hrvatski

Iz prošlosti Boke : odabrane teme

Bokeljske povijesne teme za svakoga su istraživača neiscrpno i događajima poticajno prebogato vrelo. Antički Sinus Rhizonicus, prostor Zaljeva hrvatskih svetaca kroz svoju je povijest promijenio brojne vrhovne gospodare. U srednjem vijeku stečevina Bizanta, Nemanjića, hrvatsko-ugarskih vladara i Bosne, Boka kotorska je najduže razdoblje svoje povijesti (1420.-1797.) bila uključena u sustav mletačkih prekojadranskih posjeda (Albania Veneta). Od kraja XV. stoljeća do okončanja Morejskoga rata 1699. godine teritorij Boke biti će dijelom rascjepkan na mletačke i osmanlijske posjede, a ratna događanja, stradanja, ugroze i pustošenja gusara iz Ulcinja i Herceg-Novog desetljećima će činiti bokeljsko svakodnevlje. Višestoljetna mletačka vlast, kao i uključenost u jedinstven sustav uprave Republike svetoga Marka od Istre do Albanije, pridonositi će oblikovanju uljudbe bokeljskih gradova (posebice grada Kotora) - u svim temeljnim sastavnicama nalik kulturnom krugu jadransko-sredozemnih gradova. Kotorska komuna, grad Kotor, ustroj gradske uprave, statuti, gradsko plemstvo i građanstvo – sve će te sastavnice koje oblikuju unutarnji identitet grada i cijele regije biti – uz određene specifičnosti – preslika komuna poput istarskog Kopra, Pirana i Poreča, dalmatinskih obalno-otočnih gradskih središta Zadra, Šibenika, Trogira, Splita, Raba ili Hvara, ali i – do njihova pada pod osmanlijsku vlast – prerano izgubljenih mletačkih stečevina Bara, Ulcinja i Skadra. U dugom tijeku povijesnoga razvoja Boke kotorske od srednjega vijeka do izmaka ranoga novovjekovlja prevažnu će ulogu imati zadane, konkretne vojno-političke okolnosti. Stoljećima mletačka predstraža, stiješnjeni podno planina iza kojih je već započinjao osmanlijski teritorij, Bokelji su nemali dio svoje povijesti proveli pod oružjem, vlastitim brodovljem i domaćim ljudstvom sudjelujući u svim važnijim mletačkim sukobima duž Jadrana i Levanta. Te su im zasluge, dobro poznate i često isticane, višestruko potvrđivane uvrštavanjem zaslužnih Bokelja u red mletačkih vitezova sv. Marka, podijeljivanjem naslova conte veneto, investiturama u velike zemljišne posjede na oslobođenim područjima, ali i proglašavanjem manjih bokeljskih naselja (Perast, Prčanj, Dobrota) neovisnim općinama, slobodnim od kotorske jurisdikcije. U posljednjim stoljećima mletačkoga gospodstva nad istočnim Jadranom prepoznatljivost Boke iskazuje se u iznimno uspješnom brodarstvu, pomorstvu i trgovini, a dojučerašnji ratnici, zapovjednici mletačkih ratnih galija i čuvari duždeva stijega izrastaju u umješne poduzetnike koji raspolažu s respektabilnom trgovačkom flotom, često viđenom u svim važnijim lukama Jadrana, Sredozemlja i Levanta. Sve se to odrazilo na ukupan gospodarski boljitak Boke i njezinih naselja, ali i na oblikovanje jedinstvene kulturne baštine, stvarane golemim pregnućima imućnih bokeljskih pomoraca, trgovaca i mecena. Mleci su – kao glavni grad zajedničke države – tada jedno od najučestalijih bokeljskih odredišta, a konkretnim statističkim brojkama izražena premoć Bokelja u ukupnoj zavičajnoj strukturi hrvatskog iseljeništva u gradu na lagunama, kao i činjenica da su upravo Kotorani utemeljitelji (1451. godine) tamošnje hrvatske nacionalne bratovštine sv. Jurja i Tripuna (Scuola degli Schiavoni, Scuola Dalmata dei SS. Giorgio e Trifone), dovoljno snažno posvjedočuje iznimnost uloge Kotorana, Peraštana, Dobroćana, Novljana i drugih Bokelja u povijesti hrvatskih prekojadranskih migracija. Nadalje, važnu ulogu, neizbježnu u ukupnom sagledavanju povijesti Boke, imala je Katolička crkva. Kroz sva stoljeća prisutni brojni crkveni redovi, lepeza crkava razasutih duž cijeloga Zaljeva, velebna graditeljska zdanja poput Gospe od Škrpjela, katedrale sv. Tripuna ili dobrotskog sv. Eustahija, bokeljski službenici Božji, blaženici i svetci, kao i brojne znamenite osobe iz crkvene povjesnice poput Peraštana Andrije i Vicka Zmajevića, samo su neke, markantne i svima prepoznatljive nosive odrednice iz prebogate i nikada dovoljno istražene bokeljske crkvene događajnice. U ovoj knjizi, koja ni u kojem slučaju ne teži cjelovitosti već nastoji skrenuti pozornost (ponajprije hrvatske historiografije) na zaboravljene i zanemarene teme iz povijesti Boke kotorske, obrađene su i prezentirane cjeline koje (kroz zasebna poglavlja i istraživačke teme) osvjetljavaju neke od središnjih sastavnica iz prošlosti ovoga kraja. U prvoj cjelini, koja je i svojevrstan uvod u problematske teme koje slijede, obrađena je dosadašnja zastupljenost bokeljskih tema, kao i tema koje se odnose na povijest drugih dijelova današnjeg crnogorskog uzmorja, u hrvatskoj historiografiji (uz osvrt i na crnogorsku i srpsku historiografiju). Opaža se sve manja zastupljenost povijesti područja od Herceg-Novoga do Ulcinja u djelima hrvatskih povjesničara, sve manji broj istraživača koji – makar i u usputnim promišljanjima – u svoje istraživačko žarište stavljaju područja Boke i budvansko-barsko-ulcinjskog priobalja te je to područje, povijesno nedvojbeno dio i hrvatske povijesti i kulture, gotovo u cjelosti prepušteno obradi drugih historiografija. U cjelini o društvenoj i vojnoj povijesti Boke kotorske u fokusu istraživanja su – kroz četiri odvojena, ali i po mnogo čemu bliska poglavlja – sastavnice iz ključnih razdoblja vojno-pomorske prošlosti Boke, kao i njihovi zapaženi nositelji. U ovoj je cjelini pretežito istraživačko zanimanje usmjereno na udio Bokelja u velikom oslobodilačkom protuturskom Morejskom ratu (1684.-1699.). Bokeljske plemićke i građanske obitelji iz Kotora, Perasta, Prčanja, Dobrote i drugih naselja dale su u toj etapi svoje povijesti nemjerljive prinose mletačkim pobjedama i na kopnu i na moru, a konačnim oslobađanjem područja Risna i Herceg-Novoga od osmanlijske vlasti bokeljski je prostor u cjelini dospio pod okrilje lava sv. Marka. U tim su se ratovima posebice istaknuli odvjetci pomorskih i vojničkih obitelji iz manjih bokeljskih naselja (do tada upravno podložnih kotorskoj komuni), a posebno su zoran primjer peraški ratnici, pokoljenjima počasna garda i čuvari duždeva stijega na zapovjednom brodu mletačke ratne flote. Ne manje važni su i bokeljski pojedinci, često odvjetci vodećih domaćih obitelji, koji su radi ratnih zasluga (obiteljskih i osobnih) uvrštavani u prestižan mletački viteški red sv. Marka. Naposljetku, na kraju ove cjeline, kao primjer tipičnog životnog puta i sudbine jednog Bokelja XVII. stoljeća, u središtu je zanimanja Tripun Luković iz Prčanja, protuturski ratnik, admiral Bokeljske mornarice, zapaženi bokeljski poduzetnik u Mlecima i darovatelj brojnih crkvenih ustanova u zavičaju. Crkvena povijest Boke kotorske predstavljena je ponajprije kroz biografije trojice zapaženih bokeljskih crkvenih dostojanstvenika – opata sv. Jurja pred Perastom Mihovila Cisille (prva polovica XVII. stoljeća), barskoga nadbiskupa, mecene i pisca Andrije Zmajevića iz Perasta (1628.-1694.) te razdobljem života i djelovanja mnogo kasnijeg Marka Antuna Gregorine (1735.-1815.), kotorskoga biskupa u prijelomno vrijeme smjene vrhovne vlasti nad bokeljskim područjem. Njihove životne sudbine, djelovanje i pregnuća, zrcale ujedno i mnogo šire povijesne okolnosti iz bokeljske društvene, crkvene i kulturne prošlosti od XVII. stoljeća do ukoraka u moderno doba, ali i posvjedočuju iznimnu ulogu Katoličke crkve i pojedinih crkvenih dostojanstvenika u oblikovanju identiteta bokeljskog područja. Završno poglavlje ove cjeline, posvećene crkvenoj prošlosti Boke kotorske, svojevrstan je uvod u završni dio knjige, a predmet istraživanja su oblici povezanosti, prisutnost i djelovanje duhovnih osoba iz grada Kotora (i Kotorske biskupije) u Mlecima. Boka i Mleci, posljednji tematski blok knjige, istraživačka je problematika koja zavrijeđuje posebnu pozornost. Stoljećima u sastavu Privedre Republike, Bokelji su – a to zorno pokazuju i prethodne cjeline i poglavlja – bili mnogostrukim sponama povezani s metropolom Serenissime. Bokeljska iseljenička zajednica (kako trajno iseljenih Bokelja, tako i onih koji su u Mletke odlazili povremeno, isključivo radi obavljanja poduzetničkih poslova) ondje je brojčanim i društvenim udjelom prednjačila ostalim hrvatskim zavičajnim iseljeničkim skupinama, a stoljećima je imala i dominantnu ulogu u povijesti hrvatske bratimske udruge sv. Jurja i Tripuna. Kao primjer jedne od brojnih zavičajnih bokeljskih iseljeničkih skupina u Mlecima ovdje se podrobnije istražuje povijest migracija i djelovanja iseljenika iz Herceg-Novoga u gradu na lagunama te udio i prinosi vodećih dobrotskih rodova (trgovačko-pomorske obitelji) u Scuola degli Schiavoni. Završna poglavlja cjeline prate životni put i djelovanje bokeljskih trgovaca i poduzetnika Stjepana Tartara iz okolice Kotora (XVI. stoljeće) i Pavla Đurova Kamenarovića iz Dobrote (1696.-1787.), zapaženih pripadnika hrvatske iseljeničke zajednice u Mlecima i mecenâ zavičajnih crkvenih ustanova. Povijest Boke kotorske, njezinih gradova i manjih naselja, znamenitih osoba i prevrijedne kulturne baštine, nesumljivo je i dio hrvatske povijesti i kulture. U posljednjim desetljećima hrvatska je historiografija povijesnom razvoju Boke, ali i budvansko-barskoga područja, posvećivala malo i nedovoljno pozornosti. U ovoj knjizi obrađene su tek neke od sastavnica koje su stoljećima bile nosive u oblikovanju povijesnoga tijeka, ali i identiteta i prepoznatljivosti bokeljskoga kraja. Zaljev hrvatskih svetaca, očaravajuća Nevjesta Jadrana, Boka kotorska je kao prostor povezanosti, prožimanja i međusobnih uzdarivanja ondje prisutnih nacionalnih i vjerskih zajednica za povjesničare nepresušno vrelo i istraživački poticaj. Arhivske ustanove Boke, ali i Dubrovnika, Zadra, Mletaka, Trsta i drugih jadranskih gradova, pohranjuju još pregršt gradiva koje je malo znano i znanstveno iskorišteno te će buduća istraživanja – nedvojbeno je – samo još dodatno posvjedočiti o mjestu i ulozi Boke u jadransko-sredozemnoj povijesti.

Boka kotorska; hrvatska povijest; rani novi vijek; kulturna povijest; crkvena povijest; vojna povijest

nije evidentirano