hrvatski

Oko Kiklopa

Studija Oko Kiklopa pristupa Marinkovićevu romanu s prešutno polemičnim stavom prema njegovu institucionalnome mjestu u korpusu hrvatske književnosti. Dominantna kritička čitanja Kiklopu uglavnom pripisuju obilježja moralističke proze proturatnog nadahnuća, koja tek ponekim modernističkim otklonom varira temu psihološkoga i moralnog sazrijevanja glavnog junaka ugroženoga ratnom opasnošću koja se bliži, na slikovitoj podlozi života intelektualnih i boemskih krugova u predratnome Zagrebu. Nasuprot potrazi za referencijalno-dokumentarnim dimenzijama teksta, Oko Kiklopa većinu pozornosti koncentrira na diskurzivne strukture i retoriku iskazivanja kao presudnu razinu romanesknog &raquo ; ; zbivanja&laquo ; ; . Kao tematsku poveznicu romana studija određuje tijelo te povlači paralele između egzistencijalnog položaja ljudskog tijela kao osnove stvaranje subjektnog identiteta, kojemu prijete fragmentacija i uništenje, i položaja teksta kao diskurzivnog tijela koje se također pokušava predstaviti kao čitljiva cjelina i oduprijeti se fragmentaciji smisla. Autorica izvodi argumentaciju te polazišne postavke služeći se metodološkim aparatom psihoanalitičke antropologije, oslanjajući se u prvome redu na (u romanu aluzivno prizvanog) Freuda, (izrijekom navedenog) Adlera te Lacana i Girarda. Adlerovoj Individualnoj psihologiji, koja se u romanu izričito spominje, privode se motivi zahtjeva za muškošću i težnje za premoći, koje autorica uočava kao okosnicu odnosa između protagonista i galerije likova u romanu. Prema mišljenju autorice studije, fabularna opsesija muževnošću asocijativno se ocrtava mnoštvom falusnih simbola i antroponima, koji vrijednosno ističu načela uspravnosti, čvrstoće i cjelovitosti kao uvjeta ljudskosti, po čemu se Kiklop referira na istoimeno poglavlje Joyceova Uliksa ; istodobno, opstanak tih vrijednosti trajno onemogućuju neopstojnost, slabost i fizička fragmentacija. Da bi objasnila neodrživost civilizacijskog ideala muške snage koju smatra provodnom temom romana, autorica poseže za Freudovom teorijom o Edipovu odnosno kastracijskom kompleksu, kao i za Lacanovim tumačenjem falusa kao transcendentnog označitelja. Freudova psihoanaliza pretpostavlja se kao kulturno-književni podtekst romana, na kojemu se oblikuje problematika fabularnih intersubjektivnih odnosa, osobito protagonistova višestruka upletenost u mrežu očinskih i bratskih figura u koje, prema autoričinoj interpretaciji, glavni lik, koji je pritom i jedino fokalizacijsko očište iskazivanja, projicira segmente vlastitoga nesvjesnog i nad-ja.

disrurzivne strukture; tijelo; tekstualnost; psihoanaliza; antropologija; Freud; Adler; Lacan; Girard; dvojnik; somatografija; falomorfizam; falonimija

nije evidentirano