hrvatski

Biblija i hrvatska tradicijska kultura

Biblija je općenito bitno utjecala na sve ono što spada u pojam kulture, posebice u onim sredinama koje su u tijeku svoga kulturnog razvoja bile znatnije oslonjene o biblijski svjetonazor. Hrvatska je sredina poznavala Bibliju još od apostolskih vremena, a po dolasku Hrvata, i pokrštenja, cjelokupan je hrvatski kulturni razvoj temeljito oslonjen o biblijsku sliku svijeta, a u praktičnome životu i o biblijska rješenja važnijih aspekata duhovne i socijalne kulture. Suodnos Biblije i hrvatske kulture moguće je motriti na više razina, prvenstveno stoga što se Biblija u Hrvata primala i kao sveta knjiga, i kao eminentno književno ostvarenje, i kao uzorak cjelokupnoga intelektualnoga i kulturnoga razvoja. Stoga je ona utjecala na sve oblike kulturnoga razvoja: na materijalni, duhovni i socijalni vid kulture. U istoj mjeri, ili još jače, na one kulturne stečevine koje se označavaju sintagmom tradicijska kultura. U tom je pogledu nedvojbeno ušla u hrvatski narodni život i običaje, navike i vjerovanja, vještine i znanja, štoviše sav sustav vrjednota. Na osnovi izdvojenih dijelova Biblije iz svih knjiga, i starozavjetnih i novozvjetnih, koje su odavno u prijevodu na hrvatski jezik, raščlanjuju se i postavljaju u usporednu razinu oni dijelovi koji su znatnije ušli u hrvatsku tradicijsku praksu. Takvih je biblijskih dijelova/odlomaka/perikopa zamašan broj. Raščlanjuju se modaliteti intertekstualnosti, s važnim knceptualnim načelom da je Biblija samo davala, a hrvatska kultura samo primala od Biblije. Za tradicijski koncept važna je oznaka da je primala samo one dijelove koji su se lako pamtili, tradicijski prenosili i prilagođavali novim okolnostima života i biblijskoga i novonastalog teksta. U radu su se izdvajali samo najvažniji dijelovi. Iz Petoknjižja nizovi priča/slika iz najstarije, mitske, prošlosti ; poticajne slike stvaranja, raja zeamljskoga, života prvih ljudi ; raznolike slike suodnosa Jahve i biblijskih likova ; zanosne priče/scene/slike Mojsija i štošta drugo što je donekle blizu onome svijetu iz drevne hrvatske duhovnosti, što neizostavno čini primarnu nacionalnu kulturnu prepoznatljivost. Mnogi su se dijelovi iz ovoga kruga lako prilagođavali narativnim mogućnostima diskursa. Povijesne knjige, kad su ulazile u opseg tema hrvatske tradicijske kulture, uglavnom su se usuglašavale s hrvatskom povijesnom stvarnosti: priče/slike rata i ratovanja, snažnih ličnosti političkoga, društvenoga i vjerskoga života (Samson, David, Salomon) kao uzori domaćim junacima i likovima, . Izdvajaju se i one biblijske zgode koje su prispodobive onima kroz koje je prošao hrvatski narod. Također i mnogobrojne priče koje su prešle u predajnu kulturu ; ličnosti velikih proroka (Ilija, Elizej) i njihov utjecaj na tradicijsko poimanje ; niz velikih i iznimnih žena (Sara, Judita, Estera) i njihova uloga u povijesti i predaji ; niz velikih i značajnih nacionalnih heroja (Juda Makabejac) i njihova borba za slobodu i dostojanstvo svoga naroda. Hrvatska je tradicijska kultura po njima modulirala i svoje značajne ličnosti. Najveći biblijski učinak iz ovoga kruga može se naći u narodnoj epskoj pjesmi. Značajno su utjecale biblijske mudrosne knjige na sve tipove kultura, posebice na tradicijsku kulturu. Tu je mudrovanje utemeljeno na pojedinačnom ljudskom iskustvu u svim životnim prilikama i neprilikama (Job), iskustvu koje se prelilo u iznimno duševno proživljavanje i liriziranje (Psalmi), u suptilne mudrosne formulacije po antropološkoj mjeri (Mudre izreke, Salomonov gnomologij, stilizacije Propovjednika), u zanosnu himnu ljubavi i svemu antropologijskome (Pjesma nad pjesmama), o mudrosti kao zalogu umovanja i najvećoj vrijednosti (Sirah, Knjiga mudrosti). Svega toga ima u svim aspektima hrvatske tradicijske svijesti i primjerenim paremiološkim ostvarajima. U Prorocima je progovorila opća (božanska) istina na ljudski način. Brojne anegdote iz ovoga kruga lako su prelazile u predajnu kulturu, i na razini priče i dogodovštinama iz svakodnevnog života, upriličena u navikama i običajima. Na hrvatsku je duhovnost, pa tako i na tradicijsku kulturu znantnio više utjecala novozavjetna Biblija. Prije svega njezin glavni akter - Krist - središnja figura cijele Biblije. Njegov životopis u četirima evanđeljima sa svim svojim pojedinim akcijama, obnavljao se u ljudskoj praksi, u životu i običajima, u djelu i djelovanju i pojedinaca i zajednice. Tu se tradicijska kultura obilno napajala kao iz neiscrpnog i živog vrela svih tema i motiva. Evanđelja su se u hrvatskoj tradicijskoj kulturi doživljavala kao jedno djelo, bez obzira na četverostruko autorstvo. Bila su konstanta i snažno uporište za sve aspekte narodnoga života i običaja i za sav sustav vrijednosti. Izgled hrvatskoga sustava vrijednosti u pravilu je evanđeoske provenijencije i posložen, po redoslijedu i vrijednosti, na biblijskim načelima. Naravno, neke su specifičnosti pojedinih evanđelja prepoznatljive i u tradicijskome konceptu kulture. Iz Matejeva evanđelja ušle su u tradicijsku kulturu Kristove gnome i maksime, anegdotske zgode i fenomenologija čudesnoga, uzorne prispodobe i stilizirane tipizacije likova (Petar). Iz Markova evanđelja ušle su u hrvatsku tradicijsku kulturu pučki formulirane zgode iz Kristova života: čudesno događanje, prispodobne strukture, sklonost metonimizaciji i slikovitu govoru, bajkoviti detalji, paremiološke stilizacije, frazeologizmi... Lukino evanđelje je iznimno pomno bilježilo dojmljive zgode iz Kristova života, koje su se u tradicijskome okružju lako resemantizirale: prigodno zadivljenje svih, uspomene, čudesno, iznimno probrane gnome i poslovice, anegdotske zgode, vrsne usporedbe (posebice o izgubljenom i nađenom sinu). Ivanovo evanđelje je motiviralo tradicijskoga korisnika u iznimno profiliranu izričaju za metafizičko, ali na dostupan način (Bog, smisao života, zagroblje), propovjedni tipovi zgoda, pojavnost čudesnoga, anegdotske slike iz života (razgovor sa Samarijankom), konkretizam kao način prikazivanja... Djela apostolska su tradiciji nudila provjerljive zgode iz života - zgode prve Crkve što se doživljavalo kao vlastito življenje, socijalne aspekte, odnos prema svojima i drugima, razdorazne mogućnosti suživota, odnos prema mitskome svijetu, razna zastranjenja u životu. Pavlovljeve poslanice nudile su mogućnosti kako se ponašati u određenim životnim situacijama. Uzorak epistolarnoga stila i propovjedničkih naputaka, inaugurirao primjeren sustav vrijednosti. Odavde je tradicijska kultura učila kako najbolje čuvati dostojanstvo čovjeka, ali i to što se događa kad se naruši sustav vrijednosti, odnos prema vlasti, vrijednost predajne kulture, socijalni aspekti kulture, odnosi (prema radu, međuljudski, prema vrijednosnom kriteriju), bipolarizacijske mogućnosti (pravo - lažno, Božje - vražje, dobro - loše). Iz Katoličkih poslanica razne mogućnosti konkretnoga života, smisao života. Otkrivenje je nudilo mogućnosti za vlastito fantastično i čudesno strukturiranje. Ukratko: Biblija je u tradicijskom poimanju i knjiga, i sveta knjiga, i pravilo života, i neiscrpna motivirajuća komponenta prikladna za svekoliko nasljedovanje. Tradicijski recipijenti prema njoj imaju poseban respekt jer - na razini značajnog poticaja potrebna za vlasito razmiščljanje i stvaranje - i nemaju druge prikladne i dostupne motivirajuće snage. Stoga, zadivljeno gledaju u biblijska rješenja, i nasljeduju njezin svijet u svim svojim zahvatima/pogledima/ostvarajima, u svome vlastitome životu i običajima, u stavu prema životu, u svemu onome što čini tradicijsko poimanje. Sve to, i štošta drugo, pokazuje izbor tekstova novih zapisa hrvatske usmene književnosti i svega tradicijskoga s obzirom na biblijsku provenijenciju.

Biblija; tradicijska kultura; usmena književnost; zapisi

nije evidentirano