hrvatski

Profesionalna etika znanstvenika

Sociološki koncept profesionalne etike koja predstavlja jedno od konstitutivnih obilježja profesije bio je ishodištem empirijskog istraživanja profesionalne etike znanstvenika. U ovoj se studiji znanstvenička profesionalna etika određuje i istražuje dvojako: na ravni etičkog kodeksa, dakle kao skup profesionalnih vrijednosti i normi, i na ravni profesionalne prakse ili sukladnosti profesionalnog ponašanja znanstvenika njihovom etičkom kodu, uključujući i etički upitna ponašanja i istraživačke prakse. Pritom se polazilo od teze da profesionalnu etiku čine spoznajne vrijednosti, norme i njima odgovarajuće istraživačke prakse, te poželjna, propisana i stvarna ponašanja znanstvenika u socijalnim odnosima povezanim s njegovom profesijom. Podaci su prikupljeni primjenom poštanske ankete provedene 1995. godine na uzorku od 320 istaknutih hrvatskih znanstvenika. Rezultati pružaju uvid u profesionalne vrijednosti i norme istaknutih znanstvenika, zatim uvid u njihove percepcije profesionalne prakse u znanosti i napokon uvid u ispitaničke percepcije etički problematičnih ponašanja u njihovim znanstvenim institucijama. Istaknuti hrvatski znanstvenici pripisali su, na skalama od četiri stupnja, ispitivanim profesionalnim, kognitivnim i socijalnim vrijednostima i normama iznatprosječnu važnost. Jezgru profesionalnog etičkog kodeksa znanstvenika tvore profesionalne vrijednosti i norme koje su ispitanici označili najvažnijima (M > 3.5). To su: konceptualna preciznost, beskompromisna odanost znanstvenika traženju istine, odgovornost za učinke vlastitih istraživačkih rezultata, znanstvena strogost primijenjenih i razvojnih istraživanja, izbjegavanje brzih uopćavanja, podržavanje kvalitete znanstvene institucije, te poticanje i uvođenje darovitih studenata u znanstveni rad. Najmanje važni, mada još uvijek iznad prosjeka skale, su zahtjevi koji se odnose na prava ispitanika i pacijenata (zaštita njihovog psihofizičkog integriteta, anonimnost i dobrovoljnost učešća u istraživanjima), zatim javnost znanstvenog rada i podataka te etička neutralnost. Strukturu etičkog kodeksa znanstveničke profesije tvori pet vrijednosno-normativnih sklopova ili faktora: kolegijalnost i nastavnička odgovornost, orijentacija na zaštitu prava ispitanika ili pacijenata, šira društvena i profesionalna odgovornost, znanstvena preciznost i originalnost te znanstvena objektivnost. Dobivena faktorska struktura potvrđuje polaznu postavku o socijalnim i spoznajnim elementima profesionalne etike znanstvenika izvedenu iz šireg sociološkog koncepta profesionalne etike kao skupa stručnih i socijalnih deziderata i pravila.. Znanstvena područja su važni okviri profesionalnih vrijednosti i normi znanstvenika. Diskriminantnom analizom u kojoj su profesionalne vrijednosti i norme tretirane kao skup diskriminirajućih varijabli dobivene su dvije funkcije ili vrijednosno-normativne dimenzije profesionalne etike. Prva je spoznajne naravi - preciznost mjerenja. Ona najmoćnije razlikuje znanstvene kontekste, prije svega društveno-humanističko područje u kojem je taj zahtjev najmanje važan, pa je njegova udaljenost od ostalih (posebice prirodoznanstvenog) velika. Druga je diskriminativna dimenzija socijalne naravi - zaštita prava ispitanika i/ili pacijenata - a diferencira bio-znanstveno područje kao ono u kojemu je, za razliku od ostalih konteksta, to važan element znanstvenog rada i socijalnih odnosa. Znanstvenička profesionalna etika na bihevioralnoj je ravni istraživana na temelju percepcija ispitanika o općem poštovanju (istog skupa) profesionalnih vrijednosti i normi u njihovom znanstvenom području. Prema ocjenama istaknutih znanstvenika, velika se većina spoznajnih i socijalnih zahtjeva u njihovim znanstvenim zajednicama iznatprosječno poštuje (M > 3). To se zapravo odnosi na sve profesionalne vrijednosti i norme, osim triju što uređuju kompleks zaštite ispitanika i/ili pacijenata. Budući da prosječni rezultati nisu izrazito visoki na skalama od pet stupnjeva, zaključujemo da ispitanici nisu idealizirali ponašanje svojih kolega, niti su mu pripisali izrazito visoku usklađenost s etičkim kodeksom. Po ocjenama ispitanika (M > 3.5) u profesionalnoj se svakodnevnici najviše poštuju zahtjevi za strogim znanstvenim standardima aplikativno-razvojnih istraživanja, za podržavanjem vrsnosti znanstvene institucije, za konceptualnom preciznošću, za duštvenom odgovornošću znanstvenika, za poticanjem darovitih studenata, za kolegijalnom pomoći i podrškom te za razvojem i korištenjem znanja na dobrobit čovjeka i društva. Ova jezgra profesionalnih ponašanja znanstvenika najusklađenijih etičkom kodu umnogome odgovara upravo najvažnijim profesionalnim vrijednostima i normama. Dakle, ključni se profesionalni standardi najviše i poštuju. Znanstveni konteksti su značajni socio-kognitivni okviri ne samo profesionalnih vrijednosti i normi nego i etičke prakse. Velika većina profesionalnih vrijednosti i normi se u (statistički) značajno različitoj mjeri pretače u profesionalnu praksu znanstvenih područja. Znanstvena je praksa, dakle, kontekstualno još različitija no što su to etički standardi. Diskriminantnom analizom su dobivene dvije bihevioralne dimenzije profesionalne etike koje odgovaraju njezinim vrijednosno-normativnim dimenzijama, ali još snažnije odvajaju znanstvena područja. Prva dimenzija je označena kao prakticiranje preciznosti u mjerenju i matematičke preciznosti. Prirodoslovno-matematičke i društveno-humanističke znanosti smještene su na suprotnim njezinim polovima. Druga dimenzija predstavlja prakticiranje zaštite ispitanika i/ili pacijenata, a izdvaja bio-znanosti kao onaj znanstveni kontekst u kojem je to distinktivno obilježje kognitivnog i socijalnog ustrojstva. Riječju, profesionalna praksa još jače od profesionalnih vrijednosti i normi diferencira znanstvena područja kao osebujne socio-kognitivne kontekste. Etički upitna ponašanja u hrvatskim znanstvenim institucijama ispitanici su, na skalama od četiri stupnja) ocijenili ispotprosječno učestalima (M < 2.5). Prema njihovim percepcijama razmjerno češće istraživačke prakse (M > 2) su prilagođavanje interpretacije rezultata dominantnoj teorijskoj školi u području, zatim tajnovitost, teorijska rigidnost, "lukavo" rezoniranje, nekritično korištenje tuđih nalaza i empirizam. U toj skupini su i dva tipa socijalno upitnih ponašanja znanstvenika - etička neutralnost i neadekvatno pripisivanje autorstva. Najrjeđa profesionalno neprihvatljiva ponašanja su ona što ugrožavaju prava ne-znanstvenika koji sudjeluju u znanstvenom i nastavnom procesu - prije svega prava ispitanika i/ili pacijenata, a također i studenata. Znanstveni prijestupi što najviše zaokupljaju pažnju znanstvenih zajednica i javnosti, po zapažanjima naših ispitanika nisu učestali oblici etički neprihvatljivih ponašanja znanstvenika. Tako 15.7% respondenata iznosi da je plagiranje (vrlo) često, 8.4% ih isto tvrdi za falsificiranje ili dotjeravanje podataka, a 5.0% ispitanika izvještava da je fabriciranje (vrlo) učestalo u njihovim znanstvenim institucijama. Struktura etički upitnih ponašanja znanstvenika pokazuje pet njihovih općih tipova (faktora): kognitivni parikularizam, ne-kognitivni (socijalni) partikularizam, ugrožavanje (prava) ispitanika i/ili pacijenata, iskorištavanje suradnika i etička neutralnost. Ova struktura u osnovi odgovara vrijednosno-normativnoj strukturi profesionalne etike jer zahvaća odstupanja od njezinih kognitivnih i socijalnih komponenti. K tomu, ona empirijski potkrepljuje teorijsku distinkciju između kognitivnog i nekognitivnog partikularima, ali i pokazuje da socijalni utjecaji na znanstveni rad nisu zanemarivi, kao što to nisu ni odnosi moći unutar znanosti. Znanstveni konteksti se potvrđuju kao važni socio-kognitivni okviri i za etički upitnu profesionalnu praksu znanstvenika. Jednosmjerne analize varijance su pokazale da postoje statistički značajne razlike između znanstvenih područja kod nekih tipova ili faktora etički upitne profesionalne prakse. Kognitivni partikularizam i etička neutralnost znanstvenika neznačajno variraju u profesionalnoj praksi znanstvenih područja. Iskorištavanje je suradnika najizraženije u bio-znanstvenom i tehničkom području a najmanje u društvenim i humanističkim znanostima. Potonje se područje izdvaja po izraženosti ne-kognitivnog partikularizma naspram bio-znanosti gdje je on najslabiji, i gdje je ugrožavanje prava ispitanika i/ili pacijenata (mada minimalnih razmjera) izraženije no u ostalim kontekstima.

etika znanstvenika; spoznajne i socijalne vrijednosti; etički upitna ponašanja

nije evidentirano