hrvatski

Kultura pamćenja i historija

Knjiga Kultura pamćenja i historija koju su priredile Maja Brkljačić i Sandra Prlenda Perkovac, mlade historičarke s već zavidnim iskustvom bavljenja fenomenima povijesti (i) pamćenja, predstavlja problemski izoštren i tematski profiliran zbornik znanstvenih članaka najeminentnijih europskih i američkih stručnjaka različitih disciplinarnih usmjerenja koji u svojim prilozima inovativno i kritički ispituju modalitete historijske kulture odnosno kulture pamćenja te analiziraju brojne manifestacije i prakse kulturnog i socijalnog pamćenja te strategije zaborava u moderno i suvremeno, postmoderno doba. Knjiga obasiže 416 stranica, a podijeljena je u tri funkcionalno korespondentne i sadržajno komplementarne cjeline. Nakon kraćeg predgovora pod naslovom "Kako i zašto pamtimo" u kojemu priređivačice ocrtavaju temeljne epistemološke pretpostavke i donose sustavan prikaz instituiranja problematike sjećanja i pamćenja kao novog i izrazito propulzivnog istraživačkog kompleksa u historijskoj, ali i u srodnim humanističkim znanostima, slijedi prva cjelina "Teoretske zasade". Poglavlje otvara kanonska rasprava "Između pamćenja i historije" francuskog historičara Pierrea Nora koji uživa reputaciju jednog od očeva-utemeljitelja suvremene mnemohistorije. Slijedi tekst "Kultura sjećanja" Jana Assmana, vodećeg njemačkog predstavnika Errinerungsgeschichte, koji, nadovezujući se na opus uglednog socijalnog psihologa Mauricea Halbwachsa, teorijski elaborira koncept kolektivnoga pamćenja. Teorijski dio završava studijom Stevena Knappa koja propituje konfliktni odnos konstruiranoga kolektivnoga pamćenja i povijesne zbilje te etički i politički kontroverzne probleme poput kolektivne odgovornosti i krivnje. Druga cjelina, naslovljena "Primjeri studije: Baština i tradicija – što i kako (za)ostaje", obuhvaća pet teorijski izvrsno fundiranih rasprava (M. Ozouf, E. Hobsbawm, J. Vogel, J. R. Gillis i J. Young), u kojima se preispituju oblici i funkcije fenomenološki različitih, no strukturno vrlo sličnih konfiguracija, reprezentacija i praksi kolektivnoga sjećanja koje, zahvaljujući svom apelativnom i performativnom potencijalu, ujedno kreiraju i destabiliziraju kolektivni, nacionalni identitet. Konačno, pet tekstova okupljenih u trećem dijelu knjige pod nazivom " Suvremene kontroverze" (E. François, H. Sundhausen, C. Koonz, P. Boyer, I. Zertal) bave se kompleksnom problematikom sjećanja i komemoracija žrtava Drugog svjetskog rata. Budući da taj traumatski događaj bez presedana u novijoj povijesti još uvijek predstavlja izvor nepremostivih, nerijetko duboko afektivno impregniranih antagonizama kako u političkim, pa i stručnim krugovima, tako i u kolektivnim nacionalnim imaginarijima, spomenuti autori pokušavaju propitati s jedne strane fenomen (ne)reprezentabilnosti "topografije zla", a s druge (ne)mogućnost konstituiranja adekvatne ekonomije pamćenja i zaborava. Posebnu vrijednost knjizi daje vrlo opsežna bibliografija od petstotinjak naslova recetne domaće i strane literature, ponajviše interdisciplinarne impostacije, na teme odnosa sjećanja, pamćenja i historije, kao i reprezentacija i inscenacija socijalnog i kulturnoga pamćenja i zaborava. Budući da, izuzev rijetkih etnoloških i antropoloških studija koje problematiziraju fenomene individualnog i kolektivnog pamćenja u našim humanističkim znanostima, ta istraživačka problematika u nas još uvijek, nažalost, nije adekvatno zastupljena, knjiga Kultura pamćenja i historija dragocjen je inovacijski izazov i to ne samo zato što teorijski fundirano i znanstveno relevantno prikazuje problematiku suodnosa historije, pamćenja, identiteta i moći, nego i stoga što na primjeru odabranih "studija-slučajeva" ispituje mogućnosti analitičke interpretacije brojnih oblika, funkcija i značenja različitih konfiguracija kulturnog i socijalnog pamćenja i strategija zaborava te njihov utjecaj na rekonstruiranje i repozicioniranje kolektivnih i individualnih identiteta. Iz tog se razloga odabir tekstova ukazuje kao izrazito plauzibilan jer pruža temeljit i sistematičan pregled glavnih teorijskih pretpostavki i metodologijskih načela na kojima se zasnivaju mahom inter- i transdisciplinarna istraživanja i interpretacije danas, u doba sve intenzivnije globalizacije i "virtualizacije" memorije, nezaobilaznih problema pamćenja i zaborava. Pritom valja istaknuti veliko značenje knjige u standardiziranju i normiranju teorijskoga pojmovlja iz domene historije i sociologije pamćenja u hrvatskom jeziku. Stoga se ova knjiga može čitati i kao udžbenik i kao znanstveno djelo, namijenjeno vrlo širokom krugu potencijalnih korisnika, od dodiplomskih i poslijediplomskih studenata do znanstvenika, istraživača i drugih stručnjaka u društvenim i humanističkim znanostima. Najvažniji pak doprinos ove knjige jest prije svega ukazivanje na mnogostruke perspektive koje istraživanje sjećanja i pamćenja pruža poglavito hrvatskoj historiografiji, a potom i ostalim humanističkim znanostima u pogledu njihova teorijskog i metodološkog profiliranja i integriranja u razgranate disciplinarne domene suvremene svjetske znanosti. S druge pak strane, valja istaknuti iznimnu praktičnu vrijednost i društvenu korisnost ove knjige, posebice kada je riječ o kreativnim mogućnostima i načinima prevladavanja ratnih i poratnih traumi koje još uvijek predstavljaju bolno mjesto u kolektivnome pamćenju i trajni izvor kontestacije u suvremenome hrvatskom društvu. Zbog neosporne stručne i znanstvene vrijednosti, ali i višestrukog društvenog značaja ova knjiga nesumnjivo zaslužuje biti predstavljena hrvatskoj znanstvenoj i kulturnoj javnosti, te je stoga svesrdno preporučujem potpori nadležnih tijela.

povijest; pamćenje; identitet; zaborav; sjećanje

nije evidentirano