Nalazite se na CroRIS probnoj okolini. Ovdje evidentirani podaci neće biti pohranjeni u Informacijskom sustavu znanosti RH. Ako je ovo greška, CroRIS produkcijskoj okolini moguće je pristupi putem poveznice www.croris.hr
izvor podataka: crosbi

Sveti Martin. Kult sveca i njegova tradicija u Hrvatskoj (CROSBI ID 2796)

Autorska knjiga | monografija (znanstvena)

Zaradija Kiš, Antonija Sveti Martin. Kult sveca i njegova tradicija u Hrvatskoj. Zagreb: Institut za etnologiju i folklOris tiku (IEF), 2004

Podaci o odgovornosti

Zaradija Kiš, Antonija

Prica, Ines ; Zebec, Tvrtko

Antoljak, Nina H. ; Le-Calve Ivičević, Evaine

hrvatski

Sveti Martin. Kult sveca i njegova tradicija u Hrvatskoj

Tisućljetna tradicija štovanja sv. Martina na hrvatskom prostoru dala nam je obilje građe za mnoga istraživanja. Najzanimljivije segmente smo pokušali objediniti radi spoznaje ponajprije europskoga, a potom hrvatskoga značaja kulta ovoga ranokršćanskoga sveca, čija se svetost iskazuje na jedinstven način. Ona je začeta ponajprije na predanom pastoralnom radu čovjeka čija je ljubav prema bližnjima, njihovu vjerskom i intelektualnom usmjeravanju u izvjesnoj mjeri početak razvoja usustavljenih, za ono doba gotovo savršenih redovničkih zajednica, po čemu se sv. Martin smatra tvorcem zapadnoga redovništva. Nije samo Kristova riječ vodilja Martinovih nadahnuća već je tu i njegov iscjeliteljski dar zbog kojega je dobio zasluženi naslov egzorcista, ali i nadasve izgrađeni dualistički političko-vjerski smisao organizacije života, što je ona druga, još uvijek nedovoljno istražena strana svečeva djelovanja. Temelj sustavnijega proučavanja djela i djelovanja sv. Martina nedvojbeno je biografsko djelo Sulpicija Severa, rimskoga plemića, ali i Martinova obožavatelja koji je, kako sam kaže, pisao vrlo objektivno, ali s posebnim žarom koji je imao prema biskupu Martinu i kojega je osobno dobro poznavao. Vrlo raznolika dugogodišnja i nadasve bogata djelatnost sv. Martina, izrazito cijenjena biskupa, no ponajprije redovnika srcem i dušom, učinila ga je svecem i zaštitnikom siromašnih, bolesnih i ojađenih o čemu pričaju mnoge do danas sačuvane narodne predaje i legende, ali i najpopularniji ikonografski prikaz sv. Martina i prosjaka. Vizualizirani motiv milosrđa nezaobilazno je nadahnuće umjetnika svih vremena kojim se najizražajnije iskazuje ne samo duhovno kršćansko već i materijalno ljudsko oličenje, često vrlo skrivene ali i najplemenitije čovjekove vrline, a to je milosrđe. Sv. Martin je, međutim, oduvijek bio i svecem bogatih, plemića i kraljeva čiji su se politički potezi vrlo često temeljili na Martinovim savjetima, prijedlozima i vjeri u svečevu božansku moć pravde i pobjede. Stoljećima su se pohodila dva najpoznatija mjesta vezana uz život i djelovanje sv. Martina: * Prvi je (danas mađarski grad Szombathely, nekad rimska Sabaria) mjesto rođenja Martinusa, sina istaknutoga rimskoga časnika, kojemu je 316. godine sretna obitelj dala ime povezano s najvećim rimskim božanstvom, bogom Marsom jer je karijera prvorođenca već bila određena dolaskom na svijet. * Drugi je lokalitet Martinov grob u francuskom gradu Toursu, u kojemu je Martin biskupovao od 4. srpnja 374. pa do svoje smrti 8. studenoga 397. godine. O značenju i popularnosti Martinova groba kao svetoga, ponajviše kraljevskoga hodočasničkoga mjesta, i danas svjedoče sačuvani zapisi s imenima mnogih kraljeva i papa koji su ga posjećivali tijekom tisuću i pol godina do posljednjega Ivana Pavla II., koji je pohodio Martinov grob 21. rujna 1996. godine. Danas cijeli kršćanski svijet slavi blagdan sv. Martina 11. studenoga, koji, prema riječima Sulpicija Severa "... više nije bila pogrebna ceremonija, već svečanost i slavlje Pobjede!" Uz temeljni blagdan posebno su obilježeni i neki drugi datumi vezani uz određena područja koji evociraju važne događaje vezane za vrijeme djelovanja galskoga apostola. To je npr. Martinska korizma (Car&ecirc ; me de saint Martin) u Toursu koja počinje prve nedjelje nakon 11. studenoga i traje do Božića, zatim 4. srpnja - Ljetni sv. Martin (Saint-Martin d'été), kojim se obilježavala trostruka obljetnica: biskupska potvrda 374. godine, posvećenje prve bazilike sv. Martina 465. godine i prijenos moći sv. Martina u apsidu novoizgrađene crkve 1008. godine. Subventio (Subvention de saint Martin) je 12. svibnja i sjećanje je na veliki poraz Normana 904. godine, koji se dogodio uz pomoć istaknutih moći sv. Martina, dok je 13. prosinca Reversio (Révertion des relique de Saint Martin), povratak svečevih relikvija iz Burgundije, gdje su ih sklonili vjernici tijekom invazije Normana 872. godine. Istoga dana 1860. godine u Toursu je otkriven grob sv. Martina. Proljetni sv. Martin (Saint-Martin du printemps) evocira Uskrs kad je sv. Martin sa svojim redovnicima krenuo u ribolov koji je završio neobično bogatim ulovom. Kult sv. Martina, trinaestoga Kristova apostola i jedinoga kršćanskoga sveca koji svoju svetost nije stekao mučeničkom smrću već predanim intelektualnim i društvenim radom, ušao je u najdublje pore života svih slojeva društva, a osobito ruralnih u kojima je i danas vrlo živa bogata i slojevita martinska tradicija i vjerovanje u svečeve moći. Nazočnost njegova imena oduvijek je značila sreću, zdravlje, plodnost, blagostanje, a to je život i ljudi i životinja. Zato nije čudo što se kult sv. Martina proširio cijelom, ponajprije, zapadnom Europom, a pravu je eksploziju doživio od 10. stoljeća u zemljama središnje Europe, među kojima po brojnosti martinskih toponima i mjesta koja štuju sv. Martina valja istaknuti Njemačku, Austriju, Mađarsku te sve slavenske katoličke zemlje. Među slavenskim zemljama Hrvatska zauzima posebno mjesto u istraživanju rasprostiranja martinskoga kulta, i po broju toponima i lokaliteta posvećenih sv. Martinu i po broju svetišta, a i po nastajanju i očuvanju raznolike i bogate martinske tradicije u različitim dijelovima zemlje. Odraz martinske tradicije na hrvatskom prostoru Kult i tradicija sv. Martina u Hrvatskoj izravno su povezani s temeljnim franačkim martinskim kultom koji se u Zapadnoj Europi širio još za svečeva života. Slojevita martinska tradicija koja se na prostorima kršćanske Europe gradila i konstantno nadograđivala tijekom tisuću i pol godina, na hrvatskom je prostoru proživljavala specifične preobrazbe uvjetovane ponajprije zemljopisnim položajem Hrvatske kao graničnim područjem dviju kulturnih i vjerskih sfera čije su se razlike kristalizirale nakon Istočnoga raskola 1054. godine. Neprestano isprepletanje različitih kulturnih dominacija, a od 7. stoljeća posebice slavenske, obilježava cijeli hrvatski zemljopisni prostor koji se u kontekstu martinske tradicije od najranijih vremena ističe ponajprije jezično specifičnim metatiziranim oblikom svečeva imena - sv. Mratin. Metateza je najvažnija i najstarija fonološka promjena i dodatna je jezična potvrda o vrlo starom postojanju martinskih toponima koji su bili zahvaćeni prvotnim valom jezičnih promjena i ostali sačuvani do danas. Ona je nezaobilazan čimbenik u martinskim toponomastičkim istraživanjima, čiji rezultati donose možda i najbitniji dokazni materijal o starosti izvjesnih lokaliteta i njihovoj kulturološkoj slojevitosti (Mratovo - selo u šibenskom kraju, Sumratin - toponim u Dubrovniku, Mratin - brežuljak kraj Žrnova na Korčuli itd.). Martinska je toponimija, dakle, "preuzeta od romanskih ili romaniziranih starinaca. Ti nazivi imaju najveću vrijednost pri istraživanju naseljavanja Hrvata na otoke i za razumijevanje promjena u jeziku iz vremena kad nemamo drugih pisanih dokumenata." (Šimunović 1972: 178). Svi su metatizirani nazivi potvrđeni u Dalmaciji, što omogućuje početnu pretpostavku, koja će se kasnije i potvrđivati, o prostoru najstarijih martinskih toponima za koji je vezan prvi pravac širenja kulta sv. Martina za što su posebno zaslužni benediktinci - najsnažniji promicatelji martinskoga kulta i tradicije, a posebice književnosti, koja će na hrvatskom prostoru doživjeti svoju specifičnost. Ona je razvidna u glagoljaškoj pisanoj riječi, autohtonom književnom izričaju nastalom simbiozom benediktinske (latinaške) i ćirilometodske (glagoljaške) literarne baštine čiji će glavni promicatelji biti popovi glagoljaši, hrvatski srednjovjekovni intelektualci i stvaratelji onoga književnoga i umjetničkoga fundusa na čijim će temeljima rasti i cvjetati raznorodni književni žanrovi hrvatske pisane riječi. Izražajnost martinske kulturne baštine posebno se zrcali u sačuvanim umjetničkim (slikarskim, kiparskim) ostvarenjima te u nizu mnogobrojnih sakralnih građevina čija vječna ljepota i raskoš zaslužuju dodatne napomene. Hrvatsku martinsku tradiciju na aktualnom državnom prostoru promatrali smo u nekoliko regionalnih cjelina koje objedinjuju nekoliko županija. Obalnu Hrvatsku s pripadajućim zaleđem razdijelili smo na Istru, Kvarner (otoci i Vinodol) i Dalmaciju, dok je kontinentalna Hrvatska podijeljena na sjeverozapadnu i panonsku Hrvatsku. Unutar svake regije posebno su spomenuti oni krajevi koji se odlikuju izvjesnim martinskim posebnostima poput otoka Krka, Brača, Šolte, ili užih zemljopisnih cjelina kao što su zadarsko-šibenska, splitsko-makarska ili dubrovačka. Uz temeljne povijesne napomene koje se odnose na glavne pronositelje martinskoga kulta koji su svojom nazočnošću i utjecajem svjesno ili nesvjesno ukotvljavali ne samo kult tourskoga biskupa već i njegovu bogatu tradiciju (benediktinci, templari, ivanovci), za svaku smo regiju kronološkim slijedom napomenuli sva ona sakralna martinska zdanja do čijih smo potvrda uspjeli doći u starijoj (vizitacije, kronologije) i novijoj literaturi, izdvojivši pritom neka, posebice starija svetišta, kojima se željela potvrditi povijesna dubina, kulturna snaga i održivost svečeva kulta poput trogirske crkvice sv. Martina (danas sv. Barbare), crkve ili posjeda Sancti Martini Curtis u Podstani, prvotne crkve sv. Martina u Pridvorju (danas sv. Vlaha) itd. Posebnu pozornost smo obratili na one kontinentalne martinske crkvice koje su odoljele mnogim razaranjima te većim dijelom ostale sačuvane u svojoj izvornosti, poput templarske crkvice u Martinu kraj Našica, crkvice u Martinščini - spomenika kulture nulte kategorije te jedine drvene martinske crkvice u Starom Brodu na rijeci Kupi i sl. Posebno su spomenute martinske crkve koje su pretrpjele katastrofalna razaranja tijekom Domovinskoga rata (1991.-1995.) poput crkve u Belom Manastiru, Svinjarevcima, Stazi itd., uz napomene o stupnju njihove obnove. Punoća sveukupne izražajnosti martinske tradicije diljem Hrvatske iskazuje se ponajviše u današnjim župnim crkvama sv. Martina, koje su živa središta aktualnoga martinskoga duha u nastojanju oživljavanja prošlosti i traženja razumnije budućnosti. One su najsnažniji odraz martinske tradicije čiji kontinuitet postojanja najbolje potvrđuje iskonsko štovanje sveca i održivost njegova kulta u današnjem vremenu. Diljem Hrvatske su danas rasprostranjene četrdeset četiri župne crkve sv. Martina: - u Istri devet: Beram, Dolenja Vas, Ližnjan, Momjan, Sveti Lovreč Paznatički, Sveti Martin, Tar, Vodice, Vrsar ; - u Hrvatskom primorju i Kvarneru četiri: Brušani, Grižane, Martinšćica, Ustrine ; - u Dalmaciji jedanaest: Dolac Donji, Donje Selo, Dračevac Ninski, Lećevica, Ljubač, Pridraga, Ruda, Sumartin, Vranjic, Žrnovo, Žuljana ; - u sjeverozapadnoj Hrvatskoj četrnaest: Breznički Hum, Donja Voća, Dugo Selo, Hrnetić, Martijanec, Martinska Ves, Pisarovinska Jamnica, Podturen, Sv. Martin na Muri, Sv. Martin pod Okićem, Šćitarjevo, Varaždinske Toplice, Velika Trnovitica, Virje ; - u panonskoj Hrvatskoj šest: Beli Manastir, Bošnjaci, Brestovac, Podgajci Podravski, Privlaka, Strizivojna. karta Hrvatske sa župnim crkvama Sv. Martin kroz umjetnička i pučka nadahnuća Bogata povijest i umjetnički inventar svake župne crkve, ali i ostalih, vrijedan je fundus martinske stvaralačke tradicije u Hrvatskoj koja je dio sveukupne martinske europske baštine ujedinjene pojmom milosrđa u liku sv. Martina. Slikarski su izričaji martinskoga nadahnuća evocirani u djelima iznimnih vrijednosti često neznanih, ali i vrlo znanih umjetnika koji su ih nesebično ostavili budućim naraštajima. Iz bogate su martinske riznice zadivljujući beramski, senjski i brački reljefni prikazi sv. Martina, dok se posebnošću slikarske kompozicije ističe prikaz sv. Martina fresko-slikara Vincenta iz Kastva (15. stoljeće) te čuvenih renesansnih majstora Vittorea Carpaccia (1460.-1526.) u Zadru i Nikole Božidarevića (oko 1460.-1517./18.) u Dubrovniku. Osebujni barokni iluzionizam pavlina Ivana Rangera (1700.-1753.) u Donjoj Voći, istančana čistoća kolorita Celestina Medovića (1857.-1920.) u Bermu, kasno-bidermajedski realizam Josipa Franje Mückea (1819.-1883.) u Bošnjacima, freskni ciklus Joze Kljakovića (1889.-1969.) u Vranjicu, modernizam Nevenka Letića u Belom Manastiru i snaga boja Miluna Garčevića u Zamasku, djela su koja svjedoče o neprolaznom nadahnuću milosrđa i vapaju čovjeka za dobrotom i davanjem. Iako iz temelja različita, sva djela pokazuju neograničenu snagu vjere i njezinu vizualizaciju od najranijih vremena do danas. slika??? Hrvatska pak književna martinska baština neočekivano je bogata i raznovrsna, što je razvidno u njezinoj vremenskoj opredijeljenosti i žanrovskoj raznolikosti. Spomenimo ponajprije srednjovjekovna glagoljaška ostvarenja poput epigrafskih zapisa iz Berma i Senja te neobičnih, nedavno otkrivenih grafita iz Lovčića - jedinstvenih najstarijih oblika pisane riječi. Od srednjovjekovne čakavske liturgijske, preko barokne propovjedne i pučke književnosti do napitničkih stihova te lirskih i poetskih iskaza novijega doba, lik sv. Martina prikazan je od najsvetijih liturgijskih do vječnih pučkih slavljeničkih trenutaka. Svakoj hrvatskoj regiji pripada izvjesna književna posebnost koja pokazuje bitnost knjiške tradicije sv. Martina te njezinu povijesnu, umjetničku i aktualnu važnost. U srednjovjekovnoj hrvatskoglagoljskoj književnosti, i to posebice onoj 15. i 16. stoljeća iz tzv. "zlatnoga doba hrvatskoga glagolizma", sačuvano je šest glagoljskih rukopisnih brevijara (od njih tridesetak do sada znanih) koji u sanctoralu sadrže duža ili kraća čitanja na blagdan sv. Martina s najglasovitijim legendarno-biografskim momentima koji po svom značenju nisu samo važan segment glagoljaške hagiografske književnosti hrvatskoga prostora već i dio europskoga literarnoga srednjovjekovlja uopće. Glagoljaška pisana baština Istre, Kvarnera, Like i Dalmacije, oplemenjena minijaturama i iluminacijama - srednjovjekovnim likovnim knjižnim izričajima - unicum je hrvatske medievističke martinske tradicije koja svojom ljepotom i simbolikom odražava umjetnička stremljenja zapadne kršćanske Europe u kojoj hrvatski prostor predstavlja najosjetljiviju i najtrusniju političku i vjersku granicu koja je kroz stoljeća znala i uspjela održati i zadržati kulturnu autohtonost u hrvatskom jeziku i glagoljskom pismu. slika: glagoljsko slovo Martinska pučka molitvica, izraz molbena čina koji ima zaštitničku funkciju istaknutu završnim riječima: Sveti Martin, moli za nas sada i na smrtni čas!, svoje porijeklo nalazi u hrvatskoglagoljskom srednjovjekovnom amuletu iz 14. ili 15. stoljeća čiji je predložak morala biti neka "kršćansko-latinska verzija s reliktima iz judeokabalističke tradicije zapadnoeuropskog podrijetla iz 13-14. st." (Pantelić 1973: 190), čije početke, prema nekim znanstvenicima, valja tražiti čak u zoroastrizmu (Ilešić 1902: 213). Jedinstvena pučka molitvica sv. Martinu zabilježena u Istri i Dalmaciji izražava mistiku vjerovanja u molitvu čije riječi sadržavaju nadnaravne magične moći koje pomažu u najtežim trenucima. U našem su primjeru čudotvorne moći u borbi protiv bolesti, vremenskih nepogoda i sotone pripisane sv. Martinu i jedino su svjedočanstvo starijega sloja vjerovanja u sveca iscjelitelja koja su se širila naročito nakon njegove smrti, a danas su gotovo nepoznata. Martinske hrvatske molitvice povezuju, dakle, jadranske priobalne krajeve ističući time njihovu međusobnu vjersku ovisnost, no i njihovu neodjeljivost od kršćanske tradicije Zapada, ali i one Istoka, gdje se vjera u čarobnjaštvo temeljila na strahu pred sotonom. Propovijed, koliko god bila znana ili neznana, važan je čimbenik u usmenom i pisanom kontinuitetu književnoga izričaja općenito pa tako i u kulturološkoj hrvatskoj stvarnosti. Stoga joj valja obratiti posebnu pozornost osobito kada je riječ o propovijedi kao književnoj vrsti, redovito protkanoj egzemplima, a ponajprije namijenjenoj puku. Zbog toga propovijed odabire jasan i neposredan jezični iskaz koji, u suštini slijedeći antičku tradicionalnu retoriku, izgrađuje "hrvatski pučki govorni jezik u usmenoj književnoj tradiciji" (Bratulić 1996: 10). Poseban odraz martinskoga propovjednoga nasljeđa valja tražiti u zapisanoj riječi pučkoga književnoga fundusa svetačkih životopisa. Među najstarije sačuvane spada Postilla iz 1586. godine Antuna Vramca (1538.- 1588.), začetnika hrvatske kajkavske književnosti. Na stranici 111. Vramčeve Postille čitamo: Na ghod szvetoga Martina Biskvpa, evangelivm. To je kraće čitanje na blagdan sv. Martina u kojemu se jasno zrcali cjelokupna Vramčeva književna istančanost i znalački odabir bitnoga i za puk lako pamtljivoga teksta. Među najzanimljivije barokne pučke antologije hagiografsko-taumaturško-homiletičkoga karaktera nastale po uzoru na latinski Flos sanctorum, posebno mjesto pripada djelu Czvét szvéteh, ali sivlenye, y chini szvetczev, kajkavskoga pisca iz Samobora, Hilariona Gašparotija (1714.- 1762.), tiskano u Grazu i Beču između 1752. i 1761. godine (Šojat 1984: 32). Ova tzv. "hrvatska hagiografska enciklopedija" u četiri knjige s oko 4000 stranica opisuje živote i djela kršćanskih svetaca posebice štovanih u Hrvata. U četvrtoj knjizi Gašparotijeva Czvéta szvéteh na stranici 338. počinje tekst pod naslovom Sitek sz. Martina biskupa, y szpovednika. Tekst jasno odražava veliko akumulirano znanje i temeljito piščevo obrazovanje usmjereno ka izrazitoj sklonosti puku, a posebice odanosti i privrženosti rodnomu zavičaju (Šojat 1984: 27-79). Kroz 31 poglavlje autor opisuje životni put i snagu vjere sv. Martina, čudotvorne iscjeliteljske sposobnosti sveca, njegovu moć nad prirodom i životinjama, nazivajući ga lilium med ternyem, golubicza med ja∫ ztrebi uz invokaciju na kraju teksta: Ostani z nami na veke vekivečne. Amen. Iz novije pak pučke književnosti spomenuti su najpoznatiji martinski napjevi u Međimurju i Hrvatskom zagor, gdje je kult sveca duboko zašao u život puka, a svježina poetskoga izričaja i sjetnost melodija na poseban način ističu pučku odanost sv. Martinu. Pučki martinski običaji u Hrvatskoj Diljem Hrvatske blagdan sv. Martina od davnina se obilježavao ponajprije kao liturgijska svetkovina kojom se slavio svetac, čuvar mrtvih i zaštitnih živih. Takva se svetkovina održala do danas te je posebno istaknuta u onim mjestima koja su imenom ili crkvom tješnje povezana s kultom sv. Martina. Bučniji pučki način slavljenja 11. studenoga vezan je uz svečanije obilježavanje početka zimskoga vremenskoga ciklusa pa je tako Martinje postalo bitnim vremenskim, dakle vitalnim, graničnikom čiji se odraz jasno zrcali u današnjim gozbenim načinima svetkovanja. U Hrvatskoj se izdvaja Hrvatsko zagorje, sjeverozapadni vinorodni kraj, gdje je Martinje danas praznik ića i pića ne samo ruralnih već i urbanih cjelina. Ovdje je sv. Martin kao prvotni pronositelj kulta mrtvih gotovo potpuno izgubio svoje značenje, a njegovo naglašeno gozbeno obilježavanje početka zimskoga, tj. bliskoga božićnoga ciklusa bacilo je u zaborav istinski ponizni odnos prema svecu te ga učinilo simbolom hedonističkih proslava u kojima dominiraju napitničke melodije i zveckanje punih čaša. Imajući na umu važnost sv. Martina kao plemićkoga sveca čija se tradicija s ugarskoga dvora unosi u hrvatski feudalni milje, objašnjiva je svečeva nazočnost u mnogim dokoličarskim razonodama koje su se temeljile na gozbama i pijankama kojih je i inače najčešće bilo u predbožićno doba. One su nerijetko prelazile uljudbene norme druženja i razonoda, tražeći zaklon i opravdanje u duhovnom iskupljenju. Parodijska zabava krštenja vina uz ceremonijalnu nazočnost biskupa Martina i njegovih pomagača te uz litanije komična sadržaja, vojničko-plemičkoga je srednjovjekovnoga porijekla i odraz tzv. "kulture gospode", posebice na hrvatskim feudalnim dvorovima i kurijama 18. i 19. stoljeća. To je zapravo način življenja propadajućega hrvatskoga plemstva koji se potom pretočio u dio življenja novonastaloga građanskoga staleža koji je "razvratne" plemićke zabave prihvatio kao stare običaje među kojima se ističe narodna kultura krštenja vina. Upravo ona danas snažno obilježava povijesnu i kulturnu pozadinu sjeverozapadnoga dijela Hrvatske (Zaradija Kiš 2002: 199-215), pokazujući značenje naslijeđenoga francuskoga religioznoga i kulturološkoga utjecaja kojim se oživljava veza sa zatomljenim pretkršćanskim keltskim ritualnim elementima Samaina. Usprkos glavnom religijskom obilježju blagdana u novije je doba svetkovina kao pučka veselica prihvaćena u gotovo svim krajevima pa je Martinje postalo praznikom dobroga jela i pila za gotovo sve, posebice vinorodne dijelove Hrvatske. Ono što je obilježavalo martinske proslave i što ih obilježava danas mogli bismo povezati slavonskim iskazom da je toga dana "velika sramota bit brez pečenke i imat ju mršavu" (Filakovac 1914: 155). Štovati sveca i biti ponizan pred njegovom svetošću znači zapravo u obilju završiti dan. Običaj kušanja mladoga vina i prigodni vinski sajmovi brzo i rado su prihvaćeni diljem Hrvatske, osobito od mlađe populacije što je razvidno u višednevnim martinskim danima npr. u Sv. Martinu, a posebice u Virju. Ovdje svečev blagdan kulminira Dobročinstvom svetoga Martina, jedinstvenim scenskim prikazom amienskoga događaja koji okuplja iznimno mnoštvo Virjana i posjetitelja iz susjednih krajeva. U kontekstu hrvatske martinske tradicije valja spomenuti i blagdan "krsnice po svecu" u Dalmaciji, koji se odnosi na obiteljskoga nebeskoga sveca zaštitnika koji se u narodu oduvijek poslije Božića i Uskrsa smatrao najvećom vjerskom i obiteljskom svetkovinom. Riječ je o vrlo starom slavenskom kršćanskom običaju obiteljskoga blagdana pretkršćanskih korijena gdje je sv. Martin našao svoje mjesto te je danas posebnost nekih, ponajviše južnih krajeva Dalmacije. Hrvatska je martinska baština u svoj svojoj raznolikosti ljepota čovjekova umjetničkoga modeliranja koje nam se tijekom stoljeća sačuvalo do danas, i u raznolikim i zanimljivim književnim ostvarenjima i u arhitektonskom i kiparskom oblikovanju te slikarskom koloritu istančane proživljenosti. Martinska se izražajnost zrcali u bogatom i nadasve zanimljivom pučkom načinu svetkovanja koji ma kako hedonistički izgledao za vrijeme kirvaja, fraje, samanja, brigače, brgulje ili veštovanja, zadržava svoju vječnu svetost i odanost svecu, zaštitniku i čuvaru čovjekova postojanja uopće.

Svetac; Martin; kult; tradicija; Francuska; Hrvatska; književna tradicija

nije evidentirano

engleski

Saint Martin. The Saint's Cult and its Tradition in Croatia

nije evidentirano

Saint; Martin; Cult; Tradition; France; Croatia; literary tradition

nije evidentirano

Podaci o izdanju

Zagreb: Institut za etnologiju i folklOris tiku (IEF)

2004.

953-6020-24-6

279

Biblioteka Nova etnografija;

objavljeno

Povezanost rada

Etnologija i antropologija