hrvatski

Konavoski rodovi (Pi-Ž)

A. OSOBNA IMENA Nakon doseljenja Slavena na Balkanski poluotok slavenski antroponimni sustav mijenjao se pod utjecajem starosjedilaca. Taj utjecaj bio je najizraženiji u kompaktnim kolonijama romanskog gradskog stanovništva uz jadransko primorje. Najveći udar na sustav slavenskih osobnih imena izvršen je prodorom kršćanstva, i to utjecajem predslavenskog balkanskog, kao i istočnog i zapadnog kršćanstva, a ostvarivao se na različite načine preko latinskog svećenstva i svećenika glagoljaške liturgije. Za razliku od dalmatinskih gradova, gdje su ti prodori i utjecaji bili snažniji, u unutrašnjosti i u seoskim zajednicama slavenski antroponimni sustav bio je stabilniji. U skladu s tim općim naznakama, dubrovačko područje poznavalo je dva glavna onomastička sustava. Prvi je vrijedio u gradu Dubrovniku i bio je blizak ostalim dalmatinskim gradovima, s uočenim starogrčkim, rimskim, pretkršćanskim, kasnorimskim kršćanskim, bizantskim i, naposljetku, slavenskim slojevima u antroponimiji. Drugi sustav, onaj dubrovačke okolice, bio je stabilniji, s bitnom prevagom obilježja slavenske antroponimije. Dominacija slavenskog elementa s primjesama kršćanskih i vlaških utjecaja osnovno je obilježje antroponimnog sustava u Konavlima u trenutku kada su Konavle u prvoj polovici 15. stoljeća došle pod dubrovačku jurisdikciju. Više od 93% stanovništva imalo je slavensko narodno ime, a svaki treći muškarac imao je ime s osnovom Rad- (31, 93%). Tek pokoje kršćansko ime (Nikola, Petar, Đuro, Stjepan, Ivan) male frekvencije (6, 52%) i vlaške primjese očitovane ponajviše u imenskom obliku (sufiksi -ut, -un, -oš i dr.) narušavat će stabilnost slavenskog sustava. Te primjese osjećat će se i danas, konzervirane u konavoskim prezimenima patronimskog postanja, nastalima u tom vremenu (Bjeloš, Bratoš, Brautović, Milutović, Mladošević, Radun, Stanoš i dr.). Imenski fond sastojao se od velikog broja inačica, koncentriranih oko nekoliko imenskih osnova. Osnovu Rad- (31, 93%), Prib- (8, 55%), Bog- (8, 19%), Mil- (7, 11%), Dobr- (5, 42%), Brat- (5, 06%), Vuk- (4, 10%) i Ljub- (3, 13%) u svom je imenu imalo tri četvrtine stanovništva (73, 49%). Pritom je samo osnova Rad- imala 56 raznih inačica. Te inačice egzistirale su kao zasebna imena, a ne kao govorni hipokoristici temeljnog imena, što slikovito potvrđuje zapis o braći Vukašinu, Vukcu, Vukosavu i Vukšacu Radosaliću iz 1422. godine. Među patronimskim oznakama Konavljana iz 15. stoljeća uočit ćemo imena (Držoje, Gojmil, Krajina, Kranko, Krasomil, Pokrajac, Prvoslav, Tupša, Utišen i dr.) koja su tada već iščezla i koja, odražavajući raniji sloj, pokazuju dinamičnost imenskog fonda. Zbog izrazite patrijarhalnosti sredine, žene su puno rjeđe prilazile administraciji, te je i broj registriranih imena znatno manji nego kod muškaraca. Sveobuhvatne promjene društvenih, političkih, vjerskih, gospodarskih i kulturnih prilika, koje su se dogodile dolaskom Dubrovčana, nisu mimoišle ni onomastički sustav. Njegove promjene odvijale su se u višestoljetnom procesu, zapravo u sukobu dvaju sustava: postojećeg narodno-slavenskog i novog katoličko-dubrovačkog. Rezultanta tog procesa bilo je stvaranje novog onomastičkog sustava u kojem je pobijedio utjecaj Dubrovnika i kršćanstva, ali uz vidljiv sloj slavenskih preostataka. Osnovicu novog fonda činila su kršćanska svetačka imena, ali su se u manjoj frekvenciji zadržala i neka narodna slavenska imena. Nemogućnost potpune izmjene, odnosno potpunog zadržavanja starog, izazvala je obrambene mehanizme na oba pola. Dubrovnik je preostala narodna imena, stvaranjem ekvivalenata, prilagodio kršćanskima (Živan → Đivan → Ivan, Cvijeto → Florio, Božo → Natale, Vuk → Luka, Miloslav → Miho, Radoslav → Rafo, Vido → Vito, Rada → Rafaela, Stana → Viktorija, Cvijeta → Florija, Živana → Điva → Ivana, Milica → Gracija), a dubrovački je puk nova kršćanska imena prilagođavao narodnim oblicima (pr. Ivan → Ivaniš, Matija → Matijaš, Miho → Mihoje, Vlaho → Vlahuša itd.). Budući da su Konavle bile posljednji dubrovački stečeni teritorij, taj proces kasnio je za istovrsnim procesima na poluotoku Pelješcu (stečenom 1333. godine) i Dubrovačkom primorju (stečenom 1399. godine). Sredinom 16. stoljeća u Konavlima će tako biti ravnomjeran omjer narodnih i kršćanskih imena, a sredinom 17. stoljeća već će 90% stanovništva nositi kršćansko ime. Pod utjecajem kršćanstva reducirao se imenski fond, pa se povećavala koncentracija istoimenih osoba. U posljednjoj četvrti 19. stoljeća u Konavlima je oko 57% muškaraca i oko 75% žena nosilo jedno od pet najčešćih imena (Ivo, Pero, Niko, Antun i Miho, odnosno Ane, Mare, Kate, Luce i Pave). Čitav imenski fond sveo se na svega 40-ak muških i 20-ak ženskih imena. Tako je u župi Pločice 596 muškaraca 1880. godine nosilo 29 različitih imena, a 589 žena samo 10. Novi sustav donio je i nova pravila pri dodjeljivanju imena. Naime, kod slavenskih imena sadržaj poruke utkan je u samom imenu, ime je zaštitni znak (npr. Da-bi-živ), dok se kod kršćanskih imena profilaktička uloga prenijela na sveca - svetac je zaštitnik, a ime samo posrednik. Zaštita se pojačavala nadijevanjem imena predaka i najbliže rodbine. Tako je najstariji sin dobivao ime po djedu s očeve, a sljedeći po djedu s majčine strane ; najstarija kći imenovana je po baki s očeve, a sljedeća po baki s majčine strane. Imenom trećeg sina obično se častio otac, a imenom četvrtog stric. Naznačena su se pravila poštivala uz nekoliko izuzetaka: 1) zbog veće svađe u obitelji, 2) zbog poštivanja domovine (domazet bi katkad imenom prvo “ častio” tasta, pa tek onda vlastita oca), 3) uslijed promjene imenskog fonda, djetetu koje bi trebalo dobiti narodno ime davalo se ekvivalentno ime (na pr. po djedu Vuku dalo bi se djetetu ime Luka), 4) iz pomodnih razloga (u 18. stoljeću, primjerice, prodiru imena Sveta tri kralja - Baldo, Gašpar i Melhior, pa su se ona često davala serijski, mimo ustaljenih pravila). Potkraj 19. stoljeća ponovno dolazi do promjena u onomastičkom sustavu. Javljaju se nova imena u širokom spektru, od starih narodnih do novih stranih imena. Taj proces započeo je u pomorski orijentiranom Cavtatu, dok je u unutrašnjosti Konavala kasnio i započeo tek u 20. stoljeću, uz slabiji intenzitet same pojave. B. PREZIMENA U identifikacijskom sustavu prije pojave prezimena ime je prvi znak u imenskoj formuli, a pored njega postoje dodaci koji specificiraju osobu, razlikujući je od imenjaka. U početku ti dodaci nisu bili uvijek potrebni, ali porastom broja stanovnika i rastućim značenjem administracije u funkcioniranju društva, samo ime nije više moglo osigurati uspješno raspoznavanje, te su dodaci postali punopravnim dijelom imenske formule. Puna identifikacija izgledala je ovako: I. identifikacijska oznaka = ime BOGDAN II. identifikacijska oznaka = patronim (derivat očeva imena) BRAJKOVIĆ III. identifikacijska oznaka = derivat djedova imena DRAGIĆEVIĆ IV. identifikacijska oznaka (eventualno) = nadimak ZLURAD Takav identifikacijski “ karton” bio je strogo osoban. Nijedna identifikacijska oznaka nasljednika nije se podudarala sa svojim parom u prethodnika. Prezime je nastajalo tek kad bi jedan od dodataka imenu postao nasljedan i kad bi se konzervirao na trećoj poziciji u imenskoj formuli. Derivat djedova imena bi iščezao, bilo na taj način da nasljedniku treća identifikacijska oznaka ostane jednaka kao prethodniku, sad kao derivat pradjedova imena (prezimena po imenu pretka), bilo da četvrta identifikacijska oznaka (nadimak) prethodnika prijeđe nasljedniku na treće mjesto (prezimena nadimačkog postanja). Proces nastanka prezimena slikovito je izgledao ovako: I. faza (ime) Ivan Marković Pavlović (reč. Kralj) II. faza (patronim) Antun Ivanović Marković (reč. Car) III. faza (derivat djedova imena - nadimak) Petar Antunović Ivanović reč. Zlurad IV. faza a. (prezime po imenu pretka) - Vlaho Petrović IVANOVIĆ b. (prezime po nadimku) - Vlaho Petrović ZLURAD Proces nastanka i stvarno značenje prezimena u početku je varirao, oviseći ponajviše o tipu obiteljske zajednice koja se u danim gospodarskim okvirima razvila na nekom području. U Dubrovniku i njegovoj okolici uočavaju se dva tipa nastanka prezimena, koja će se u kasnijoj unifikaciji sjedinjiti u isti sustav. Prvi je gradski tip u kojem prezime isključivo individualizira osobu i njegovo potomstvo. Drugi je seoski tip, koji će se razviti u složenoj obitelji, a koji, uz individualizaciju osobe i potomstva, sadrži i element teritorijalnosti. Dok će u gradskom tipu presudni element za nasljedovanje prezimena biti genealoška veza, u seoskom će tipu presudna činjenica biti život u istoj obiteljskoj zajednici. Tako će prezime apsorbirati i pridošlice koji nisu u genealoškoj vezi ali čine dio iste neodijeljene kuće. Takvo “ katunsko” shvaćanje prezimena možemo u Konavlima prepoznati na više mjesta (Đurinići, Mikulići, Mrcine, Dunave, Radovčići itd.), u naseljima koja su se razvila oko vlasteličićkih neodijeljenih kuća (zadruga). Sve do 12. stoljeća, po svoj prilici, u Hrvata nije bilo prezimena. Ona se možda prvo javljaju u gradovima primorske Hrvatske, kao posljedica napretka u organizaciji uprave, ali i kao mehanizam s kojim će povlašteni stalež lakše čuvati stečene privilegije. Već krajem 12. i početkom 13. stoljeća prepoznaju se u Dubrovniku, u vlasteoskom krugu, stalna i nasljedna prezimena. Istraživanja konavoskih prezimena daju naslutiti da nastanak prezimena nije bitno, a možda nije ni uopće kasnio za nastankom gradskih primorskih prezimena. Za njih samo teže saznajemo, jer je u seoskim područjima administracija bila nerazvijena, a time i mogućnost ostavljanja pisanih tragova skromna. U konavoskom zemljišniku spominju se u Đurinićima tri neodijeljene kuće Đurinića: Brajka Krankovića Đurinića, Principa Radčića Đurinića i Vukoslava Gojisaljića Đurinića. Njihov zajednički predak Đurin mogao je biti rođen oko 1290. godine, a vjerojatno i još ranije pretpostavimo li da Kranko, Radač i Gojislav nisu braća. Pridodamo li ovom primjeru i već u 13. stoljeću potvrđena katunska prezimena u neposrednom dubrovačkom zaleđu (primjerice Burmazi), možemo zaključiti da je proces nastanka prezimena u ruralnim područjima dubrovačke okolice nastao paralelno, ili s malim zakašnjenjem za gradskim tipom. Dolaskom Konavala pod dubrovačku jurisdikciju dolazi do procesa unifikacije prezimenskog sustava. Širenjem naselja, razbijanjem genealoške veze između pojedinih kuća u naselju koje je izniklo iz jednog vlasteličićkog posjeda sve više će se množiti broj nadimaka, od kojih će se neki s vremenom pretvoriti u prezimena, zamjenjujući stare rodovsko-katunske oblike. U Đurinićima danas više nema prezimena Đurinić, ali više rodova od njih izravno genealoški silazi (Ljubenko, Desin, možda i još neka). Taj proces bit će dugotrajan i protegnut će se čak i u 20. stoljeće. Vitalnost seoskog tipa očitovat će se ponajviše u običaju da kuća drži prezime, pa će brojni domazetovi usvajati prezimena kuće u koju su doselili. Čak niti čvrsti austrijski sustav nije uspio završiti proces unifikacije u Konavlima kao što je to uspio u drugim ruralnim dubrovačkim sredinama (Pelješac, Dubrovačko primorje). Posljednji slučajevi domazetskog usvajanja prezimena ovdje će se bilježiti još početkom ovoga stoljeća. Austrijski će sustav, međutim, uvesti današnja bitna obilježja prezimenskog sustava. Prezime će tako postati prva identifikacijska oznaka (a ne kao dotad treća) i ono će se kao takvo sve teže mijenjati. Svaka spontanost u nastanku prezimena nestat će ovostoljetnim propisima, kojima je promjena prezimena moguća jedino odlukom državne uprave. Nastanak konavoskih prezimena započeo je, dakle, u preddubrovačkom razdoblju, najkasnije u 13. stoljeću. Tada su već oblikovana vlasteličićka prezimena, dok za ostalo stanovništvo nema sigurnih naznaka da već rabe nasljedna prezimena. Proces nastanka prezimena bio je spontan i prije Dubrovnika i za vrijeme Dubrovačke Republike. Prezimena u Dubrovačkoj Republici nisu nastala dekretom u jednom trenutku, već u višestoljetnom procesu koji su uvjetovale potrebe identifikacije u administraciji (posebno u nasljedno-pravnim odnosima, gdje se tražilo ne samo identificiranje osobe, već i njezina genealoška veza s drugim osobama), ali i potrebe samog naroda koji je, u traženju svrsishodne i uspješne komunikacije, bio i kreator cjelovitog onomastičkog sustava. Narod je, dakle, stvarao prezimena, a administracija bilježila ono što je u narodu čula. Pritom je uzimala samo one elemente koji su bili dovoljni da se postigne svrha, tj. osigura nedvojbeno raspoznavanje. U jednom selu od 100 žitelja bio je samo jedan Dabiživ, sin Radošev, i administracija ga je tada označavala samo s prvim dvjema identifikacijskim oznakama. Ako bi se, pak, dogodilo da u selu postoji još jedna osoba s istom kombinacijom, rabila se treća ili četvrta oznaka. Ponekad bi se osoba pisala trima oznakama (Dabiživ Radošević Milišić), rijetko sa četiri (Dabiživ Radošević Milišić rečeni Kralj), a najčešće ipak skraćeno, uz pomoć prve i treće (Dabiživ Milišić) ili prve i četvrte identifikacijske oznake (Dabiživ Kralj). Prezimena su, dakle, redovito nastajala spontano, bez miješanja administracije i sasvim mimo volje imenovanog. Nemali je broj onih koji, da su to mogli izbjeći, ne bi nosili prezime koje im je narod izabrao. No, prezime se nije administrativno određivalo i pisari su zapisivali ono što su u narodu čuli. Tek kao rijetko upletanje administracije može se uočiti pokoja talijanizacija prezimena, koju su poticali neki notari ili župnici. Međutim, ako tako talijanizirano prezime nije imalo odjeka u narodu, već promjenom pisara vraćao se i u administraciju stari oblik. Administrativne promjene prezimena, bilo voljom administracije (npr. nasilna talijanizacija) ili na inicijativu imenovanog, obilježje su 20. stoljeća, kada su prezimena stalna, nepromjenljiva, kad puk više ne može na njih utjecati i kad se bilo koja promjena može izvršiti jedino administrativnom odlukom uz određene, zakonom propisane uvjete. U Konavlima, međutim, nije bilo nasilne talijanizacije hrvatskih prezimena kao u nekim drugim našim gradovima i područjima. Ona se odvijala spontano, i to samo u Cavtatu, kao izraz snažnog talijanskog utjecaja očitovanog i u službenom talijanskom jeziku i u kulturnim i gospodarskim vezama (primjerice Kazilar → Casilari, Moro → Moretti). U unutrašnjost Konavala nije prodrla. Kao tendencija suprotna talijanizaciji bilježi se kroatizacija stranih prezimena. Javlja se kao protest protiv talijanizacije pa su tako i nosioci promjene bili pojedinci (a ne narod). Najpoznatiji konavoski primjer je Vlaho Bukovac, čije je prezime hrvatski prijevod talijanskog prezimena Fagioni. Izvanbračna djeca kojima je bila poznata samo majka, nosila su majčino prezime samo ako bi ih ona zadržala. U protivnom, dobivala su prezime kao i nahodi. Izvanbračna djeca udovica usvajala su majčino udato prezime. Nahodi za vrijeme Dubrovačke Republike nisu dobivali prezime. Preživjeli nahod stekao bi ga tek kasnije kao nečiji usvojenik. U 19. stoljeću njihovo prezime određivala je majka, babica, župnik, ili pak uprava nahodišta. Dolaskom na odgoj u neku konavosku kuću usvajali su prezime svojih usvojitelja. C. KONAVOSKI RODOVI U leksikografskom prikazu povijesti pojedinih konavoskih rodova obuhvaćeni su svi rodovi koji su u Konavlima zatečeni u prvom popisu iz 1673/4. godine, kao i oni koji su doselili poslije, do uključivo 1918. godine. Iznimno donosimo i povijest rodova koji su izumrli prije 1673/4. godine, ako su ti rodovi po nečemu bili važni (primjerice vlasteličićki rodovi ili rodovi čije se prezime zadržalo u imenu sela). Povijest rodova zatečenih 1673/4. godine obrađeni su od trenutka njihova prvog spomena, koji je uvjetovan raspoloživim arhivskim vrelima. Sadržaj pojedinih jedinica pod određenom rodovskom natuknicom je slijedeći: 1) Prezime roda. Jedinica uvijek sadrži izvorno prezime roda. Kasnije oblikovano prezime ili nadimak nekog roda uputnicama se poziva na odgovarajuću natuknicu. 2) Naselje u kojem rod obitava i broj pod kojim se rod pronalazi u grafičkom prikazu trajanja konavoskih rodova u knjizi Stanovništvo Konavala, sv. 2. 3) Kratka povijest roda, koja sadrži: a) Vrijeme doseljenja (ako je poznato) i ime doseljenika. To vrijeme određuje se najčešće po godini vjenčanja ili rođenja prvog djeteta. Doseljenik je mogao doći i nešto ranije, ali taj se trenutak rijetko mogao u izvorima utvrditi. b) Obiteljska predaja, ako postoji. c) Ako nema podataka o doseljenju, navodi se prvi arhivski spomen roda. d) Razlog nastanka prezimena, ako je utvrđen. Nismo ulazili u etimologiju prezimena, jer je to predmet druge znanstvene discipline. Ovdje smo nastojali identificirati povod prezimena, npr. utvrditi rodočelnika prezimena patronimskog postanja. e) Uočene promjene prezimena i razlozi tih promjena. f) Nadimci za koje smo saznali bilo iz arhivskih vrela ili usmenih kazivanja. g) Preseljenja. Svako preseljenje unutar teritorija Dubrovačke Republike, odnosno današnjih općina Dubrovnik, Konavle, Župa dubrovačka, Dubrovačko primorje, Mljet, Lastovo, Ston, Janjina, Trpanj i Orebić, donosi se u posebnoj natuknici (odnosno podnatuknici). Selidbe izvan tog teritorija obrađuju se u samom tekstu, bez posebne jedinice. h) Iseljenja. Gdje god je pronađeno, navedeno je ime i prezime iseljenika, ali bez pretenzije da su pronađeni podaci potpuni. Iseljenike je teško identificirati na temelju domaćih izvora, jer se taj podatak rijetko upisivao. Mnogi su odselili a da to nigdje nije zabilježeno. i) Vrijeme nestanka obitelji, ako je ona izumrla ili iselila. j) Uz naznačene, genealoški bitne podatke, u tekstu navodimo i brojne citate iz sudskih postupaka, oporuka i drugih izvora za koje smo ocijenili da su zanimljivi iz bilo kojeg razloga (običaj, jezik, atmosfera i način življenja, slučaj itd.). Kroz citate iz kaznenih postupaka htjeli smo prikazati svu težinu borbe za opstanak, koja pri danas dosegnutim civilizacijskim standardima djeluje gotovo nestvarno. k) Kod značajnih Konavljana i značajnih ljudi konavoskog podrijetla nastojali smo dati što opsežniju bibliografiju o njima, no bez pretenzija da te bibliografije budu potpune. 4) U knjizi se donose i stare obiteljske fotografije.

Konavle; rod; prezime

nije evidentirano