hrvatski

Država ili ne. Ustroj Vojne krajine 1578. godine i hrvatsko-slavonski staleži u regionalnoj obrani i politici

Zaključak. Istraživanje je pretežno temeljeno na neobjavljenim, njemačkom goticom pisanim izvorima iz arhiva u Grazu i Beču. U teorijskom i metodološkom smislu istraživanje sam ponajprije smjestila u tri konteksta. Prvo, u kontekst niza pravno- povijesnih i upravnih studija austrijske i mađarske provenijencije kakve još uvijek nedostaju za hrvatski ranonovovjekovni prostor. Drugo, u kontekst brojnih studija u europskoj historiografiji o formiranju ranonovovjekovih država i apsolutističkih monarhija, obilježenom konfliktima i kompromisima plemstva i vladara te simultanim temeljitim unutrašnjim restrukturiranjem plemstva kao staleža i redefiniranjem njegove uloge u ranonovovjekovnom društvu. Treće, u kontekst teorija o teritorijalizaciji i militarizaciji Vojne krajine, koje je elaborirao već Fedor Moačanin, a kasnije i Karl Kaser, te djelomice i teorija o vojnoj revoluciji i fenomenu nasilja u ranonovovjekovnoj Europi. Pažnju sam ponajprije usmjerila na institucionalno, vojno i političko funkcioniranje unutrašnjoaustrijskih, hrvatskih i slavonskih staleža, suočenih s kontinuiranom osmanskom ekspanzijom u širem regionalnom kontekstu austrijskih Nasljednih Zemalja i Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva. Ponajviše sam analizirala velika savjetovanja i sabore o obrani 1570-ih godina, na kojima su se sustekli problemi u ustroju obrane u regiji koji su se nakupljali desetljećima te razmatrali brojni prijedlozi i mišljenja raznih službenih instanci i iskusnih osoba za poboljšanje sustava. Na ovim je saborima i savjetovanjima dogovoren niz vojnih inicijativa te su sankcionirana rješenja koja su bila već duže djelatna, a koja su sada i formalno utvrđena, često i za narednih 150 godina. Raspravljajući o ustroju obrane na potezu od Erdelja do Jadranskog mora, posebnu sam pažnju posvetila Slavonskoj i Hrvatskoj te Kaniškoj krajini. Fokusirala sam se na posljednju trećinu 16. stoljeća kao razdoblje u kojem su postale jasno vidljive različite strategije i pristupi spomenutih staleža osmanskoj prijetnji te potreba modernizacije i institucionalizacije njihovih ‘država u nastajanju’. Rekonstruirala sam proces formiranja razgranate vojne administracije, koju su od 1520-ih inicirali, financirali i kontrolirali staleži Unutrašnje Austrije, predvođeni nadvojvodom, na njihovom vlastitom prostoru i na prostoru Hrvatsko- slavonskog Kraljevstva. Proces ustrojavanja sustavne obrane od Erdelja do Jadrana primjetnije je započeo uspostavom Dvorskog ratnog vijeća u Beču 1556. godine. Posljedica uspostave takvog tijela bilo je slanje povjerenstava za rekognosciranje stanja na terenu, produciranje niza izvještaja i osmišljavanje prijedloga za prikupljanje sredstava i razne aspekte obrane od Osmanlija. Slične aktivnosti intenzivirale su se 1570-ih godina razmatranjima unutrašnje zemaljske i krajiške obrane u Dvorskom ratnom vijeću. Sabori Unutrašnje Austrije 1574./1575., veliko bečko okupljanje i savjetovanje 1577. godine te naposljetku sabor zemalja Unutrašnje Austrije u Brucku na Muri 1578. godine iznjedrili su niz rješenja i službenih odluka kojima su predstavnici austrijskih staleža dogovorili financiranje krajina i započeli unifikaciju raznih krajiških odsjeka, koja će se na djelomično drugačijem prostoru znatnije aktualizirati tek u 18. stoljeću. Modeli unutrašnjoaustrijskog angažmana u domeni organiziranja unutarnje obrane (popisivanje, smotra i vježbanje u okviru allgemeine Aufgebot), opskrbe, uređenja sustava oružarnica i slično, koji su se od 1520-ih godina simultano razvijali i na Hrvatskoj i Slavonskoj krajini, bili su detaljno raspravljani, dorađeni, poboljšani i službeno sankcionirani 1578. godine. Godina 1578. je, zapravo i prije svega, simbol razdoblja koje je imalo dugoročne posljedice na Hrvatsko-slavonsko Kraljevstvo i zemlje Unutrašnje Austrije. Tada je sankcioniran niz rješenja koja su zbog potrebe obrane, a bez sustavnog zakonskog pokrića, nastajala od početka stoljeća. Ozakonjen je i niz novih rješenja. Godine 1578. banske vojne ovlasti službeno su i javno prenesene na nadvojvodu Unutrašnje Austrije i njegovo novoustanovljeno Dvorsko ratno vijeće u Grazu. Ban je u ovlastima izjednačen sa zapovjednikom Hrvatske krajine i zapovjednikom Slavonske krajine. Hrvatsko-slavonsko plemstvo bilo je prisiljeno prihvatiti rješenja, protestirajući uglavnom retorički, uz podršku ugarskih staleža. Pristajući na velika financijska izdvajanja za Hrvatsku i Slavonsku krajinu i omogućujući uspostavu Ratnog vijeća u Grazu, nadležnog za njih, staleži Unutrašnje Austrije dobili su mogućnost znatno proširiti dijapazon svog političkog djelovanja unutar i izvan svojih zemalja. Konkretni mehanizmi službeno su sankcionirani bručkim odlukama. Pošto s hrvatsko-slavonske strane granice nije postojala upotrebljiva alternativa u vidu funkcionalnije infrastrukture, bio je otvoren put lakoj implementaciji raznih austrijskih rješenja. S Bruckom je bilo uspostavljena, bilo dorađena i poboljšana, doista razgranata vojna uprava koja se sastojala od savjetodavnih službi, financijskih ureda, raznih logističkih ureda i službi, službi za gradnju i naoružanje te, napokon, nekoliko tisuća stalnih plaćenih vojnika i desetina stalno posjednutih utvrda. Jasno je razrađena struktura svakog ureda, jurisdikcije, dužnosti i prava svih službenika i vojnog osoblja. Financijska ulaganja otvorila su niz mogućnosti zapošljavanja i zarade staležima Unutrašnje Austrije. Sve u svemu, na austrijskoj je strani održan niz dobro promišljenih i organiziranih sastanaka i diskusija utjecajnih, iskusnih i bogatih plemića austrijskih Nasljednih Zemalja. Institucionalna i upravna rješenja dogovorena u Beču i Brucku na Muri trajala su stoljećima. Staleži Unutrašnje Austrije uspjeli su preuzeti kontrolu nad financiranjem vlastitih zemalja i inicijativu u financiranju i vojnoj obrani stranog teritorija. Uspjeli su osmisliti i obrambeni sustav ispred svojih zemalja i upravljati njime. S druge strane, hrvatsko-slavonski staleži, zbog čitava niza razloga, nisu uspjeli bolje iskoristiti preostale resurse za organiziranje funkcionalnijeg i učinkovitijeg sustava obrane vlastitog teritorija te time i osiguranje bolje političke pregovaračke pozicije. Nakon što se njihova pomoć još i tražila u prvoj polovini 16. stoljeća, u zadnjoj trećini stoljeća ugarsko i hrvatsko- slavonsko plemstvo uglavnom nije bilo pozivano na spomenuta regionalna okupljanja. Od hrvatsko-slavonskih staleža nije se tražilo da sugerira strateška rješenja. Razlozi za inertnost hrvatsko-slavonskih staleža bili su brojni, a staleži ih dijelom nisu ni osvijestili u političkoj domeni. Prvo, prostor Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva do zadnje je trećine 16. stoljeća znatno reduciran. Tanak preostali pojas protezao se uz granicu austrijskih zemalja – Štajerske i Kranjske. Ovim je prostorom nastavio vladati ban i hrvatsko-slavonski sabor, mada su njihove jurisdikcije u praksi, a često i formalno, sve više sužavane. U posljednjoj trećini stoljeća prostor graničnih kraljevstava kronično je depopuliran i napušten, poljoprivredna je proizvodnja velikim dijelom uništena. Feudalne su se strukture na područjima stalnih borbi, koja će kasnije biti pretvorena u dugotrajnu krajišku zonu, raspale. Granice Hrvatskog Kraljevstva pomaknule su se na sjever, slijedeći ekstenzivne migracije stanovništva, stimulirajući amalgamaciju Hrvatskog i Slavonskog Kraljevstva, odnosno njihovih političkih elita. Kraljevstvo je već od početka stoljeća bilo financijski, ali i organizacijski, ovisno o stranoj pomoći. Pomoć koju je davao vladar bila je nedovoljna, a čak je i vladar ovisio o financijskoj pomoći svojih nasljednih zemalja – stoga su Štajerska, Kranjska i Koruška od 1520-ih godina počele redovito financirati obranu Hrvatskog i Slavonskog Kraljevstva. Hrvatsko i slavonsko plemstvo propustilo je priliku pravovremeno reagirati u prvoj polovini 16. stoljeća, upustivši se u dugotrajan i krvav međusobni rat, podijeljeno na tabore Ferdinanda Habsburškog i Ivana Zapolje (Janos Szapolyai). U nekoliko je prilika razmatrano i podvrgavanje Osmanlijama, što je bio i izbor Zapoljina tabora. Ovi su se događaji odvijali u vrijeme najvećih osmanskih osvajanja. Nedostatak brzog i koordiniranog otpora rezultirao je velikim teritorijalnim gubicima. Kad su političke elite u Kraljevstvu odlučile početi više surađivati, bile su financijski puno slabije, a organizacijski potencijali za povratak izgubljenih teritorija nedostatni. Poučeni razornim osmanskim pljačkama još od 15. stoljeća, austrijski su staleži razvijali sustav obrane unutar i izvan svojih zemalja, pokušavajući ratnu zonu držati dalje od svojih granica, stvarajući tampon-zonu na stranom teritoriju na način na koji su hrvatski i slavonski staleži to propustili učiniti ranije, dijelom i zbog međusobnog rata Drugo, financijska ovisnost Hrvatsko-slavonskog Kraljevstva rezultirala je iz financijske iscrpljenosti koju su uzrokovali osmanski napadi, ali i iz internih insuficijencija Hrvatsko-slavonskog Kraljevstva. Naime, većina novca u cijeloj regiji od 16. se stoljeća slijevala upravo u vojnu administraciju i obrambene svrhe, koji su bitno određivali regionalnu politiku. Zbog izbora stranog vladara središnja državna tijela nadležna za funkcioniranje Hrvatsko-slavonskog Kraljevstva, uključujući komoru, ustrojena su izvan granica Kraljevstva. Kraljevstvo je bilo ovisno o središnjim vladarskim uredima u Beču i Požunu, a od 1578. i u Grazu. Financijske zahtjeve vladara domaće je plemstvo uglavnom doživljavalo kao napad na stara prava i slobode, a ne kao mogućnost za promjenu situacije i politički pomak. Nadalje, ne samo da se novac nije odobravao za kralja. Većina hrvatskog i slavonskog plemstva stalno je odbijala povećati izdatke za središnje potrebe Hrvatsko-slavonskog Kraljevstva, kojima bi se financirala i preuredila unutrašnja vojna uprava. Tako ni u unutrašnjoj politici plemstvo nije postiglo konsenzus oko restrukturiranja staleške financijske politike koji bi mu omogućio znatnije sudjelovanje u organiziranju obrambenog pojasa i kreiranju obrambene politike u regiji. Velik nedostatak bio je ponajprije nedostatak stalnog, središnjeg financijskog ureda u samom Hrvatsko-slavonskom Kraljevstvu i službi koje bi ravnale staleškim financijama. S druge strane, austrijska ulaganja u obranu prostora Hrvatsko-slavonskog Kraljevstva gotovo su stostruko nadmašivala hrvatsko-slavonska ulaganja, a tim su financijama ravnali financijski uredi austrijskih staleža i ljudi iz redova austrijskih staleža. Kralj je u Hrvatsko-slavonskom Kraljevstvu ubirao vrlo malo sredstava, pa hrvatsko-slavonske političke elite nisu imale na osnovu čega pregovarati s vladarom, pogotovo tražiti neke veće strukturne zahvate kojima bi poboljšale svoje pozicije. Ovakvi pregovori inače su bili nužan preduvjet i glavni mehanizam za što bolje pozicioniranje plemićkih i staleških grupacija u Europi i u novonastajućim habsburškim strukturama moći – po uzoru na francusko, španjolsko, austrijsko i drugo europsko plemstvo. Bez aduta za pregovore, hrvatsko-slavonski staleži stagnirali su i bivali sve više marginalizirani u onovremenoj srednjoeuropskoj politici. Hrvatsko-slavonski staleži, kao politička elita, nisu uspjeli predvidjeti da se u novim okolnostima autonomija i slobode staleža, odnosno Hrvatsko-slavonskog Kraljevstva, ne mogu ostvarivati izuzećem od poreza već aktivnom financijskom politikom usmjerenom na okupljanje troškova na jednom mjestu i njihovo namjensko trošenje u skladu sa osmišljenom strategijom, odnosno dugoročnim planovima za održanje zemlje. Posljedično, stanje u Hrvatsko-slavonskom Kraljevstvu ovisilo je o interesima stranih regionalnih elita, a politika Kraljevstva uvelike je osmišljavana izvan njegovih granica. Tek su s prijelazom u 17. stoljeće hrvatskoslavonski staleži počeli konkretnije protestirati protiv novostvorene situacije, no ipak se stoljećima se nisu uspjeli oporaviti, okupiti preostale resurse i steći utjecajniju pregovaračku poziciju u odnosu na Unutrašnju Austriju i vladara. Treće, hrvatsko i slavonsko plemstvo imalo je relativno velike političke slobode i privilegije od srednjeg vijeka. Štiteći svoja stara prava i slobode, štiteći stari sustav, hrvatsko-slavonski staleži nisu išli za adaptiranjem zastarjelih institucija niti su podržavali organiziranje novih ‹državnih› institucija, čime su propustili dati poticaj ‹modernizaciji› institucionalnog funkcioniranja Hrvatsko-slavonskog Kraljevstva i njegovom intenzivnijem transformiranju u ranomodernu državu. Smatram da gore tematizirani izostanak poreznog dogovora plemića i vladara nije bio toliko posljedica osiromašenja, koliko političkog stava da se po svaku cijenu ustraje na očuvanju tradicionalnih privilegija. U vremenima kad je sustav zahtijevao drastičnije prilagodbe i kad je trebalo osmisliti rješenja za razne nove izazove i suočavanje s osmanskom prijetnjom, hrvatsko-slavonski staleži reagirali su konzervativno, čuvajući stečene pozicije. Naime, promjena stanja u Hrvatsko-slavonskom Kraljevstvu prema novom modelu podrazumijevala bi temeljito rekonstruiranje odnosa i privilegija naslijeđenih iz srednjeg vijeka. To je za hrvatsko-slavonske staleže u već ionako teškoj i psihotičnoj situaciji bilo preradikalno, prenesigurno i nepredvidivo rješenje, pa se u njega nisu željeli upuštati niti u 16. stoljeću, a niti u narednom. Dodatno, staleži se nisu usuglasili oko jedinstvene strategije koja bi značila veća ulaganje u središnji sustav jer bi to automatski značilo žrtvovanje privatnih pozicija nekih plemića, kao članova staleža – stoga nije dolazilo do konsenzusa kojeg su si udaljeniji austrijski staleži mogli lakše dopustiti. Privatne interese, koji su mogli biti oštećeni na razini izdataka, u austrijskom se slučaju razrješavalo dobicima koji su uslijedili uključivanjem u sustav. U hrvatsko-slavonskom slučaju privatni financijski i obrambeni interesi zaleđivali su bilo kakav pomak sa srednjovjekovne matrice, a ova nije bila dostatna za rješavanje problema. Plemstvo je stoga zadržavalo svoje stare privilegije. No, s centrima moći i odlučivanja koji su bili čvrsto ustoličeni izvan Kraljevstva, stara prava i slobode više nisu osiguravala onu staru moć i utjecaj, posebno ne u široj regiji. Pojedini plemići u Hrvatsko-slavonskom Kraljevstvu, a i društvo u cjelini, time su ionako žrtvovani, samo na duži rok i možda nešto manje evidentno. Četvrto, udaljenost od dvora i centara moći odigrala je značajnu ulogu. Boravak na dvoru i blizu dvora i važnih institucija osiguravao je informacije. Pristup informacijama omogućavao je snalaženje i pozicioniranje. Hrvatsko-slavonsko Kraljevstvo bilo je daleko od dvora i važnih središnjih vladarovih institucija. Ono nije imalo svoje poslanike i ambasadore, niti svoje obavještajne službe jer je ove ovlasti imao kralj – strani kralj. Hrvatsko-slavonski staleži nisu ustrojili niti stalnu službu i službenike koji bi sakupljali obavijesti i predlagali postupanje u skladu s dobivenim informacijama, kao što su to imali svi austrijski staleži. Sva pitanja rješavalo se na sporadičnim saborima, bez jasne dugoročne strategije. Cijeli niz institucija koje su vladari tada već redovno razvijali, u Kraljevstvu je zbog izbora stranog vladara, opterećena upravom nad mnogim drugim zemljama, sasvim nedostajao. Magnati su imali svoje privatne obavještajne mreže i odlazili su na dvor, no svoje su političko ostvarenje vidjeli u okviru Ugarskog Kraljevstva te samog vladarskog dvora, kako u 15., tako i u 17. stoljeću, te ih nisu ciljano, nego samo indirektno, koristili za promicanje interesa Hrvatskoslavonskog Kraljevstva. Peto, zbog nedovoljno obrazovanih ljudi u političkom vrhu Hrvatsko-slavonskom Kraljevstva (unatoč izuzecima), zbog kroničnog nedostatka informacija o događajima u međunarodnoj politici i zbog nesnalaženja u situaciji u kojoj su se često svi resursi usmjeravali na preživljavanje, hrvatsko-slavonsko plemstvo nije bilo u mogućnosti samo osmisliti suvisao dugoročni plan koji bi efikasno zaustavio Osmanlije. Osobe u banskom uredu bili su uvijek utjecajni magnati, ljudi od kraljevog povjerenja, katkad stranog porijekla. Vodili bi računa o svojim i kraljevim interesima i interesima Hrvatsko-slavonskog kraljevstava, a sve je te interese bilo vrlo teško pomiriti. Gornji dom Ugarskog sabora privlačio je sve ambicioznije i jače plemiće s hrvatsko-slavonskog prostora. Oni su sustavno sudjelovali u političkim naporima za ostvarivanje autonomnije pozicije ugarskih staleža spram Habsburgovaca te su doprinijeli postizanju brojnih rezultata u tom stoljetnom nadmetanju s Habsburgovcima. Hrvatsko-slavonsko Kraljevstvo (Kraljevstvo Dalmacije, Hrvatske i Slavonije) u 16. stoljeću nije zaživjelo kao kompaktno i samodovoljno kraljevstvo. Hrvatsko-slavonski sabor okupljao je uglavnom srednje i niže plemstvo i nije mogao kontrolirati magnate, frustriran njihovom nekooperativnošću, a nedovoljno moćan djelovati bez magnatske podrške. Sve u svemu, ban i njegovi ljudi nisu dostajali da bi pokrili obrambene potrebe Hrvatsko-slavonskog Kraljevstva u tako zahtjevnom vremenu stalnog rata. Sabor, zbog mnoštva razloga, također nije bio dorastao zadatku. Koordinacija između plemićkih skupina u kraljevstvu nedostajala je. Koordinaciju u obrani nije se moglo postići bez financijske podloge, a ovu se nije razvijalo. Zbog svih navedenih okolnosti, u Hrvatsko-slavonskom Kraljevstvu nije se okupila kritična masa plemića koja bi definiranom staleškom politikom spram vladara postepeno mijenjala sustav. Kao što je opisano u Klaića, Kruheka i brojnih drugih, ogroman ljudski i financijski potencijal uložen je u obranu, ali bez pravih rezultata i često uzalud, jer nedostajalo je koordinacije. Golemi individualni izdaci pojedinih hrvatskih i slavonskih plemića, u ljudskom i financijskom smislu, konstantno su gubili na učinkovitosti. Stoga je sabor uglavnom raspravljao o mukotrpnom ‹krpanju› najočiglednijih rupa u obrambenom sustavu, parcijalnoj rekonstrukciji najpotrebitijih utvrda i sporadično dogovarao opskrbu, a obrana je uglavnom organizirana ad hoc, od jednog saborskog zasjedanja do drugog. Zahvaljujući tim i sličnim fenomenima, ozbiljniji je razvoj političke i vojne strategije u samom Hrvatsko-slavonskom Kraljevstvu izostao, a ovisnost o vanjskom financiranju i vanjskoj pomoći bila je sve veća. Šesto, unutrašnjoaustrijski staleži, koji su, komparativno gledajući, krenuli s mnogo lošije pozicije kada su privilegije i politički prerogativi u pitanju, aktivnije su tražili rešenja za poboljšanje pozicije spram vladara. Pristali su i na povećanje financijskih ulaganja u zamjenu za mogućnost sudjelovanja i odlučivanja u novonastajućim vojnim institucijama. Ustroj obrane na austrijskoj strani također su ometali partikularni interesi individualnih plemića i/ili regionalnih interesnih grupa. Posebno su veliku distrakciju predstavljale velike vjerske tenzije, kakvih nije bilo u hrvatsko-slavonskom slučaju. Ipak, u austrijskom je slučaju bila izraženija potreba za političkom raspravom i dogovorom te za stvaranjem raznih preduvjeta za provođenje dugoročne, planske obrambene i političke strategije. Također, puno je jasnije bio razvijen osjećaj za samostalnim djelovanjem i organiziranjem, bez oslanjanja na stranu pomoć, suprotno stalnim očekivanjima hrvatsko-slavonskih staleža da će im pomoć priteći izvana i stalnoj nadi u pomoć vladara, koja je bila dio srednjovjekovne patrijarhalne matrice. Unatoč teškoćama političkog procesa na austrijskom području te nizu prepreka, staleži su ipak znatno poboljšali svoju unutarnju političku poziciju u odnosu na habsburškog nadvojvodu, osiguravši si ujedno i dominantnu ulogu na prostoru Vojne krajine za nadolazeća stoljeća i stvorivši prednost koju je kasnije bilo teško dostići. Posljedice ovakvog razvoja po stanovništvo ranonovovjekovne Hrvatske bile su dalekosežne. Nadvojvoda i Dvorsko ratno vijeće u zadnjoj trećini stoljeća više nisu doživljavali hrvatsko-slavonske staleže kao institucionalne partnere i ravnopravne suradnike, već kao pomoć na terenu, pozivajući ih da povremeno doprinesu obrani odašiljanjem kmetova na popravak utvrda, doniranjem ili slanjem namirnica i slično. Nadalje, svim je gore spomenutim procesima počelo izdvajanje prostora Vojne krajine od prostora Kraljevstva ili teritorijalizacija. Slijedila je militarizacija krajina, provedena u 18. stoljeću, nakon koje ‘ostaci’ Kraljevstva Dalmacije, Hrvatske i Slavonije (Banska Hrvatska) nisu bili baš puno veći nego nakon najvećih osmanskih osvajanja. Ovim gubitkom krajiškog teritorija u kasnijim stoljećima, uz gubitke pretrpljene osmanskim osvajanjima, Kraljevstvo je puno izgubilo. Srećom po stanovništvo, nije teritorijaliziran cijeli prostor, već samo dijelovi, a krajišnici su u narednim stoljećima podnijeli teret habsburškog ratovanja protiv Osmanlija i europskih sila. Teritorijalizacija ili zaokruživanje krajiškog teritorija, kojom se dosta bavio Fedor Moačanin, dijelom i u okviru periodizacija vojnokrajiške povijesti, finalizirana je u 18. stoljeću. Ipak, unutrašnjoaustrijske vojne vlasti i Habsburgovci već su u 16. stoljeću stvorili preduvjete za kasniju formalnu teritorijalizaciju krajine i postupno izuzimanje krajiškog teritorija iz ovlasti Hrvatsko-slavonskog sabora i bana pod svoju ovlast. Može se kazati da je cijeli prostor Hrvatskoslavonskog Kraljevstva već polovinom 16. stoljeća bio istovremeno premrežen vojnokrajiškim i civilnim institucijama. U vojnom smislu bio je podijeljen na Hrvatsku i Slavonsku krajinu. Na sjeveru se nalazila Kaniška krajina. U civilnom pogledu u razmatranom su razdoblju postojale tri preostale slavonske županije, Zagrebačka, Križevačka i Varaždinska, dok su dijelovi preko Kupe izgubili civilni ustroj, a rijetko ih se i oporezivalo. Gradovi kao Križevci, Zagreb, Varaždin, Rijeka, Karlovac, Senj, Ogulin, ali i manja mjesta kao Ludbreg, Varaždinske Toplice, Remetinec, Gotalovec i Hum, bili su dio krajiškog ustroja – u njih se smještalo vojsku i oružje, a ujedno su funkcionirali i kao civilna mjesta. Prostor županija i krajiški prostor preklapali su se, a krivo prezentiraju stvarnost sve one karte koje Vojnu krajinu u 16. stoljeću (najčešće 1606.) graničnim linijama izdvajaju od ostatka prostora Hrvatsko-slavonskog Kraljevstva. Krajina još nije bila teritorij, krajinu su činile utvrde, institucije i vojska, odnosno jurisdikcija nad vojskom. Naime, osnivanjem Dvorskog ratnog vijeća u Grazu i prijenosom ovlasti na nadvojvodu nastavljen je proces koji je počeo u prvim desetljećima 16. stoljeća, kad su prve utvrde na krajini spram Osmanlija počele bivati predavane izravno u kraljevske ruke, a krajina se dijelom već financirala iz austrijskih izvora. Iseljavanjem s prostora Hrvatskog i Slavonskog Kraljevstva, koje je počelo još u 15. stoljeću, a intenziviralo se u nekoliko intervala u 16. stoljeću, znatni dijelovi teritorija ostajali su, barem privremeno, bez pravnih vlasnika. Neosvojene prostore naseljavalo je stanovništvo koje je prelazilo s osmanske strane krajine te se u nekim dijelovima prostora uključivalo u habsburške vojne formacije u različitim aranžmanima. Vladar bi novodošlo stanovništvo često naseljavao na napuštene plemićke posjede, izazivajući niz protesta lokalnog plemstva. Dolaskom većeg broja ‘stranih’ zapovjednika i vojnika u krajiške utvrde te povećanjem broja redovnih plaćenih trupa pod kontrolom Dvorskog ratnog vijeća smanjivao se autoritet civilnih tijela Hrvatsko-slavonskog Kraljevstva, a posebno njihov utjecaj u većim krajiškim mjestima i utvrdama. S druge strane, vojne vlasti predvođene nadvojvodom dobivale su sve veće ovlasti, ponekad i posjede, kako u većim gradovima tako i u nizu manjih mjesta s vojnom posadom. Do 1570-ih krajiška je vojska plaćana pretežno iz austrijskih i carskih blagajni, a pod kontrolom središnjih vojnih ureda u Grazu bilo je po nekoliko desetina utvrda na obje krajine. Zaposjedanje utvrda, prolaza, postavljanje stražarnica, organizacija poštanskih i opskrbnih putova te sustavno upošljavanje austrijskih Landleute na krajini, korak po korak omogućavali su efektivno zauzimanje sve većeg prostora, transformirajući velike prostore Kraljevstva u izričito vojne teritorije. Formalna teritorijalizacija, odnosno čvrsto razgraničenje krajiškog prostora od civilnih dijelova, nije se još naziralo, mada je proces koji će omogućiti izdvajanje teritorija u kasnijim razdobljima očito već bio započeo početkom 16. stoljeća. Unutrašnjoaustrijski staleži i nadvojvoda tako su, preuzimanjem inicijative pri organizaciji obrane, a preko niza novoustanovljenih vojnih institucija, mogli i formalno preuzimati inicijativu nad sve većim dijelovima tada krajiškog, odnosno kraljevinskog prostora. Brojni izvori sadrže dramatične riječi o tome kako je “Turčin, krvni neprijatelj kršćanske vjere, mačem i plamenom, tiranski napao Ugarsku i susjedne zemlje, odvodeći zemlje u ropstvo te danju i noću smišljajući kako da svojom nogom zagazi još dublje u pridružena kraljevstva i zemlje, a onda i dalje u Sveto Rimsko Carstvo ...” Slične riječi i vizije, kao i strastvena retorika, prisutni u “govorima protiv Turaka”, ponavljani su desetljećima i, mada su s vremenom izgubili motivacijsku moć, ostali su neizostavan dio svih rasprava o obrani, kao simbolički vid otpora spram Osmanlija. Ipak, smatrala sam da postoje strukturno mnogo intrigantnija pitanja hrvatske ranonovovjekovne povijesti od toga kako je izgubljen teritorij u osmanskim navalama jer u 16. stoljeću prostor je od Osmanlija izgubljen zbog gole vojne sile kojoj se bilo teško, katkad nemoguće oprijeti. Smatrala sam da je zanimljivije pokušati rekonstruirati kojim su mehanizmima u široj regionalnoj politici hrvatsko-slavonski staleži izgubili nadzor nad velikim dijelom ‹ostatka ostataka› u korist Habsburgovaca i Vojne krajine jer bi odgovori na takva pitanja, a ova knjiga pretendira dati dio odgovora, mogli pobuditi kompleksnije pristupe i interpretacije od onih koje grade nacionalnu mitologiju promatrajući događaje šesnaestog stoljeća primarno kroz perspektivu mučeništva, izigranosti i loše sudbine, ignorirajući komparativna iskustva u regiji i Europi. Osim što smatram da je i zbog odgovora na ova pitanja, ali i uopće, korisno upoznati mehanizme funkcioniranja političkih elita, smatram i da je izuzetno važno otkriti i mehanizme u kojima je hrvatsko ime, kao i teritorijalno i demografski ruinirano i gotovo nestalo Hrvatsko Kraljevstvo, tijekom ranog novog vijeka preuzelo vodeću simboličku ulogu u procesima integracije raznih dijelova teritorija koji do tada ni na koji način nisu smatrani hrvatskima. Ovo je istraživanje tek mali doprinos sličnim istraživanjima koja bi na hrvatsko-slavonskom slučaju trebalo sustavno provesti od srednjeg vijeka do 20. stoljeća. Na koncu, u većem dijelu Europe transformacija iz srednjovjekovne države u ranonovovjekovnu državu može se dobro opisati kao transformacija države kao privatne sfere u državu kao javnu sferu, sinergijom vladara i staleža. Dakle, uz vladara i uz plemstvo nastajale su institucije u kojima su oboji participirali, ali koje su s vremenom počele izmicati obojima i funkcionirati svojom logikom, svojim kadrovima i razvijajući svoje potrebe i interese. Već je Ferdo Šišić konstatirao da je plemstvo ranonovovjekovne Hrvatske kao politički narod prezentiralo kraljevstvo, pa su i interesi plemstva (staleža i redova) poistovjećivani s interesima Hrvatsko-slavonskog Kraljevstva. Hrvatsko-slavonsko Kraljevstvo u opisanim okolnostima nikako nije uspijevalo zakoračiti u tu javnu sferu. U stoljeću u kojem je srednjovjekovna ideja kraljevstva trebala početi ustupati mjesto ideji ranomoderne države – sukladno čemu je europski tipično poistovjećivanje naroda s političkom elitom dobilo novi kontekst – nastale su institucionalne insuficijencije s dugoročnim posljedicama. Zahvaljujući njima, ugarski su staleži stoljeće kasnije mogli zastupati argument da je Kraljevstvo Dalmacije, Hrvatske i Slavonije podređeno Ugarskom Kraljevstvu jer nije imalo temeljna tijela državne uprave. Hrvatsko-slavonski staleži mogli su negirati subordinaciju pozivajući se na svoja municipalna prava. Ovdje se nisu sukobljavali argumenti već dva razdoblja! Ranomoderni procesi bili su procesi institucionalizacije, a ne sloboda shvaćanih srednjovjekovnim umom. Municipalna su prava i slobode Hrvatsko-slavonskog Kraljevstva tako, uz Osmanlije, postali prilična prepreka za prilagod

Vojna krajina; država; institucije; politika; rani novi vijek; staleži; plemstvo; rat; Habsburška monarhija; Hrvatsko-slavonsko Kraljevstvo; Unutrašnja Austrija; srednja Europa

nije evidentirano