ranokršćanskim centrima kao što je bila Akvileja, pa i sam Rim. Već tijekom 4. st. osim one uz biskupsko sjedište u Jaderu nesumnjivo nastaju i druge kršćanske zajednice. Jedna od njih okupljala se u oratoriju nastalom adaptacijom rimskih građevina na prostoru gdje je kasnije nastala crkvica sv. Andrije. Oratorij je imala i ninska ranokršćanska zajednica, možda već krajem 4., a zasigurno u prvoj polovici 5. st. Isto tako postoji mogućnost da je i druga ninska ranokršćanska zajednica imala oratorij na prostoru antičke luke u današnjem Zatonu, u blizini kasnije crkve sv. Andrije. Oratoriji na ruralnim područjima nisu prečesta pojava. Ipak, na položaju Crkvina u Galovcu utvrđeni su ostatci poganske građevine (hrama?) koja je pretvorena u oratorij, vjerojatno tijekom 5. st. Indicija za postojanje ranokršćanskog oratorija ima i u Vrsima - Sv. Jakov. Iako Zadar nije imao ranokršćanskih mučenika, zabilježena je pojava izgradnje raskošnih memorija. Memorijalni kompleks otkriven je u Mulinama na otoku Ugljanu, međutim, njega na neki način treba smatrati jadertinskim, jer je nastao na prostoru njegova agera. Jesu li i ovdje ranije bile pokopane svete kosti kao što je to bio slučaj na drugim mjestima gdje su nastajale ranokršćanske nekropole, teško je reći, no u svakom slučaju nastanak ovoga memorijalnog kompleksa i nekropole treba datirati vrlo rano, vjerojatno već u drugu polovicu 4. st. Najstariju fazu izgradnje čini pravokutna prostorija s dvije duboke egzedre (čiji su podovi od mozaika) i predvraćem. U egzedrama su na kamenim postoljima stajali sarkofazi. Uokolo te jezgre dograđivane su druge memorijalne cele, a u nekima od njih također su stajali sarkofazi. Memorijalne cele nastajale su i uz kasnije izgrađenu crkvu. Otprilike u isto vrijeme ili neposredno nakon gradnje memorije sagrađen je i raskošni mauzolej, koji je vjerojatno obiteljska grobnica vlasnika vile i posjednika tamošnjeg imanja. Je su li takve ili slične memorije postojale i na samoj zadarskoj nekropoli, teško je reći, jer njihovi ostatci zasada nisu pronađeni. Odmah na početku 5. st. u Zadru se počinju graditi ranokršćanske bazilike. Poticaj za njihovu izgradnju, kao i na drugim prostorima Carstva, dale su Konstantinove bazilike u Rimu i Svetoj zemlji. Naravno, u Jaderu nisu mogle nastati tako raskošne bazilike, jer to ekonomske mogućnosti grada nisu dopuštale. Prva bazilika koja nastaje u Zadru, jest katedrala sv. Petra. Ona je sagrađena na mjestu ranije civilne bazilike koja joj je zapravo bila i uzor. Katedrala je s južne strane imala diakonikon i krstionicu, a u nekoj funkciji je ostao i nekadašnji oratorij. Moguće je da je katedrala imala još predvorje i atrij. Po uzoru na samu katedralu tijekom 5. st. u Jaderu se grade još tri bazilike: sv. Tome, sv. Stjepana i sv. Marije (kasnije nazvane sv. Marija Velika). Sve te zadarske bazilike pokazuju određenu posebnost u odnosu na druge bazilike u Dalmaciji. Naime, zadarskoj arhitektonskoj praksi svojstveno je sužavanje apside prema unutra i sukladno tomu uži srednji brod. Takav izgled bazilika vjerojatno je nastao po uzoru na nekadašnje zadarske civilne bazilike. Po uzoru na spomenute zadarske ranokršćanske bazilike, samo u manjim dimenzijama, tijekom 5. st. nastaje i bazilika na memorijalnom kompleksu u Mulinama na otoku Ugljanu. Također u 5. st. na groblju antičkoga Jadera pod utjecajem istočne arhitekture nastaje bazilika sv. Ivana, velikih dimenzija i s upisanom apsidom. Crkve s takvom apsidom rijetke su na zadarskom području. Zasad se naslućuje da je crkva sličnoga tipa postojala samo na mjestu današnje crkve sv. Kasijana u Sukošanu. Nasuprot tomu, pojava te vrste ranokršćanskih građevina na prostorima istočne jadranske obale općenito, nije rijetka. Najjužnija crkva toga tipa nalazi se u Polačama na otoku Mljetu. Isto tako ostatci crkve toga tipa pronađeni su u Stobreču (antički Epetion) kod Splita, Povljima na otoku Braču, na tzv. Južnom groblju u Saloni, u Ivinju kod Tisnog (ispred otoka Murtera), Novalji na otoku Pagu, na Miri (sv. Nikola) kod Baške na otoku Krku, na Mirinama kod Omišlja na Krku, te kod Vodnjana u Istri. S obzirom na to da je bazilika sv. Ivana nastala na groblju antičkoga Jadera, pretpostavlja se da je bila cemeterijalnoga karaktera. Nedavna arheološka istraživanja u Aseriji dala su indicije za pretpostavku da je cemeterijalna crkva mogla postojati i u okviru nekropole toga grada. Teško je sa sigurnošću reći je li još neka od pronađenih ranokršćanskih crkava na području današnje Zadarske nadbiskupije nastala tijekom 5. st., jer je ponekad vrlo teško pouzdano razlikovati crkve 5. od onih iz 6. st. Ipak na temelju karakteristika gradnje, odnosno pojave sužavanja apside prema unutrašnjosti (kao kod spomenutih zadarskih bazilika), s nastankom u 5. st. mogle bi se povezati još tri crkve: južna crkva kompleksa gemina u Podvršju – Glavčine, Sv. Martin u Neviđanima i crkva kompleksa na Bičini u Polači. Sve ostale utvrđene ranokršćanske crkve, bilo da se radi o gradskim ili onima na ruralnim područjima, treba po svoj prilici pripisati 6. st. Tijekom 6. stoljeća dograđuje se katedralni kompleks sv. Petra u Jaderu. Tada svoj definitivni izgled (oblik dviju šesterokutnih prizmi)dobiva krstionica, a s njezine istočne strane gradi se katekumenej. Da je katekumenej građevina 6. st. potvrđuje njegova poligonalna apsida nastala pod ravenskim utjecajem, te izgled mozaika na njegovim podovima. U Jaderu u 6. st. nastaje i crkva sv. Platona, čiji je ostatak ulomak nadvratnika, a istoj crkvi vjerojatno su pripadali i dovratnici glavnog ulaza današnje crkve sv. Dominika. U Enoni u 6. stoljeću nastaju tri crkve, dvije u samom gradu i jedna na području luke (u današnjem Zatonu). Crkve sv. Marije u Ninu i sv. Andrije u Zatonu vrlo su slične. Obje su bazilike i imaju poligonalne apside nastale pod ravenskim utjecajem. Za treću ninsku crkvu sagrađenu na prostoru kasnijega katedralnog kompleksa sv. Anselma (Asela) ne znamo komu je bila posvećena u ranokršćanskom vremenu. Po svoj prilici radilo se o crkvi tzv. složenoga tipa s pastoforijama i atrijem. Najveći broj crkava 6. stoljeća nastao je na stambeno-gospodarskim imanjima (villae rusticae), ali se jedan dio crkava može vezati i uz vikuse. Razliku između rustične vile ili naselja na terenu je (zbog nedostatka arheoloških istraživanja) najčešće teško utvrditi. Ipak, može se pretpostaviti da su u vikusima mogle nastati ranokršćanske crkve u Galovcu – Sv. Bartolomej, Lepurima, Podvršju, a možda i na Bičini u Polači, te Tinju – Sv. Ivan Krstitelj. Crkve na posjedima vlasnici su gradili za sebe, svoju obitelj i podanike. Vlasnici posjeda i članovi njihovih obitelji uz te crkve najčešće su bili i pokapani u luksuznijim zidanim grobnicama, među kojima su najkarakterističnije tzv. presvođene grobnice, te u sarkofazima. Najviše crkava iz 6. st. na ruralnim prostorima čine jednostavne jednobrodne građevine, uglavnom na zadarskom otočju: u Povljani na – Sv. Nikola i Vlašićima - Sv. Ivan Krstitelj na Pagu, Premudi, u Brguljama na Molatu, na Zverincu, Rivnju, Ošljaku – Sv. Marija, te na Dugom otoku, u Velom Ratu-Polju – Sv. Jelena, Božavi – Sv. Nikola i Salima – Sv. Ivan i Sv. Luka?. Neke od tih crkava imale su narteks, a dio ih je vjerojatno imao i pastoforije (na jednoj strani). Crkve tzv. složenoga tipa, tj. s aneksima (pastoforijama) s obiju strana, javljaju se na više lokaliteta: u Ninu – Sv. Asel, Privlaci – Sv. Barbara, Galovcu – Crkvina, Polači – Bičina, Lepurima – Sv. Martin. Takva izgleda vjerojatno je bila i crkva sv. Martina u Neviđanima na otoku Pašmanu. Pastoforije su jednim dijelom nastale u isto vrijeme kada i crkve, ali su često i dograđivane. Pod utjecajem istočne arhitekture nastala je crkva sv. Martina u Pridrazi. Radi se o crkvi s trikonhalnim istočnim dijelom, čiji su vanjski zidovi raščlanjeni lezenama, a imala je narteks i atrij. Trikonhalni tip crkava obično je bio namijenjen složenoj liturgiji s antifonim pjevanjem, jer su konhe stvarale izvanrednu akustiku. Crkve toga tipa relativno su često zastupljene na istočnom jadranskom prostoru. Najbliže analogije crkvi sv. Martina u Pridrazi nalazimo u Bilicama kod Skradina i Sutivanu na otoku Braču. Vrlo zanimljiv fenomen u ranokršćanskoj arhitekturi jesu dvojne crkve (geminae). Takav tip crkava pronađen je na položaju Glavčine u Podvršju kod Ražanca. Dvojne crkve također su najvjerojatnije postojale i u uvali Banjve na otoku Olibu. Na području provincije Dalmacije dvojne se crkve pojavljuju na dvadesetak nalazišta. Na najvećem broju lokaliteta crkve nisu istodobne, već je najprije nastala jedna, a druga je dograđena kasnije. O nastanku, namjeni i drugim pitanjima u vezi s takvim tipom crkava kod istraživača postoje različita mišljenja i zasad nema definitivnog rješenja toga problema. Međutim, izgledno je da su takve crkve podizane da bi se omogućio veći broj oltara na kojima se može obavljati liturgija, tj. više dnevnih liturgija. Isto tako dvije crkve omogućavale su obavljanje kompleksnih ritusa, odnosno njihovo premiještanje iz jedne u drugu crkvu, procesije i sl. Jedan od razloga za nastanak druge crkve zasigurno je i povećanje broja vjernika na određenom prostoru. Jedna od karakteristika ranokršćanske arhitekture na zadarskom području jest i pojava poligonalne apside. Tu se jasno očituje utjecaj sjevernotalijanske (ravenske) arhitekture. Osim na katekumeneju katedrale sv. Petra u Zadru, crkvama sv. Andrije u Zatonu i Sv. Marije u Ninu, taj tip apside javlja se u Galovcu – Crkvina, Lepurima – Sv. Martin, Vlašićima na Pagu – Sv. Ivan Krstitelj, te na krstionici crkve sv. Ivana u Mulinama. Južnije od zadarskoga područja takvih apsida nema. Izvorni ranokršćanski titulari sačuvani su samo kod jednog dijela crkava. Posvete crkava zaštitnicima javljaju se od 5. st. Najčešće posvete na području današnje Zadarske nadbiskupije bile su Gospi (sv. Mariji) i sv. Ivanu Krstitelju, a zatim apostolima (sv. Andriji, sv. Petru, sv. Jakovu, sv. Tomi, sv. Bartolomeju). Isto tako imamo posvete đakonu-mučeniku sv. Stjepanu, braći liječnicima i mučenicima sv. Kuzmi i Damjanu, sv. Nikoli biskupu, sv. Barbari, kao i drugim svecima. S Justinijanovom rekonkvistom, dakle od 6. st., istočni sveci preuzimaju glavnu ulogu. Namjene naprijed opisanih ranokršćanskih crkava na području današnje Zadarske nadbiskupije ne mogu se uvijek odrediti. Zasigurno je najveći broj njih imao funkciju “ župnih” , dakle za okupljanje kršćanske zajednice određenoga prostora, unutar gradova, na ruralnim prostorima – vikusima, vilama rustikama ili pak, unutar, odnosno u okviru vojnih utvrdi ili promatračnica. Nekoliko crkava, kako smo to već vidjeli, bilo je cemeterijalnog karaktera. Neke crkve mogle su biti zavjetne, hodočasničke i sl. Isto tako trebamo ostaviti mogućnost da je neka od pronađenih crkava bila dio samostanskoga kompleksa. Zasad bismo, na temelju izgleda, mogli pretpostaviti da je samostanskog tipa mogla biti crkva (sv. Kuzme i Damjana?) na otočiću Školj pred Brbinjem na Dugom otoku. Koja je bila sudbina ranokršćanskih crkava u srednjem vijeku? Osim u Zadru i na otocima, većina crkava doživjela je rušenje u vrijeme dolaska Hrvata na ove prostore (7./8. st.). Najviše su stradavale crkve smještene uz glavne komunikacije. Najveći broj tih crkava obnovljen je u vrijeme predromanike, međutim, uglavnom u reduciranom obliku. Predromaničke adaptacije doživjele su zapravo gotovo sve ranokršćanske crkve, a te adaptacije su se najvećim dijelom očitovale u promjeni kamenoga crkvenog namještaja. Jedan dio ranokršćanskih crkava, u neizmijenjenim ili neznatno izmijenjenim gabaritima, uspio je preživjeti sve do kasnoga srednjeg vijeka. Na žalost u vrijeme osmanlijskih osvajanja, na kopnenom dijelu Zadarske nadbiskupije stradale su gotovo sve crkvene građevine. Većina ranokršćanskih građevina na otocima zadarskoga arhipelaga tijekom srednjega vijeka prestala je živjeti, jer su se ugasila nekadašnje rimske naseobine (uz obalu), a nova naselja nastala su na posve drugim mjestima (uglavnom na brežuljcima).

ranokršćanstvo; arhitektura; Zadarska nadbiskupija

nije evidentirano