hrvatski

Dominikanci i Hrvati: Osam stoljeća zajedništva (13. - 21. stoljeće)

Knjiga daje pregled povijesti Dominikanskog reda na hrvatskim prostorima te ukazuje na ključnu ulogu tog crkvenog reda u kulturnoj povijeti Hrvata, osobito u razvoju školstva. U prvom dijelu problematizira se dolazak dominikanaca na hrvatske prostore, od Istre do Bosne, i utemeljenje prvih dominikanskih samostana. U drugom dijelu se prikazuju životi i djelovanja najvažnijih predstavnika reda, počevši od 13. stoljeća, pa do današnjih dana. Dominikanci (lat. Ordo fratrum praedicatorum, hrv. bijeli fratri, prodekatori), crkveni je red s naglašenim propovjedničkim poslanjem, osnovan početkom 13. stoljeća, koji 22. prosinca 1216. papa Honorije III. potvrđuje i preporuča katoličkim biskupima. Implantaciju dominikanaca na hrvatskom prostoru sv. Dominik 1221. povjerava bliskom suradniku Pavlu Dalmatincu, profesoru prava i teologije na Bolonjskom sveučilištu. Bijeli fratri ravnomjerno pokrivaju čitav srednjovjekovni hrvatski prostor: Dubrovnik (1225.), Nin (1228.), Čazma (1229.), Ban Brdo u Vrhbosanskoj župi (1233.), Dubica (1235.), Zagreb (prije 1241.), Virovitica (prije 1242.), Zadar (1244.), Split (1245.), Bihać (1266.), Kotor (1266.), Brskovo (danas u Crnoj Gori, 1285.), Požega (prije 1303.), Šibenik (1346.), Senj i Kvarnerski otoci (prije 1380.), Gruž (1437.), Bol na Braču (1462.). U novije vrijeme utemeljene su zajednice u Rijeci (1951.), Klopču kod Zenice (1978.) i uz novosagrađeno svetište bI. Augustina Kažotića na zagrebačkoj Peščenici (2001.). Samostani su isprva uključeni u zajedničku Ugarsku provinciju s posebnim vikarima za područje uz istočnu jadransku obalu i Međurječje. Godine 1380. utemeljena je Dalmatinska provincija, a 1486. ustrojena je i Dubrovačka kongregacija, dok samostani u Bihaću, Jastrebarskom, Bosiljevu i Modrušu u 16. stoljeću (1508.-1587.) tvore efemernu Hrvatsku dominikansku kongregaciju. Poslije Napoleonskih ratova (1835.) dalmatinski se samostani s preostalim redovničkim zajednicama Dubrovačke kongregacije udružuju u jedinstvenu Dalmatinsku provinciju preimenovanu 1963. u Hrvatsku dominikansku provinciju Naviještenja Marijina. Hrvatski se dominikanci ističu ljubavlju prema knjizi i studiju. Samostanski lektor animira školu u kojoj se besplatno podučava mladež u 'slobodnim vještinama'. Laureat Pariškog sveučilišta i zagrebački biskup Augustin Kažotić u Zagrebu je početkom 14. stoljeću utemeljio katedralnu školu, prvi viši studij u nas, u kojem se naziru fakulteti 'arti um' i teologije. Provincijalni studij zadarskih dominikanaca 1495. uzdignut je u red "studia generalia" sa sveučilišnim pravima i povlasticama, te je prvo i najstarije hrvatsko sveučilište. Uz hrvatske dominikance vezuju se i počeci znanosti i teološke refleksije u Hrvata: Pavao Dalmatinac napisao je Sumu o pokori, prvi priručnik za ispovjednike u povijesti katoličke teologije ; Martin Zadranin (13./14. st.) autor je teološko-filozofskih rasprava Abstractiones de !ibro Sententiarum i De potentiis animae ; Ivan Stojković (1392/95.-1443.) pisac je prve biblijskehermeneutike. Zapažena je Stojkovićeva Rasprava o koncilima, a njegov Tractatus de Ecclesia prvi je sustavni spis o Crkvi u povijesti katoličke teologije ; Klement Ranjina, propovjednik katoličke restauracije (16. st.) napisao je zanimljiv Komentar na Sentencije (1549.), Serafin Crijević (18. st.) povjesnik je Dubrovačke Republike. Znanstveni rad hrvatskih dominikanaca obuhvaća i kontroverzistička djela u odnosu na heterodoksne bosansko-humske krstjane (Dialogus inter christianum romanum et patarenum bosnensem Pavla Dalmatinca), husite (De communione sub utraque specie Ivana Stojkovića) i pravoslavce (Bibliotheca schismaticorum Jurja Križanića) itd. Prvi hrvatski blaženik Augustin Kažotić ostavio nam je dvije teološko¬ ; socijalne rasprave. Razumna i staložena razmišljanja učenog biskupa o siromaštvu, praznovjerju (gatanju, čaranju, vračanju), inkviziciji i krivovjerjima začuđujuće su moderna i aktualna, u kojima pokazuje puno razumijevanje za one koji su dijelom i zbog svoga teškog socijalnog položaja upali u praznovjerje. Svjestan je društvenih razlika u Hrvatskoj, koje nastoji potisnuti odredbom da siromašni studenti u katedralnoj školi, budu oslobođeni bilo kakvih plaćanja ili davanja za svoje školovanje, a da ostali participiraju prema ekonomskoj moći svojih roditelja. U raspravi O krštavanju slika i drugim oblicima praznovjerja, sastavljenoj za prinudnog boravka u Avignonu (1320.), učeni Hrvat trijezno i bez strasti izlaže teološku i društvenu problematiku svog vremena, odlučno se protiveći primjeni radikalnih sredstava, tj. inkvizicijskih procesuiranja neukih ljudi optuženih zbog praznovjerja, jer je korijene zla vidio u neupućenosti i neznanju. Pred papom Ivanom XXII. i avinjonskim skupom zagrebački biskup astrologe, bajaoce i gataoce ispričava neznanjem i bijedom pojedinaca, koji svoj bezizlazni društveni položaj rješavaju uranjanjem u ne stvarni svijet tlapnji i privida. Jedino učinkovito sredstvo u prevladavanju praznovjerja vidi u prosvjećivanju puka. U razdoblju kad se u novonastalim hrvatskim gradovima pojavljuje sve više beskućnika, biskup Kažotić preuzima ulogu zaštitnika siromašnih, dokazujući zemaljskim moćnicima da svi imaju pravo na bogatstvo zemlje, najodlučnije osuđujući lihvu i neprimjereno bogaćenje pojedinaca. Izabravši kao pripadnik prosjačkog reda neimaštinu i život od milodara, učeni Trogiranin naglašava da se jedino radom časno dolazi do materijalnih dobara. U stalnom dodiru s marginalnim ljudima, gradskom sirotinjom i prezaduženim seoskim stanovništvom, odlučno se suprotstavlja kraljevoj i velikaškoj bahatosti, što dokazuje u svojoj drugoj raspravi O imetku Kristovu i njegovih učenika (Avignon, 1321./22.). Svjestan da u prekomjernoj nejednakosti pri podjeli dobara izobilje jednih uključuje bijedu drugih, a uzaludno trošenje viška dobara ne koristi nikome te da je nestašica veliko zlo koje dovodi u pitanje ravnotežu ljudskog bića ne samo u fizičkom nego i u duhovnom smislu, učeni Hrvat s razlogom ističe: kad je bližnji u nevolji, pojedinac je pozvan uzeti od onoga kojemu' to za egzistenciju nije apsolutno potrebno, naglašuj ući da milostinja darežljivog davaoca mora proizlaziti samo od zakonito stečenih dobara, a nipošto od nedopuštenih špekulacija ili lihve. Dominikanci tijekom dva posljednja stoljeća na hrvatskom jezičnom području izdaju revije Ružarij i Duhovni život, a posjeduju i naklade "Izvori istine" (Korčula) i "Istina" (Zagreb). U godinama poslije Drugog vatikanskog koncila hrvatski se dominikanci usmjeruju propovijedanju, župsko-pastoralnom djelovanju u domovini, inozemnoj pastvi među hrvatskim iseljeništvom, a u novije vrijeme sve su prisutniji u medijima, školama i sveučilištima. Podsjećajući 1983. na proročku karizmu Reda, papa Ivan Pavao II. poziva sve dominikance da budu "vjerni svom teološkom poslanju i mudrosti u bilo kojem obliku, na sveučilištu ili u pastoralnom djelovanju". Hrvatska dominikanska provincija ima danas jedanaest samostana i kuća s 80 članova (svećenika, braće suradnika i klerika), a svjetovna bratstva dominikanskog Trećeg reda okupljaju u nas preko 600 članova.

dominikanci; Hrvati; školstvo; znanost; Kažotić; Stojković

nije evidentirano