hrvatski

Dubrovačka vlastela između roda i države: salamankezi i sorbonezi

Povijest patricijata, a time i čitavog državnog ustroja Dubrovačke Republike, bila je zadana višestoljetnim, zakonom određenim staleškim političkim ustrojem. Genealoški raster i unutarstaleška politička previranja predstavljaju dvije interaktivne sastavnice u tom sklopu. Tijekom prvih stoljeća staleška homogenost temeljila se na konsenzualnom načelu ugrađenom u zakone i institucije Republike. To je načelo skršeno tijekom staleškog raskola koji se razvio u sukob rodovskih koterija i vodio postupnoj promjeni političke paradigme. Proces raskola započeo je ubojstvom utjecajnog dubrovačkog diplomata Frana Gondole, kojeg je 1589. godine ubio Marin Bobali, ubojstvom koje je istodobno imalo i politički karakter i rodovski ključ (žena Frana Gondole bila je Anica Bobali ; njezina majka i majka ubojice Bobalija bile su dvije sestre iz roda Resti). Veliki rodovski rascjep u četverokutu srođenih casata Bobali - Resti - Gondola - Bona privremeno je razriješen protjerivanjem i razvlaštenjem ubojičina klana (Bobali, Resti, Giorgi) i uvođenjem oligarhije klana ubijenog Gondole (Gondola, Bona). Poraženi klan internacionalizacijom je pokušao izvršiti protuudar na Gundulićev klan. Prognani plemići Jakov Giorgi i Jakov Resti uključili su se u protuosmanske planove savojskog vojvode Karla Emanuela I., pokušavajući u njihovo provođenje uplesti i Dubrovačku Republiku. Nakon uhićenja početkom rujna 1612., zaprijetila im je smrtna kazna. Presuda je, međutim, izazvala podjelu među vlastelom. Rođaci urotnika uspjeli su izvšiti obrat. Umjesto smrtne presude, osuđeni “ protuosmanski” orijentirani zavjerenici odnijeli su dugoročnu političku pobjedu nad pragmatičnom strujom “ čuvara Republike” . Kazna im je prvo ublažena, a potom omogućen i bijeg. Nastao je veliki razdor između rodbine osuđenika i njihovih tužitelja. Osuđenici su postali junaci, a tužitelji krvnici. Većina neutralnih postupno se priklonila jakim zavjereničkim rodovima. Oko jezgre zavjereničkih rodova oblikovala se snažna rodovsko-politička struja, koja se do kraja definirala nakon potresa 1667. godine i agregacije novog plemstva (salamankezi). Ona je tijekom sljedećih stopedeset godina dominirala nad potisnutom strujom (sorbonezi), kojoj se nakon agregacije u drugoj polovici 17. stoljeća priključilo i obezvrijeđeno “ novo” plemstvo. Proces “ krvnog” oblikovanja dviju skupina može se precizno pratiti na temelju genealoških veza, no nije lako utvrditi politička i ideološka polazišta salamankeza i sorboneza. Šture vijesti o političkim razlikama ukazuju na očitu neujednačenost i nekonzistentnost njihovih političkih stajališta. Unatoč političkim korijenima raskola, sukob je na unutarnjopolitičkom planu očito gubio prvotnu ideološku komponentu. Nakon potresa 1667. pretvorio se u bespoštednu borbu za vlast između dvije rodovske skupine, koje su upravo na toj podjeli gradile i svoje tekuće političko-ideološke stavove i usmjerenja. Dvije zatvorene skupine nisu se miješale međusobno tijekom cijelog 18. stoljeća. Njihovom nesmiljenom borbom za političku prevlast mijenjao se i dotadašnji model vladanja. Ravnoteža unutarstaleških političkih interesa do raskola je bila utemeljena na stabilnom izbornom postupku i konsenzusu u najvažnijim tijelima vlasti, no od polovice 18. stoljeća stari institucionalni model nije više odgovarao političkoj realnosti unutarstaleškog raskola. Dominantna salamankeška skupina u novim je okolnostima doslovno podčinila inferiornu sorbonešku grupaciju, ali je zbog tvrdog stava o “ čistoj krvi” bila osuđena na postupno odumiranje. Svaki mješoviti brak povećavao je broj sorboneza, a smanjivao broj salamankeza. Sedamdesetih godina 18. stoljeća sorbonezi su postali brojnija skupina. No, kroz cijelo 18. stoljeće salamankezi su uspijevali neutralizirati sorboneze i razbijati njihovu političku homogenost. Dok su bili izrazito brojčano nadmoćni, vladali su snagom glasova. Kada su počeli gubiti brojčanu prevlast, kontinuitet nadmoći osiguravali su promjenama izbornog sustava. Iscrpljivanje u stoljetnoj borbi za održavanje prevlasti nad sorbonezima naposlijetku je uništilo i samu salamankešku skupinu. Kada ona ni institucionalnim mjerama nije više mogla osigurati dominaciju, sorbonezi nisu imali snage to iskoristiti. Društveni i upravljački poredak Dubrovačke Republike do kraja je ostao taocem oligarhijskog sukoba vlastele. Prosvjetiteljske ideje nisu imale zbiljskog uporišta u građanstvu, pa staleški model nije bio ugrožen. Republika je zakoračila u 19. stoljeće pod vlašću dviju anakronih plemićkih koterija koje su nakon samo nekoliko godina, zajedno s državom nestale s političke scene.

Dubrovnik; salamankezi; sorbonezi; patricijat

nije evidentirano