hrvatski

Okvir slobode : dubrovačka vlastela između srednjovjekovlja i humanizma

Knjiga "Okvir slobode" široki je pogled na dubrovačku vlastelu, počevši od njihovih stvarnih i izmišljenih korijena do zaokruženih staleških, političkih, ideoloških, gospodarskih i duhovnih koordinata kakve se uspostavljaju u 15. i 16. stoljeću. Počeci vlasteoskog staleža i same Dubrovačke Republike bili su isti: nasljeđe komune i njezinih institucija koje je kasnije odmijenila aristokratska republika, te stvarno i izmišljeno antičko nasljeđe ugrađeno u vlasteosku ideologiju. U analizi tih korijena mit je razlučen od zbilje da bi potom i jedno i drugo poslužilo kao povijesna činjenica. Povlašteni sloj društva mogao je dobiti legitimnost jedino temeljem drevnog antičkog plemstva, jer bi u protivnom putem njihova društvenog uspona mogli slijediti novi bogataši iz puka. Tako je dubrovačko plemstvo sebi pripisalo četverostruke antičke korijene: epidaurske, rimske, trojanske i salonitanske. Oni su obavili stvarno, slavensko i romansko porijeklo dubrovačkog plemstva mitskom pričom koja je podupirala stalešku ideologiju. Do 15. stoljeća Dubrovnik se oblikovao kao aristokratska republika u kojoj vlast pripada patricijatu, rigorozno zatvorenom i nasljednom. Pri tome se pojam dubrovačkog vlastelinstva u potpunosti izjednačio s pojmom vlasti. Staleška pravila kojima se dubrovačka elita odredila najstroža su u čitavoj Europi. Tako strogo uokvirena skupina je do pada Republike čuvala vlast, nezavisnost i vlastitu društvenu poziciju kao istovjetne stvari. Težnja za nepromjenjivošću političkih i društvenih obilježja okamenila je društvenu hijerarhiju i sustav vlasti. Ključni pojmovi državne ideologije bili su drevno porijeklo, sloboda i mir. Splet građanskih vrlina koje su se tražile od vlastele podređivao je pojedince općem dobru, interesu Republike i očuvanju tradicije. Konzervativnost se proširila na sav život grada i Republike i postala idejom vodiljom u povijesnom hodu vlasteoskog staleža, a slijedom toga i u životima pojedinaca. Zbog tih suodnosa priča o dubrovačkoj vlasteli ne može se svesti samo na njihove staleške značajke, već nužno mora obuhvatiti i širu zajednicu i sudbinu pojedinca. Život dubrovačke vlastele prelamao je u sebi politiku, gospodarstvo, društvene odnose i svekoliku osjećajnost vremena, pa je sve to našlo svoje mjesto u promišljanju njihovog mjesta u dubrovačkom društvu. Autorica stoga, nakon analize geneze dubrovačkog patricijata, njihove ideologije, političkog i upravnog sustava i odnosa vlastele prema Veneciji i ugarskom kraljevstvu, ulazi u svijet društvenih odnosa i svekolike osjećajnosti dubrovačkog 15. stoljeća. Tu se postavljaju pitanja o odnosima i vezama unutar samog patricijata, svakovrsnim načinima komunikacije s pripadnicima drugih socijalnih slojeva. Na scenu dolaze vlasteoske skupine isključene iz vlasti, to jest potpunog vlasteoskog statusa, a to su malodobna vlastela, žene i pripadnici svećenstva i crkvenih redova. U tim se poglavljima postavljaju pitanja o shvaćanju mladosti u srednjem vijeku, o čistoći vlasteoskog porijekla koju su osiguravale žene, o njihovoj ulozi u društvenoj komunikaciji, te o dominantnom odnosu države prema Crkvi. Humanizam je donio shvaćanje o plemstvu kao osobnom svojstvu, što je trebalo pomiriti sa staleškim shvaćanjem plemstva. To pomirenje ostvareno je kroz ideologiju i društveni sporazum koji je bitna značajka dubrovačkog društva toga vremena. Sklad između "dobre vlasti" i odanog pučanstva održavao se zbog općeg blagostanja grada, ali je imao i ideološku podršku. U diskursu aristokratske vlasti dubrovačka autonomija i mir smatrali su se posljedicom savršenih političkih institucija i odane službe vlastele koji su "bolji ljudi", svojim porijeklom predodređeni za vladanje. To su prihvatili i drugi članovi zajednice, tako da se politički monopol vlastele uglavnom podrazumijevao. Briga za zajednicu koja je nekada pripadala svima, ideološkim je obratom sužena na vladajući sloj, dok se za ostale članove odgovornost svodila na podaničku odanost. Dubrovnik je u tom slijedio mletački primjer, ali mu je pridodao i neka vlastita rješenja. Te osobitosti dubrovačkog društva autorica je promatrala kroz usporedbu prije svega s dalmatinskim gradovima, a potom Venecijom, Firencom i njemačkim gradovima kojima je također vladao patricijat. Posljednja su poglavlja posvećena simbolici vlasti i plemstva izraženoj u ceremonijalu, značenju rodovskih imena i patrimonijalnih dobara, heraldici, usmenoj i pisanoj plemićkoj tradiciji, odijevanju, opremi kuća, kultu mrtvih i drugim statusnim simbolima. Razmatrajući svjetovne i vjerske rituale u službi države i politike, autorica je pokazala s koliko su pažnje i osjećaja za detalje dubrovačke vlasti posredovale puku svoj ideološki sustav. U toj su analizi našli mjesta i državni simboli koji su također dio vlasteoske simbolike zbog potpunog poistovjećenja vlastele i vlasti, odnosno Republike. Ideologija Republike odredila je vlastelu kao skupinu ljudi koji su nosioci njezinih vrijednosti i koji zbog toga moraju imati povlaštenu poziciju u političkoj i društvenoj hijerarhiji. To njihovo temeljno uvjerenje podržavalo je ekskluzivnu svijest elite i postalo instrumentom dominacije, posredovane simbolikom ceremonijala, obilježja grada i staleža, te smišljenim likovnim predodžbama. Petnaesto je stoljeće bilo doba trijumfa vlastele i Republike. Ustrojila se učinkovita administrativna država, različita od srednjovjekovne komune. Tu je promjenu pratilo i stvaranje ideološkog sustava, po složenosti jedinstvenog u starijoj hrvatskoj povijesti. U 15. se stoljeću dogodio spoj ideja, na taj način da su prežici srednjovjekovne, transcendentne slike svijeta ugrađeni u političke ideje humanističkog Dubrovnika. Strogo uokviren u svakom pogledu, ovaj je sustav dugotrajno opstojao, ali je upravo u toj krutosti bila i klica njegove konačne propasti. Vlastela su se strogo držala svojih staleških okvira i pravila i onda kada se svijet oko njih promijenio. Metodološki se knjiga "Okvir slobode" može definirati polazištima historijske antropologije ne samo odabirom pitanja nego prije svega središnjim mjestom koje nastoji dati čovjeku. Nadalje, autorica je spojila pomnu kritiku obimne građe iz Povijesnog arhiva u Dubrovniku s izrazitom subjektivnošću motrišta i pitanja. Ne zaobilazeći sva važna pitanja svekolikog dubrovačkog života u stoljećima srednjovjekovlja i humanizma, kroz tu analizu ona provlači nit pitanja o slobodi, čovjeku, individualnosti i duhovnosti. U obzor tih razmišljanja ulazi umjetnost, filozofija, religioznost, politika i etika, to jest ukupna osjećajnost vremena koja se prelama u društvenim skupinama i konačno, u krajnjoj točki, pojedinom čovjeku.

Dubrovnik; humanizam; renesansa; urbana povijest

nije evidentirano