hrvatski

Lastovski rodovi

Iako brojem stanovnika nevelika, Dubrovačka Republika sastavljena je od nekoliko međusobno vrlo različitih mikrocjelina. Njezin specifičan politički položaj zemlje posrednice između dviju velesila, posrednice između Istoka i Zapada, između Sredozemlja i balkanskog zaleđa, kao i njezin specifičan zemljopisni položaj i zmijoliki izgled, uvjetovao je raznolikost u gotovo svim segmentima života. Široki spektar zanimanja, od trgovine i brodarstva do ribarstva i zemljoradnje, stvorio je na tom malom prostoru raznolike mikroregije - gradske, ruralne, pomorske, stvorio je više tipova naselja, gradskih i seoskih, brdskih i primorskih, kopnenih i otočkih. U mnoštvu dubrovačkih posebnosti posebno se ističe Lastovo. Taj najudaljeniji dubrovački posjed i otok, stečen u 13. stoljeću, imao je veći stupanj autonomije od bilo kojeg drugog dubrovačkog posjeda. Preuzimajući otok, Općina dubrovačka je prisegla, kako to piše u Statutu grada Dubrovnika iz 1272. godine, da će zadržati sve njihove stare običaje, koje sami međusobno održavaju. Dubrovnik, dakle, nije uništio dotadašnju konstelaciju, nije unutar vlastita povlaštenog kruga raspodijelio lastovsku zemlju, nego je održao kontinuitet. Lastovci su postali dubrovački podanici, ali su ostali vlasnici svoje zemlje. Nisu pokmećeni, kao što se to dogodilo žiteljima kasnije stečenih posjeda na Pelješcu, u Dubrovačkom primorju i Konavlima. Taj svoj status Lastovci su dodatno zaštitili Statutom iz 1310. godine. Da spriječe utjecaj doseljenika u lokalnoj upravi, potomci Desislava, vjerojatno posljednjeg lastovskog župana iz preddubrovačkog razdoblja, i još nekoliko rodova koji su posjedovali najveći dio lastovske zemlje zaštitili su svoj povlašteni položaj 1367. godine zatvaranjem lastovskog Vijeća. Te, 1367. godine, u nazočnosti lastovskog kneza, sudaca i čitave lastovske Zajednice, ni uz čije protivljenje, određeno je 20 vijećnika s doživotnim statusom. Kad netko od njih umre, Vijeće će većinom glasova izabrati novog vijećnika koji, osim što mora biti dobar i podoban, mudar i koristan, mora biti i “ rođeni Lastovac” , “ nipošto stranac” , kojemu su i otac i djed s očeve strane bili vijećnici. Time je povučena čvrsta granica između dva sloja lastovskog stanovništva - plemića i neplemića. Pripadnici plemićkih rodova obnašali su najznačajnije lokalne funkcije (vijećnik, sudac, kancelar). Te funkcije ostalim su rodovima bile nedostupne. Plemići su, također, bili i glavni akteri svih ključnih zbivanja, pa je tako i buna 1602. godine zapravo bila rezultat sukoba između plemićkih frakcija. Plemićkom krugu pripadali su rodovi: DESISLAVIĆ (kasnije: Grozanić, Primilić, Marićević, Čikut, Vlahojević, Sokolić), SIRAČIĆ (kasnije: Senković, Cubrijanović, Čučević, Antica i Marinica), MIRKOVIĆ (kasnije: Lučić, Kuzmić, Stoborović, Dražinić, Arkašević), GIŠLJIĆ (kasnije: Bucatović, Bižajić i Ćalić), REHOJEVIĆ (kasnije: Rešić, Bogetić, Radostić, Talintić, Cvjetković, Papić, Domić), STANIĆ (kasnije: Šipotić i Ivelja), GALČIĆ (kasnije: Budislavić, Aletić i Sangalet), KUNZULIĆ (kasnije: Ostojić), UVETIĆ (kasnije: Pavlović i Voić), DOBROJEVIĆ (kasnije: Draganović i Kranković) i ZLITKOVIĆ. Oni su egzaktno utvrđeni među dvadesetoricom vijećnika izabranih 1367. godine. Pored njih, tom su krugu pripadali i rodovi LUKŠIĆ (kasnije: Paskvić, Donživković, Grzelinović, Damjanović, Despotović, Pasquali, Škratuljić, Fantela), LUČIĆ (kasnije: Toljenović, Fulmiz), VERAMENTIĆ (kasnije: Skvrake, Grdobić, Marojević, Grbin, Antićević, Višković), ŠAPETIĆ (kasnije: Lucijanović, Karlović i Kvinta), TOLOSEVIĆ (kasnije: Širunić, Škaljković, Miačić, Frnjiz, Diodati), KRIVATOVIĆ (kasnije: Šantulović i Žilić), JURIŠIĆ, KATALAN, KRAGULJEVIĆ (kasnije: Đivoje), ANUHLIĆ i TRKALOVIĆ. Njihova izravna genealoška veza s dvadesetoricom vijećnika nije potvrđena zbog velike praznine u vrelima (nedostatak testamenata u razdoblju od 1429. do 1507. godine), pa im se promjenom prezimena zameo trag. Čvrsta podjela Lastovaca na plemiće i neplemiće u sljedećih je nekoliko stoljeća doživjela samo nekoliko odstupanja. DOBRIĆEVIĆI, nasljednici imanja jednog ogranka Desislavića, na “ neprimjetan” su način, vjerojatno krajem 15. ili početkom 16. stoljeća i vjerojatno bez protivljenja Zajednice, možda i zahvaljujući ugledu čuvenog tiskara inkunabula Dobrića Dobrićevića, uspjeli prodrijeti u krug starosjedilačkog plemstva. DRAGOŠEVIĆI su u taj krug ušli 1483. godine, “ za zasluge i vjerne usluge dubrovačkoj vladi” , uz otpor Zajednice, na isti način kao i GIŠLJIĆI 1492., te IVIĆEVIĆI (ogranak Jurinića) 1634. godine. Padom Dubrovačke Republike i uspostavom austrijskog sustava upravljanja, podjela na plemiće i neplemiće izgubila je značenje. *** Žiteljstvo dubrovačkih kopnenih ruralnih područja bilo je i prije dolaska u dubrovačke okvire, a i poslije, u Dubrovačkoj Republici, u zavisnom odnosu prema svom feudalnom gospodaru. Živeći u graničnom i vrlo nesigurnom okruženju, izloženo svakodnevnim pljačkaškim upadima, ono je stvorilo obrambeni mehanizam u složenom tipu obiteljske zajednice, s dominantnom ulogom domaćina (pater familias). U takvoj gospodarsko-obiteljskoj organizaciji, u kojoj nije postojalo vlasništvo, već samo posjed seljaka nad nekretninama, promjene u imovinskopravnim odnosima bile su rijetke (pri raspadu složene obitelji) i vršile su se na temelju običaja i autoriteta. Na Lastovu, pak, vlasništvo samih Lastovaca nad zemljom, kao i veći udio zanimanja koja mogu donijeti novčani prihod (pomorstvo, ribarstvo), već zarana je nametnulo jednostavnije tipove obiteljske organizacije. Transakcije nekretninama bile su uobičajena stvar, a rješavanje imovinskopravnih odnosa u obitelji, u prevladavajućem nuklearnom tipu obitelji, bilo je nužno pri svakom stvaranju nove bračne zajednice. Ne zna se točno kada je nastala lastovska kancelarija. Moglo bi biti da je uspostavljena nakon što je Lastovo postalo sastavnim dijelom dubrovačke države. Lastovski statut iz 1310. godine u nekoliko svojih glava daje do znanja da je to već ustoličena ustanova. Koliko je bilo njezino značenje u rješavanju obiteljskih imovinskopravnih odnosa svjedoči preko 2000 sačuvanih oporuka u razdoblju od 1329. godine do pada Dubrovačke Republike. Lastovci su ostavili više oporuka nego žitelji svih ostalih ruralnih dubrovačkih kopnenih područja zajedno! Uz druga sačuvana arhivska vrela, oporuke su dale jedinstvenu mogućnost da istražimo i mnogo dublje prodremo u prošlost stanovništva Lastova, dublje nego što je to moguće učiniti za ijedno drugo kopneno područje Dubrovačke Republike. Gledano iz istraživačkog kuta, Lastovo tako postaje važno ne samo za uočavanje procesa na samom Lastovu, nego i za uočavanje procesa koji su se odvijali i u drugim područjima, ali ih zbog nedostatka arhivskih vrela ne možemo uočiti. Uz specifične demografske procese, na Lastovu se tako može pratiti i mnogo bolje uočiti dugotrajna stabilizacija sustava prezimena, vrijeme “ vladanja patronima” i postupna transformacija u stabilna prezimena. Sve te pojave, uz analizu osobnih imena i migracija, bit će analizirane u drugoj studiji, a ovdje ćemo se koncentrirati na prikaz povijesti pojedinih rodova. Najznačajnija vrela za istraživanje lastovskih rodova su, dakako, oporuke i matične knjige, koje su sačuvane od 1651. godine nadalje. Prvi od 14 svezaka lastovskih testamenata, uz tri testamenta iz 1371/2. godine, obuhvaća razdoblje od 1395. do 1428. godine. Drugi svezak započinje od 1508. godine, a u sljedećim svescima nema diskontinuiteta do 1816. godine. Nažalost, knjige od 1429. do 1507. godine nisu sačuvane. Za oko dvije trećine lastovskih rodova tu smo prazninu uspjeli premostiti i utvrditi kontinuitet, ali za jednu trećinu rodova, koje zatječemo 1507. godine nismo mogli egzaktno utvrditi genealošku vezu s rodovima koji postoje do 1429. godine. Uz oporuke i matične knjige, korištena su i druga dostupna vrela, od kojih je najvažnija građa koju su objavili Tadija Smičiklas, Gregor Čremošnik i Josip Lučić, te knjige koje su proizašle iz rada dubrovačkog Kaznenog suda. Od koristi su bile i skraćene genealogije, koje su bile priložene Lastovskom statutu, a sačuvane su u dva prijepisa - prvom, koji je 1801. godine načinio don Antun Nikolin Dundović (1752-1825), i drugom, koji je 1894. načinio don Niko Antunov Kurelja (1850-1909). *** Slijedi leksikografski prikaz povijesti pojedinih lastovskih rodova. U prikazu su obuhvaćeni rodovi kojima se od najstarijih sačuvanih izvora iz 13. stoljeća, bar u izvjesnom vremenu, stabilizirao prezimenski lik, pa do rodova koji su doselili poslije, uključivo do 1918. godine. Sadržaj pojedinih jedinica pod određenom rodovskom natuknicom je sljedeći: 1) Prezime roda. Jedinica uvijek sadrži izvorno prezime roda. Kasnije oblikovano prezime ili nadimak nekog roda uputnicama se upućuje na odgovarajuću natuknicu. 2) Shema prezimena i nadimaka, koja sadrži promjene prezimena i nadimke ogranaka, donosi se samo za razgranatije lastovske rodove, a prema sljedećoj legendi: 3) Kratka povijest roda sadrži: a) Vrijeme doseljenja (ako je poznato) i ime doseljenika.Vrijeme se najčešće određuje po godini vjenčanja ili rođenja prvog djeteta. Doseljenik je mogao doći i nešto ranije, ali taj se trenutak u izvorima rijetko mogao utvrditi. b) Obiteljska predaja, ako postoji. c) Ako nema podataka o doseljenju, navodi se prvi arhivski spomen roda. d) Razlog nastanka prezimena, ako je utvrđen. Nismo ulazili u etimologiju prezimena, jer je to predmet druge znanstvene discipline. Ovdje smo nastojali identificirati povod prezimena (npr. utvrditi rodočelnika prezimena patronimskog postanja). e) Uočene promjene prezimena i razlozi tih promjena. f) Nadimci za koje smo saznali bilo iz arhivskih vrela ili iz usmenih kazivanja. g) Preseljenja. Svako preseljenje unutar teritorija Dubrovačke Republike, odnosno današnjih općina Dubrovnik, Konavle, Župa dubrovačka, Dubrovačko primorje, Mljet, Lastovo, Ston, Janjina, Trpanj i Orebić, doneseno je u posebnoj natuknici (odnosno podnatuknici). Selidbe izvan tog teritorija obrađene su u samom tekstu, bez posebne jedinice. h) Iseljenja. Gdje god je pronađeno, navedeno je ime i prezime iseljenika, ali bez pretenzije da su pronađeni podaci potpuni. Iseljenike je teško identificirati na temelju domaćih izvora, jer se taj podatak rijetko upisivao. Mnogi su odselili a da to u domaćim izvorima nigdje nije ostalo zabilježeno. i) Vrijeme nestanka obitelji, ako je izumrla ili iselila. j) Uz naznačene, genealoški bitne podatke, u tekstu navodimo i citate iz sudskih postupaka, oporuka i drugih izvora za koje smo ocijenili da su iz bilo kojeg razloga zanimljivi (običaj, jezik, atmosfera i način življenja, slučaj itd.). k) Kod značajnih Lastovaca i značajnih ljudi lastovskog podrijetla nastojali smo dati što opsežniju bibliografiju o njima, no bez pretenzija da te bibliografije budu potpune. 4) Tablice sadrže rekonstruirani pregled razvoja pojedinih kuća ili kompleksa kuća u razdoblju od 1673. do 1918. godine. Tablica je označena rodovskim prezimenom najstarijeg stanara, rednim brojem i imenom pozicije na kojoj je kuća smještena (primjerice: Desislavić 40 Sredina Sela). Tablica se nalazi u okviru rodovske natuknice iz koje potječe njezin najstariji utvrđeni stanar, a stanarima koji su kasnije došli u dotičnu kuću ta se oznaka nalazi se u vrhu njihove rodovske natuknice. Za kuće čiju poziciju nismo uspjeli utvrditi točnu lokaciju koristili smo opći naziv Lastovo (primjerice: Babić 160 Lastovo). a) Redni broj nije broj koji se može naći na kući, nego artificijelna oznaka radi lakšeg snalaženja. Taj broj nalazit će se na eventualnoj slici koja se nalazi uz tablicu, kao i na panoramskim slikama u Uvodu ove knjige. b) Pozicija kuće. U 20. stoljeću, posebno u drugoj polovici, niknulo je niz manjih naselja na morskoj obali otoka Lastova (Pasadur, Lučica, Skrivena Luka itd.), te Ubli u kojem je smještena lastovska luka. No, Lastovo o kojem se piše u ovoj knjizi jedno je naselje, smješteno u unutrašnjosti. U samom naselju razvijena je lokalna mikrotoponimija. Najopćenitija podjela lastovskog naselja je podjela na Gornju i Dovnju Bandu. U okviru te osnovne podjele, niz manjih lokaliteta ima posebno ime. Budući da je riječ o naselju gomilastoga tipa, toponimi se ponekad isprepliću ili protokom vremena mijenjaju značenje pa često u graničnim slučajevima nije jednostavno odrediti pravi toponim za lokaciju neke kuće. c) Ispod oznake kuće, u sljedećem redu u tablici, nalazi se popis prezimena stanara. U zagradi je uputnicom označeno izvorno prezime stanara, tj. natuknica pod kojom će se taj stanar naći u knjizi. Potom slijedi pregled domaćina, načinjen na temelju genealoške analize, u polustoljetnim intervalima, u 1673., 1730., 1780., 1830., 1880. i 1918. godini. Godina 1673. izabrana je zato što je to godina najstarijeg popisa Dubrovačke Republike (koji nažalost nije obuhvatio i Lastovo), a 1918. godina kao završna godina ovog istraživanja. Uz ime, očevo ime i prezime domaćina, naznačen je i broj ukućana utvrđen na temelju genealoške analize. Da bi čitatelji mogli lakše identificirati o kojoj se kući radi, na dnu tablice je ubilježeno i stanje 2006. godine. d) Rekonstrukcija je rađena na temelju položaja, a ne na temelju objekta. Drugim riječima, tablice ne daju pregled građevina (iako će se to ponekad podudarati), nego pregled sklopova kuća na jednom položaju. To znači da će, u okviru iste tablice, biti i novosagrađene kuće u blizini, ako se procijenilo da su izrasle iz diobe posjeda iste obitelji. e) Ovu rekonstrukciju prate dvije otegotne okolnosti: nedostatak sačuvanih pojedinačnih popisa stanovništva i karakteristike tipa naselja u Lastovu. Jedini popis iz kojeg se može pokušati rekonstruirati geografski slijed kuća na Lastovu jest popis koji se temelji na knjizi Stanja duša sa samog kraja 19. stoljeća (u tablici je, na temelju tog popisa, rekonstruirano stanje 1880. godine). Svi ostali popisi u tablicama (1673., 1730., 1780., 1830. i 1918.) načinjeni su na temelju genealoške analize. Kako Lastovo nije ruralno naselje zaselačkog tipa (s jasnim granicama između pojedinih dijelova naselja), a sustav nasljeđivanja nije bio u potpunosti patrijarhalan (kao u kopnenim dubrovačkim područjima), već je udio žena (kćeri) u nasljeđivanju bio veći, utvrđivanje kontinuiteta obitelji u istom domaćinstvu bilo je otežano. Stoga smo se prilikom rekonstrukcije koristili raznim metodama, od genealoškog utvrđivanja potencijalnih nasljednika, analize nasljeđivanja imena, pa sve do utvrđivanja lokacije kuća na terenu. No, podvlačimo, ovdje je riječ o rekonstrukciji, ili: tako je moglo, ali nije moralo biti. 5) Slike. Identificirane kuće prikazali smo i na slikama u okviru rodovskih natuknica i na panoramskim slikama u Uvodu ove knjige. Redni broj na slici odgovara rednom broju u tablici, odnosno rodovskoj natuknici. Predložak su fotografije načinjene 2005. godine koje najčešće prikazuju devastirano stanje (ruševinu ili novovremenu adaptaciju) u odnosu na vrijeme o kojem se u knjizi govori. Panoramske slike prikazuju rekonstrukciju mogućeg stanja u razdoblju od 14. do 16. stoljeća, te stanje 1880. godine. Rekonstrukcija iz 1880. godine trebala bi biti prilično vjerna stvarnom stanju, dok je rekonstrukcija za razdoblje od 14. do 16. stoljeća pokušaj da se na temelju poznatih elemenata prikaže moguća struktura smještaja najstarijih rodova. Rizik od pogreške u svakom pojedinačnom slučaju je veći, no pomnije promatranje tih slika daje mogućnost naslućivanja prvotne strukture: koncentraciju plemićkih rodova u starijim dijelovima naselja i neplemićkih u novijim rubnim predjelima (Ispod Pjevora, Rogačin Dolac, Ravance), kao i veće posjede pojedinih rodova na nekim lokacijama (primjerice Desislavići na potezu Grmica-Dovnja Luka ; Siračići na potezu Grmica-Gornja Luka ; Lukšići u Homcu i Mišjoj Strani, Rehojevići u Mišjoj Strani, Šapetići u Luži, Lučići na potezu Sredina Sela-Ispod Pjevora). 6) U knjizi ima i starih obiteljskih fotografija. Posebno zahvaljujemo Nikoli Antici-Macanu, Antunu Čengiji, Vjekici Čengiji-Štropić (rođ. Frlan), Ivanu Čihoratiću-Brainu, Ivu Dražiniću, Veljku Dražiniću, Milanu Frlanu, Ivanu Gjivoju-Ale, Luki Fulmisiju-Jakasu, Katini Glumac, Stjepanu Glumcu-Huhranu, Luciji Ivelji-Boškov (rođ. Glumac), Ivani-Vesni Lešić (rođ. Fantela), Luki Lešiću-Šantuloviću, Lukši Lucijanoviću, Ivanki Pavlović (rođ. Fantela), Jozu Rešiću-Trojku, Bartulu Sangalettiju, Mariji Stopar (rođ. Nikolić), Mariji Škratulji (rođ. La Volpicella), Luciji Šutić-Buble, Franu Tomašinu i drugima, koji su nam omogućili njihovo objavljivanje. 7) Sam sadržaj rodovskih natuknica bio je određen raspoloživim vrelima. U usporedbi s dosad obrađenim dubrovačkim područjima (Pelješac, Lastovo), tekstovi o lastovskim rodovima idu dublje u prošlost, ali su za čitanje dosadniji. Neznatan je broj sačuvanih knjiga lastovske kancelarije koje su se odnosile na prekršajne postupke, a te su knjige u drugim područjima, sadržavajući izjave svjedoka na hrvatkom jeziku, ocrtavale zanimljive detalje lokalne svakodnevice i atmosfere. Knjige središnjeg Kaznenog suda u Dubrovniku, pak, nemaju mnogo postupaka s Lastova jer je, zbog udaljenosti, najveći broj delikata bio apsorbiran u nadležnosti lastovskog kneza, a onih najtežih nije bilo mnogo, jer je lastovska sredina, u usporedbi s kopnenim područjima, bila znatno mirnija. Broj najtežih delikata (ubojstava) bio je znatno manji nego na kopnu, gdje je nesiguran granični položaj višestruko povećavao stopu kriminaliteta. Uz sva naznačena ograničenja, nadamo se da će Lastovci u ovome radu pronaći korisne podatke o svojim rodovima, i da će imati razumijevanja za propuste koji su neminovni u radovima leksikografskog tipa.

Lastovo; rodovi; genealogija; prezime; stanovništvo

nije evidentirano