hrvatski

Pisma i poruke rektora Dalmacije i Mletačke Albanije. Sv. 2: Pisma i poruke rektora Korčule, Brača, Omiša, Makarske i Klisa

Godine 2009. objavljen je u ediciji »Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium« prvi svezak serije Epistolae et communicationes rectorum Dalmatiae et Albaniae Venetae / Pisma i poruke rektora Dalmacije i Mletačke Albanije (priređivači Lovorka Čoralić i Damir Karbić). Spisi koji su objavljeni u njemu dio su arhivske zbirke Capi del Consiglio dei Dieci: Lettere di Rettori e di altre cariche (skraćeno se navodi i kao Consiglio dei Dieci: Lettere Rettori ai Capi), pohranjene u središnjoj državnoj pismohrani u Mlecima (Archivio di Stato di Venezia), a sadrže pisma i poruke rektora Bara, Ulcinja, Budve i Herceg Novoga upućene mletačkoj središnjici – Vijeću desetorice, odnosno njegovu tročlanome izvršnom povjerenstvu. U ovome, drugom, svesku priređeni su istovrsni spisi predstavnika mletačke vlasti u dalmatinskim gradovima, odnosno komunama, Korčuli, Braču, Omišu, Makarskoj i Klisu. Riječ je o područjima koja su tijekom povijesti imala različitu sudbinu i nejednake etape uključenosti u sastav mletačkih prekomorskih stečevina te će se ta činjenica u nemaloj mjeri odražavati na brojnost sačuvanih spisa, kao i na njihovu tematsku (sadržajnu) usmjerenost. Opsegom su najbrojniji spisi koji se odnose na korčulansku te na bračku i omišku komunu, sredine koje su se nalazile pod mletačkom upravom u neprekinutom kontinuitetu od prvih desetljeća 15. stoljeća (Korčula i Brač od 1420. godine, a Omiš od 1444. godine) pa sve do utrnuća Mletačke Republike 1797. godine. Objavljivanje arhivskih dokumenata iz zbirke Consiglio dei Dieci: Lettere Rettori ai Capi u ovome svesku upravo i otvaramo gradivom za otočnu komunu Korčulu, pohranjenim u navedenoj zbirci u svežnju (busti) broj 277 (fol. 222-336), a koje vremenskim okvirom pokriva gotovo puna tri stoljeća (od 1518. do 1795. godine). Četrdeset i osam pisama predstavnika mletačke vlasti na Korčuli upućeno je Vijeću desetorice (Lettere dirette ai Capi), dočim je osam pisama uvršteno u skupinu Lettere non dirette ai Capi te su njihovi primatelji (osim u slučaju pisma broj 49 koje je istovremeno upućeno i duždu i Vijeću desetorice) mletački dužd ili generalni providur Dalmacije. Izvjestitelji, odnosno pošiljatelji pisma ponajprije su kneževi, aktualni predstavnici mletačke vlasti u toj komuni (comes, conte). Potrebno je napomenuti da je u brojnim primjerima uz osnovno pismo (poruku) priložena i opsežna popratna dokumentacija različite provenijencije (raznih pošiljatelja), koja dodatno pojašnjava osnovni sadržaj prvotnoga spisa. Spisi mletačkih kneževa iz Korčule otkrivaju nam – bez obzira na suhoparnost i krutu službenost kancelarijskog stila – brojne sastavnice koje se odnose na javno, odnosno društveno, svakodnevlje komune, ali i na životno svakodnevlje korčulanskih plemića, građana, pučana, predstavnika klera i običnih težaka. Osim Korčule, u dokumentima su zastupljena i neka izvangradska otočna mjesta – Blato, Smokvica, Žrnovo i druga. Dio spisa sadrži »klasične«, u ovoj vrsti dokumenata uobičajene i tipizirane odgovore ili upite mletačkih upravitelja Vijeću desetorice, a koji se ponajprije odnose na uobičajeno funkcioniranje lokalne vlasti. To su, primjerice, spisi u kojima se govori o komunalnim doprinosima zajedničkoj državnoj riznici, utvrđuje brojnost i stanje naoružanja u gradu, razmatra izbor novih općinskih dužnosnika i slično. Brojni se dokumenti bave neuobičajenim, često i kriminalnim »svakodnevljem« komune te je ovdje ponajprije riječ o pokretanju istražnih procesa za koje je potrebna suglasnost središnjice. Takvi spisi, zahvaljujući često opsežnoj popratnoj dokumentaciji, otkrivaju brojne probleme s kojima su se suočavale pojedine društvene skupine (primjerice, prijepori između plemića i pučana) i pojedinci. U ovoj skupini spisa nalazimo podatke o krijumčarima, ubojicama, nasilnicima, prognanicima i osuđenicima na služenje na galijama, ali i o svećenicima čije ponašanje nerijetko nije bilo u skladu s njihovim duhovnim zvanjem. Sveukupno se može reći da su korčulanski spisi, u ovome svesku daleko najopsežniji, zoran primjer života jedne otočne zajednice, pošteđene ratova i nesigurnosti življenja na granici, u kojoj je »najuzbudljiviji« događaj oskvrnuće grobova (vampirizam u Žrnovu) i neprimjeren pastoralni rad lokalnih župnika. U odnosu na Korčulu upola je manje opsežno istovrsno gradivo koje se odnosi na Brač i Omiš. Pohranjeno je u svežnju broj 274, a folijacija za bračke spise teče od fol. 233 do 277 te za Omiš od fol. 1 do 38. Vremenski okvir koji zahvaćaju rečeni spisi u velikoj je mjeri podudaran. Prvi brački dokument datiran je u 1518., a završni u 1795. godinu, dočim spisi za Omiš obuhvaćaju period od 1502. do 1797. godine. Bračkih dokumenata ukupno je 31, od čega su tri spisa upućena izravno duždu, a u primjeru grada Omiša raspolažemo s 29 spisa, od kojih je osam uvršteno u skupinu Lettere non dirette ai Capi. S obzirom na sadržaj spisa, dokumenti nastali radom mletačkih kneževa na Braču u nizu se segmenata podudaraju s onima upućenim iz Korčule. U oba primjera riječ je o komunama koje nisu bile izložene neposrednom susjedstvu s Osmanlijama te je njihovo društveno svakodnevlje bilo usmjereno na druge, mahom uske lokalne sastavnice. Bračke teme (u dokumentima je zabilježen cijeli niz bračkih naselja) upravljene su na uobičajeno funkcioniranje komunalne uprave (redovito objavljivanje dekreta Vijeća desetorice, administrativni poslovi, financijsko poslovanje komune, isplata uobičajenih komunalnih davanja i drugo), kao i na međuodnose (nerijetko prijepore) između aktualnih kneževa i predstavnika lokalnoga plemstva. Život zajednice povremeno su potresali incidenti uzrokovani nasilničkim ponašanjem nekih građana, a dokumenti odaslani u grad na lagunama posvjedočuju i o pokretanju sudskih procesa radi počinjenih ubojstava. Na Braču, kako kazuje ova skupina izvora, nisu izostajali međusobni sukobi unutar članova komunalne zajednice (unutar plemstva), a – kao i u primjeru drugih komuna – i tamo je ponašanje nekih svećenika katkada izazivalo proteste i konkretne pritužbe pastve. Nasuprot Korčuli i Braču, mletački kopneni grad Omiš predstavljao je tijekom niza stoljeća prevažnu vojno-stratešku utvrdu prema nedalekom osmanskome susjedstvu te će se ta okolnost u velikoj mjeri odraziti na sadržaj dokumenata koje tamošnji providuri upućuju Vijeću desetorice. Stanje naoružanja, opskrba streljivom i žitom vojnih utvrda u Omišu i okolici, kretanje Osmanlija i konstantni pregovori s Poljičanima kao važnim čimbenikom na ovome nestabilnom pograničju sadržaj su brojnih pisama. Problemi u funkcioniranju lokalne uprave i ovdje su razvidni: prijepori na relaciji knez – kaštelan – komuna te nedovoljno jasno definirane ovlasti, prava i privilegije pojedinih dužnosnika također su ispunjavali bitan dio ovoga arhivskog gradiva. Čini se da je omiško »svakodnevlje« samo u manjoj mjeri bilo ispunjeno kriminalnim slučajevima. Stoga dopisi vezani uz lokalne incidente – od fizičkih obračuna do krivotvorenja novca i ubojstava – nisu za ovaj grad, stoljećima opterećen svojom primarno vojnom funkcijom, bili od najpresudnije važnosti. Završni dijelovi knjige odnose se na gradove Makarsku i Klis koji su se – u usporedbi s Korčulom, Omišem i Bračem – znatan dio svoje ranonovovjekovne povijesti nalazili pod osmanskom vlašću (Makarska od 1499. godine do konca 17. stoljeća, a Klis od 1537. godine do Kandijskoga rata). Dokumenti vezani za ta dva grada pohranjeni su u svežnjevima 279 (Makarska) i 277 (Klis) spomenute zbirke Consiglio dei Dieci: Lettere Rettori ai Capi. Makarski dopisi Vijeću desetorice odnose se isključivo na 18. stoljeće (1738. – 1795.), sadržani su na fol. 1-16, a ukupno je riječ o deset dokumenata. Iako je riječ o malom broju sačuvanih pisama, njihov sadržaj otkriva nam vremenski kontekst njihova nastanka. Riječ je o postosmanskom razdoblju, kada Makarska i njezino priobalje ulaze u etapu pošteđenu ratnih događanja. Stoga su i makarski spisi ponajprije usmjereni na uskozavičajne teme koje se odnose na lokalne prijepore (imovinski odnosi i slično) u kojima podjednako sudjeluju i civilne osobe i predstavnici klera. Naposljetku, kada je riječ o Klisu, gradu-utvrdi koji u odnosu na neke prethodno opisane komune relativno kasno dospijeva u sastav mletačkih posjeda, raspolažemo sa samo pet dokumenata (sadržanih na fol. 217-221). Pri tome je zanimljivo opaziti da najstariji spis (1531.) potječe čak iz vremena kada se Klis još uvijek nalazio u sastavu Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva, dok su ostala četiri tek iz razdoblja 18. stoljeća (1730. – 1752.). Kada je riječ o tehničkim obilježjima ovdje objavljenog arhivskog gradiva, opažaju se uglavnom iste značajke kao i u primjeru prvoga sveska ove serije te ih ovdje nećemo dodatno ponavljati. Cjeline koje objavljujemo u ovome svesku poredane su prema opsegu gradiva koje sadrže. Stoga svezak započinje spisima upućenim s geografski najudaljenije Korčule, komune za koju je sačuvano uvjerljivo najviše dokumenata ; nastavlja se opsegom podjednakim gradivom za Brač i Omiš, a završava s Makarskom i Klisom. Kao i u prethodnome svesku, i ovdje se težilo poštivanju izvornosti rukopisa te se nastojalo zadržati – unatoč povremeno prisutnim neujednačenostima – sve pravopisne osobine dokumenata. Naposljetku je potrebno naglasiti kako je ovo izdanje nastalo kao rezultat rada na projektima »Hrvatski istočnojadranski prostor i Mletačka Republika u ranom novom vijeku« (šifra projekta: 019-0190611-0593 ; voditeljica: dr. sc. Lovorka Čoralić, Hrvatski institut za povijest, Zagreb) i »Latinički izvori, studije i pomagala za društvenu i gospodarsku povijest« (šifra projekta: 101-1012604-2601, voditelj: dr. sc. Damir Karbić, Odsjek za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Zagrebu), što ih je odobrilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske.

Mletačka Albanija; Korčula; Brač; Omiš; Makarska; Klis; Vijeće desetorice; Venecija; arhivska građa

nije evidentirano