hrvatski

Održivost manjinskog povratka u Hrvatskoj

Tradicionalno shvaćanje povratka izbjeglica kao jednokratnog i konačnog čina u novije je vrijeme izloženo oštrim kritikama teoretičara i istraživača migracija i izbjeglištva. Čini se da je u kratko vrijeme prevladalo shvaćanje da je povratak složen, dugotrajan, pa i višesmjeran proces, koji u svakoj fazi može postati reverzibilan. Praćenja povratnika ubrzo su 'otkrila' da mnogi od njih, prije ili kasnije odlaze u nove migracije. Zaključeno je da nije dovoljno da povratnici jednom pređu granicu svoje domovine u povratnom smjeru, nego da povratak treba biti uspješan odnosno održiv. Pokazalo se, međutim, da održivost povratka nije lako odrediti, a osobito 'mjeriti'. Rezultati ovog istraživanja potvrđuju da su društveno-ekonomski uvjeti, kako u objektivnom tako i subjektivnom smislu, ključni za održivost povratka. Povratak ili restitucija imovine (kuća ili stanova i zemlje) važan je ali ne dovoljan uvjet trajnog ostanka, osobito za mlađe i obrazovane povratnike s djecom. Za njih je ključno pitanje zaposlenost i perspektive socijalne mobilnosti. Kako je to rijedak resurs na koga povratnici mogu računati, ne začuđuje da se (trajno) vraćaju ponajprije stariji, neobrazovani, ekonomski neaktivni ljudi i to u manja ruralna naselja.

Manjinski povratak; održivost povratka; izbjeglice; povratnici; Srbi; Hrvatska

nije evidentirano