hrvatski

Melpomenine maske: fenomenologija žanra tragedije u dubrovačkom ranonovovjekovlju

U knjizi se interpretira korpus od devet sačuvanih dubrovačkih ranonovovjekovnih tragedija napisanih na hrvatskom jeziku, Hekuba Marina Držića, Elektra Dominka Zlatarića, Atamante Frana Lukarevića, Dalida Savka Gučetića, Jokasta Miha Bunića, Leon filozof Ivana Gučetića ml., Sveta Venefrida Bartola Kašića, Isukrst sudac Josipa Betondića i Meropa Ivana Franatice Sorkočevića, te opisuje književnopovijesni kontekst u kojemu se pojavljuju danas zagubljene tragedije Mihe i Stjepana Gradića, Junija Palmotića i još nekolicine dubrovačkih dramatičara. Osobita se pozornost pridaje sljedećim problemima: problemu neautohtonosti i neoriginalnosti većine dubrovačkih tragedija, problemu žanrovske interferencije dubrovačke tragediografije s njoj srodnim žanrovima, osobito sa žanrom tragikomedije, melodrame ili libretističke drame, te problemu kontinuiteta tragedije kao žanra i dubrovačke tragedije napose. U radu se provodi analiza (korpusa) dubrovačkih tragedija u odnosu na tri prevladavajuća tipa europske tragičke dramaturgije – senekijanski, klasično-aristotelovski i isusovački – a s obzirom na značenjska i formalno-kompozicijska, povijesnopoetička i inscenacijska obilježja dubrovačkog korpusa. U tom se smislu upotrebljava metodološki aparat klasične formalno-strukturne analize dramskih tekstova, odnosno, u kasnijem tijeku rada, književnoantropološki instrumentarij kojim se analizira motivika nasilja u (dubrovačkim) senekijanskim tragedijama. Osnovu knjige ipak čine analize stalnih motiva dubrovačke tragediografije, poglavito profiliranja karaktera vladara-tiranina ili ubojica-nasilnika, odnosno karakterizacija ženskih protagonista u različitim tipovima tragičke dramaturgije (bivših kraljica, ubojica, svetica ili mučenica), kao i precizna eksplikacija motiva unutarobiteljskih sukoba koji su konstanta europske ranonovovjekovne tragediografije. Takva se analiza oslanja na spoznaju o uklopljenosti dubrovačke tragediografije u europski kontekst, kao i na pretpostavku o mogućnosti interpretacije tekstova starijih razdoblja na suvremeniji – teorijski i metodološki inovativan način. U tom smislu knjiga pokazuje povijesni razvitak žanra tragedije od renesansnih početaka u 16. stoljeću pa do postupnog zamiranja dubrovačke književnosti, tako i dubrovačke tragedije, u drugoj polovici 18. stoljeća. Nakon što su se eksplicirali konstitutivni ili dominantni tipovi europske tragičke dramaturgije koje su dubrovački dramatičari nasljedovali te razjasnila uvodna problemska pitanja o autohtonosti, kontinuitetu i interferencijskoj prirodi dubrovačkih tragedija, donosi se zaključak o osobitom statusu dubrovačke ranonovovjekovne tragediografije.

ranonovovjekovna kultura; tragedija i tragično; senekijanska tragedija; aristotelovska tragedija; klasicistička tragedija; tragično nasilje; furor; dolor; nefas

nije evidentirano