hrvatski

Autonomija i odgođena apokalipsa. Sociologijske teorije modernosti i modernizacije

Rad se bavi sociologijskim teorijama modernog društva, njihovim filozofijskim temeljima, mijenama i razvojem. Počinje se formuliranjem "radne" definicije modernosti. Analiziraju se shvaćanja modernosti u kolokvijalno-zdravorazumskom, filozofijskom i općesociologijskom kontekstu, i dospijeva se do razlikovanja dvije vrste sociologijskog pristupa problemu modernosti: teorija modernizacije i teorija modernosti. Teorije modernizacije su teorije koje ne problematiziraju temeljna određenja modernosti, nego proučavaju procese i pretpostavke koji vode k modernom stanju. Teorije modernosti su, naprotiv, znatno ambicioznije, jer nastoje shvatiti bit (ili narav) modernog društva. Razlikovanje tih dvaju tipova teorije funkcionira kao smisaona i organizacijska okosnica cijeloga rada, a svaki od njih predstavljen je po jednim velikim sociologom: teorija modernosti pomoću određenih ideja Maxa Webera, a teorije modernizacije pomoću koncepcija Talcotta Parsonsa. Nakon toga se prelazi na analizu suvremenih primjera tih dvaju pristupa. U skladu s mišljenjem da teorije modernosti treba držati važnijim (i zanimljivijim) oblikom sociologijskog promišljanja i istraživanja modernoga društva, teorijama modernosti se posvećuje znatno više prostora nego teorijama modernizacije. Teorije modernizacije predstavljene su kroz raščlambu koncepcija dvaju suvremenih teoretičara: Samuela Huntingtona (shvaćanje modernizacije kao političke demokratizacije) i W. W. Rostowa (shvaćanje ekonomskog rasta kao srži modernizacije). Nakon toga su formulirani i uopćeniji kritički zaključci o epohalnom kontekstu, pretpostavkama i krajnjim dometima teorija modernizacije. Pokazuje se da taj tip teorije, unatoč samonametnutim ograničenjima, može dosta toga reći o sociologijski relevantnim procesima u modernim društvima. Teorije modernosti predstavljene su analizom koncepcija koje su u zadnja dva desetljeća 20. stoljeća razvila četiri poznata sociologa: Anthony Giddens, Ulrich Beck, Alain Touraine i Manuel Castells. Giddensovo razumijevanje modernosti uzima u obzir uvide radikalne filozofijske kritike prosvjetiteljstva. On dokazuje da živimo u kasnoj modernosti, da su moderno znanje i moderni život refleksivni i cirkularni, odnosno neutemeljeni i neutemeljivi, pa se modernost pokazuje slobodnom i ujedno zagonetnom i nesigurnom. Giddens konstruira multiinstitucijsku deskripcijsku matricu modernog društva (s četiri temeljne dimenzije), te dokazuje da kasna modernost iznuđuje temeljitu preradu osnovnih premisa sociologijske analize. Koncepcije Ulricha Becka u mnogome se podudaraju s Giddensovim idejama, no izdvaja ih vrlo detaljno tematiziranje problema rizika u modernom društvu. Povrh toga, Beck razrađuje i koncepciju jedne drukčije ustrojene politike ("subpolitike"), koja izrasta "odozdo" iz društva, i nastoji stvoriti nova sredstva i metode djelovanja, primjerene urgentnim društvenim i političkim pitanjima kasne modernosti. Za Alaina Tourainea najvažnije pitanje kasne modernosti jest pitanje o društvenim akterima koji će znati izbjeći stramputice dosadašnjeg razvoja modernog društva. Pritom on iznova promišlja krucijalnu filozofijsku kategoriju subjekta i tzv. subjekt– objekt relaciju, reinterpretirajući dosadašnja zbivanja u modernim društvima kao rastući raskol između subjektivacije (subjekta) i racionalizacije (objekta). Ključni čimbenik koji će omogućiti "pomirenje" subjekta i uma, Touraine vidi u novom tipu društvenog subjekta – novim društvenim pokretima. Manuel Castells je u svoju panoramsku sliku svijeta u zadnjem desetljeću 20. stoljeća, ugradio i činjenicu globalnog elektroničko-informatičkog umrežavanja. Tim umrežavanjem, prema Castellsu, nastaje posve novi tip društvene strukture, tzv. mrežno društvo. Mrežno društvo čine globalne konfiguracije i pojedina društva u okvirima globalnoga sustava informatičkih i financijskih tokova. Temeljno proturječje tog novog oblika društva leži, prema Castellsu, u narastajućoj opreci između Mreže (logike globalnog povezivanja u mrežama moći i bogatstva) i Sebstva (interesa sve ugroženijeg identiteta). U posljednjem dijelu rada rezimiraju se brojne dodirne točke i razlike između izloženih stajališta, s posebnim naglaskom na teorijama modernosti (Giddens, Beck, Touraine, Castells). Zaključuje se da doista postoji svojevrsna razvojna putanja u sociologijskom razumijevanju modernosti u 20. stoljeću, i sastavlja se popis temâ koje najviše zaokupljaju sociologijsku teoriju modernosti u njezinim recentnim inačicama. Također se dokazuje da razvoj u sociologijskoj spoznaji modernosti treba razumjeti kao nelinearno i nekumulativno kretanje znanja, odnosno kao spiralno kruženje sociologijske spoznaje oko društva, u kojemu se spoznaja i društvo uzajamno konstituiraju.

Modernost; modernizacija; moderno društvo; sociologijska teorija modernosti; filozofija modernosti; refleksivnost; povjerenje; društvo rizika; društveni pokreti; mrežno društvo

nije evidentirano