hrvatski

Hrvatska i Nin u doba kneza Branimira

Uvodna Povijesna razmatranja (str. 7-26) prikazuju kneza Branimra i ondašnju političku situaciju te položaj hrvatske države. Po prvi puta u hrvatskoj historiografiji izneseni su i protumačeni podatci o Branimirovoj Hrvatskoj u zemljopisu Alfreda Velikoga. Alfred Veliki, engleski kralj (871. – 899.) u svojoj geografiji koju je izradio temeljem Opće povijesti Pavla Orozija (V. st.), ujedno ga nadopunjujući, navodi granice Hrvatske. Autori u knjizi prilažu zemljovid i naznačuju ono što Alfred Veliki piše o Dalmaciji, tj. Hrvatskoj (Na zapad od Ahaje /Peloponeza/, koja se prostire do Sredozemnog mora, nalazi se Dalmacija /Hrvatska/, koja leži sjeverno od njega, a na sjever od Dalmacije /Hrvatske/ jesu Bugari i Ister /Dunav/. Južno od Istera /Dunava/ onaj je dio Sredozemnog mora koje se naziva Jadransko, zapadno su Alpe, a sjeverno /od Hrvatske/ puste su zemlje koje se nalaze između Karintije i Bugarske … Istočno /od Italije, Alpa/ je Dalmacija /Hrvatska/ zemlja uz /pored/ more). Prvo poglavlje knjige (str. 27-71) govori o pisanim svjedočanstvima o knezu Branimiru. U njemu su doneseni u izvorniku, obrađeni i prevedeni pisani izvori toga vremena. To su pet pisma pape Ivana VIII. (872. – 882.) i dva pisma pape Stjepana VI. (885. – 891.). Potom su navedena i ostala diplomatička i narativna vrela: rukopis Mensa Episcopalis – Donationales iz 18. stoljeća, u kojem se na jednom mjestu navodi ime kneza Branimira, zatim Mletačka kronika Ivana Đakona iz 11. stoljeća u kojoj su zabilježene okolnosti Branimirova stupanja na prijestolje, te spomen Branimira u Salonitanskoj povijesti Tome Arhiđakona. Kao poseban izvor prikazan je Čedadski evangelijar (Evangeliarium Cividalense, do XV. st. čuvan u Akvileji) u kojem je, među ostalima hodočasnicima u Akvileju kao što to bio, npr. Karlo Veliki i hrvatski knez Trpimir, ubilježeno i ime kneza Branimira i njegove žene Maruše. U petom pododjeljku arheološki su i filološki obrađeni, te prevedeni svi epigrafički spomenici, tj. njih pet na kojima se navodi ime kneza Branimira. Natpisi su to iz Muća Gornjega, Nina, Šopota kod Benkovca, Ždrapnja kod Skradina te Otresa kod Bribira. U drugom poglavlju knjige (str. 73-97) prikazuje se materijalna kultura Hrvata u Branimirovo doba s glavnim naglaskom na reprezentativnim primjercima nakita. Izrađena je sljedeća klasifikacija toga nakita: 1) naušnice antikizirajućega tipa « nasuprotnih pupoljaka» , 2) filigranske antikizirajuće sljepoočničarke s tri obruča na karici, 3) naušnice antikizirajućeg « cvjetnog Ω » tipa, 4) trojagodne naušnice– sljepoočničarke « zvonastih kalota» , 5) filigranske naušnice s « bademastom» jagodom, 6) jednojagodne prave male naušnice glatkih jagoda, te 7) četverojagodne filigranske naušnice – sljepoočničarke. Zadnjoj skupini posvećena je najveća pažnja jer predstavljaju jedan od najprepoznatljivih tipova starohrvatskoga nakita kojeg nalazimo praktički na čitavom prostoru rane hrvatske države. Navedeni modeli promatrani su kroz rezultate istraživanja brojnih arheoloških lokaliteta kao što su Žminj, Stranče, Nin, Obrovac, Podgrade, Bribir, Knin, Biskupija, Koljane, Solin, Selca, Biograd, Sisak, Mogorjelo i druge. U ovom poglavlju navedeni su još i moduli četverojagodnih tipova naušnica, tzv. sljepoočničarki i to kao: starohrvatski modul, staromoravski modul i starobugarski modul. Na kraju knjige nalazi se poetski nadahnut tekst koji zamjenjuje zaključak (str. 99) potom temeljit popis izvora i literature (koji ujedno upućuje i na drugu literaturu) o knezu Branimiru i njegovu vremenu (str. 101-107), te kraće bilješke o autorima i kazalo (sadržaj).

Hrvatska; knez Branimir; Nin; srednji vijek; epigrafija; arheologija; Alfred Veliki; povijesni izvori

nije evidentirano