hrvatski

Pa to su samo Hrvati! : građa za povijest kantonske reorganizacije Vojne krajine 1787. godine

Na temelju dokumenata koji su prikazani i objavljeni u ovoj knjizi lako se može zaključiti da krajiški život općenito nije bio lagan, osobito za stanovnike Karlovačkoga generalata. Oni su se često nalazili na rubu egzistencije. Katastrofalnom stanju gospodarstva u tom dijelu Vojne krajine najviše je pridonijelo njegovo zatvaranje prema Bosni, Karlobagu i Senju. Karlovački krajišnici tužili su se, osim na neimaštinu, na rabotu koju su morali obavljati, na kordonsku službu i na časnike koji su ih ugnjetavali. Životne su prilike bile povoljnije u Banskoj krajini, a najbolje u Varaždinskoj i Slavonskoj krajini. No, i tamošnji su se krajišnici tužili na rabotu, kordonsku službu - osim u Varaždinskom generalatu gdje ta obveza nije postojala - i na loše časnike. Koliko god, međutim, težak bio život krajišnika, oni su se, usprkos tome, i dalje nalazili u boljem položaju od kmetova na plemićkim imanjima u ostalom dijelu Habsburške Monarhije. Rabotničke dužnosti i nameti tih kmetova daleko su nadmašili obveze krajišnika sve dok car Josip II. između 1781. i 1785. nije potpuno ukinuo kmetstvo u svim svojim zemljama. No krajiško stanovništvo, s druge strane, zbog vojne obveze u habsburškim je ratovima nosilo nesrazmjerno veći teret nego ostalo stanovništvo Monarhije. To najbolje ilustrira činjenica da je u vrijeme cara Josipa II. čak svaki četvrti pješak carsko-kraljevske vojske bio krajišnik. No, iako je očigledno da je vojna i politička elita u Beču uspjela prepoznati vojni kapacitet krajišnika, ona je - barem njezin većinski dio - istodobno propustila iskoristiti potencijal krajišnika za gerilsko ratovanje. Nakon 1755. godine, kad se dogodila posljednja velika buna u Krajini, vojna je vlast, naime, neumorno pokušavala disciplinirati krajišnike i stesati ih u poslušne vojnike za regularne linijske pukovnije. U razmišljanjima najviših vojnih krugova u Beču u svezi s organizacijom Vojne krajine, prevladavalo je, osim toga, još od uređenja prvih krajiških pukovnija, pitanje usklađivanja vojnih i poljoprivrednih obveza krajišnika. Vojna je vlast pokušavala pronaći najbolji modus da se teret tih obveza ravnomjerno podijeli po krajiškim kućama tako da bude najpovoljniji za državu, a ujedno i najpravedniji za krajišnike. Krajišnici, međutim, na novosti nisu gledali blagonaklono jer su sumnjali da one ionako samo služe kao izlika za kršenje danih obećanja i uvođenje novih nameta. Bili su rođeni stručnjaci za preživljavanje u najgorim uvjetima, zbog čega su, uostalom, i bili toliko cijenjeni na bojnom polju. No, svoj tipični instinkt samoodržavnja i svoju dosjetljivost nisu koristili samo u ratnim konfrontacijama nego i u odnosima s pretpostavljenima. O tome koliko su bili snalažnjivi, lukavi i prkosni najbolje svjedoči elaborat ratnoga povjerenika Trajana. Krajišnika je vodila samo jedno, a to je bila, prema mišljenju cara Josipa II., njegova "slijepa ljubav" prema porodici, kući i zemlji, koje je volio više od svih mogućih koristi i zbog koje je bio naviknut na teškoće i odricanja. Upravo je ta povezanost krajišnika sa svojom zemljom postala ključni problem pri uvođenju kantonskog uređenja, a toga su bili svjesni svi glavni akteri, osim, donekle, Geneynea. Otežavajuća okolnost bila je to da su krajišnici, osam toga, bili konzervativni, da su imali predrasuda i bili nepovjerljivi prema vlastima. No, usprkos međusobnim nesuglasicama, vojne vlasti nikad nisu posumnjale u lojalnost krajišnika, niti su krajišnici zanijekali svoju odanost caru i dinastiji. Tu činjenicu valja posebno istaknuti jer se kroz gotovo sve povijesne rasprave o jozefinskim reformama provlači tvrdnja da te reforme nisu uspjele zbog centralizacije i germanizacije koju je vladar nemilosrdno provodio i koje su otuđile podanike od njega. Nigdje u Habsburškoj Monarhiji, međutim, ni centralizacija ni germanizacija nisu bile provedene toliko koliko su bile ostvarene u Vojnoj krajini. Ta ipak se krajišnici nisu otuđili od svoga vladara. Glavni cilj jozefinske reforme u Vojnoj krajini bio je da krajišnik postane imućniji, pa zbog toga zadovoljniji, a zbog obojega i korisniji za službu. Najbolji način da se taj cilj postigne pronađen je u odvajanju civilnoga poslovanja krajiških pukovnija i stvaranju posebne kantonske uprave. Pukovnijski i satnički stožeri ubuduće su se trebali brinuti samo za sve vojne poslove. Kantonski je sustav jedna od brojnih jozefinskih reformi u administraciji, no, za razliku od većine njegovih ostalih upravnih reformi, dosad je, na žalost, taj sustav ostao neistražen. Prvi su kantoni uređeni 1783. godine u Njemačko-banatskoj doseljeničkoj pukovniji, zatim 1784. u Šajkaškom bataljunu te 1785. u Vlaško-ilirskoj krajiškoj pukovniji. Kantonsko uređenje provedeno je u svibnju 1787. godine u Karlovačkoj, Banskoj, Varaždinskoj i Slavonskoj krajini. Upravnu reformu u Vojnoj krajini trebala je pratiti i agrarna reforma koja je polazila od prinosa zemljišnih posjeda koji se izračunavao kombinirajući površinu zemljoposjeda, urod i važeće prosječne tržišne cijene. Iako je car Josip II. na početku 1787. godine razmišljao o tome da odgodi uvođenje kantonskoga sustava dok se ne ustanovi točan prinos krajiških zemljoposjeda, na kraju je ipak od toga odustao. Kantonski sustav nije prvi reformni pothvat cara Josipa II. u Vojnoj krajini. Prvi ozbiljniji koraci k reorganizaciji vojnokrajiškog ustroja učinjeni su neposredno nakon vladareva obilaska Hrvatske krajine 1775. godine. Krajiški inspektor Joseph grof Colloredo sastavio je iduće godine iscrpan izvještaj o kordonu i prilikama u Karlovačkoj krajini te izradio prijedlog za njegovo uređenje. U tom je izvještaju inspektor priznao da je kordonska služba jedna od najtežih obveza i da će svako njezino smanjenje koristiti karlovačkim krajišnicima. No, istovremeno je naglasio da su granice generalata prema Bosni vrlo loše uređene i da je straža na kordonu potrebna jer sprečava nerede, izgrede i razbojstva u prekograničnim odnosima s osmanlijskim susjedima. Glavni spas za narod Karlovačkoga generalata - koji je, prema njegovu mišljenju, doduše, bio "odan grijehu krađe, pijanstvu i drugim porocima, a osobito skitnji" - vidio je u pokretanju gospodarstva oživljavanjem trgovine s Bosnom te poticanjem gospodarske uloge Senja i Karlobaga. Razmišljajući o reorganizaciji cjelokupne Vojne krajine, grof je Colloredo caru Josipu II. potkraj 1777. uputio notu u kojoj je nabrojio nekoliko točaka u svezi s time za sve zapovijedajuće generale u Krajini. Iako je vladar, suprotno prijedlogu maršala Lacyja, odlučio podržati Colloredov plan, novo preuređenje ipak nije do kraja realizirano jer je na početku 1778. godine izbio Rat za bavarsko naslijeđe, a donedavni krajiški inspektor uskoro se našao i na novoj dužnosti glavnog ravnatelja topništva. Dvorsko je ratno vijeće slijedom Colloredovih prijedloga nakon završetka rata, između ostaloga, ograničilo kordonsku službu i naredilo da se u vojnu službu mogu uzimati samo upisani krajišnici koji nisu bili potrebni kućnom gospodarstvu. Colloredov plan da se Karlovački generalat reorganizira u tri pukovnije umjesto u četiri, usprkos pristanku cara Josipa II. na kraju ipak nije ostvaren. Jozefinska reforma Vojne krajine doživjela je 1782. godine novi poticaj kad je pukovnik Geneyne, zapovjednik "uzorite" Njemačko-banatske doseljeničke pukovnije, imenovan novim krajiškim referentom. Geneyne je odmah nakon stupanja na novu dužnost krenuo u obilazak svih krajiških pukovnija, osim Erdeljske krajine, i konstatirao da u Vojnoj krajini još uvijek ne postoji jedinstveno uređenje i da su krajišnici toliko opterećeni dužnostima da zanemaruju svoje poljoprivredne obveze. Predložio je da se u svim krajiškim pukovnijama organiziraju kantoni, počevši od njegove donedavne doseljeničke pukovnije, jer je ona bila najspremnija za preustrojavanje pa nisu postojali razlozi zašto bi se tamo čekalo da se uvede novi sustav. Uvjeren da uspjeh reorganizacije Vojne krajine ponajviše ovisi o stručnosti i volji zapovjednoga kadra, Geneyne je još potkraj 1782. predložio smjenu nekoliko ključnih pripadnika krajiških generalkomandi koji nisu odgovarali profilu koji je tražio. U travnju 1783. na red su došli stožerni i viši časnici krajiških pukovnija. Geneyne je predložio umirovljenje većeg broja tih časnika, ali generalkomande su se najvećim dijelom protivile velikim kadrovskim promjenama. Dvorsko je ratno vijeće, doduše, uglavnom podržalo prijedloge svoga krajiškoga referenta, ali to ipak nije spriječilo da kadrovsko preslagivanje unese zlu krv u redove krajiških generala. Nakon što je završio uređenje svoje negdašnje pukovnije, Geneyne je u 1784. drugi put obišao Vojnu krajinu. Car Josip II. naredio je sredinom veljače 1785., na temelju referentova izvještaja, izradu detaljnoga plana za uređenje Hrvatsko-slavonske vojne krajine. Iako je Dvorsko ratno vijeće već na početku 1786. godine zagovaralo što bržu realizaciju toga plana, to se ipak nije dogodilo jer je u međuvremenu sve glasnija postala opozicija krajiških generala, koju je predvodio podmaršal Wenzel grof Colloredo, zapovijedajući general Slavonske i Banatske krajine. Najvažnija kritika Slavonsko-banatske generalkomande, ali i Bansko-varaždinske generalkomande, koju je vodio podmaršal De Vins, ticala se predložene raspodjele krajiških zemljišta, koja je, prema mišljenju kritičara, negirala postojanje velikih prirodnih i prostornih razlika između krajina, ali i pitanje vlasničkih prava krajišnika. Bez obzira što je Geneyne naglasio da će reorganizacija u svakoj krajiškoj pukovniji biti provedena u skladu s lokalnim prilikama i okolnostima te da će poboljšanja koja će proizaći iz reorganizacije ukloniti sve prepreke nastale zbog prirodnih okolnosti, i usprkos podršci Dvorskog ratnog vijeća, povjerenje cara Josipa II. bilo je ozbiljno poljuljano jer je vladar i sam procijenio da raspodjela koju predlaže Geneyne "mora ispasti nepravednom i ugnjetavajućom" jer će upropastiti svakoga krajiškoga zemljovlasnika. Geneyneova je zvijezda ubrzo nakon toga počela blijediti, a daljnja sudbina kantonskog uređenja prepuštena je De Vinsu, koji je u međuvremenu stao na čelo Hrvatske generalkomande. De Vins je tijekom jeseni 1786. izradio plan za provedbu novog uređenja. Taj je plan, između ostaloga, obuhvatio regulaciju poreza, rabotničke obveze, buduću podjelu krajiških pukovnija i vođenje njihova gospodarstva. Upravo je taj plan najvišim vojnim vlastima u Beču poslužio kao predložak za smjernice za uvođenje kantonskog uređenja u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini 1787. godine. Uloga koju je odigrao maršal Lacy, vezano uz jozefinsku reformu Vojne krajine osobito je zanimljiva zato što je - kao bliski prijatelj i savjetnik cara Josipa II. - bio jedan od ključnih pripadnika vojnog establišmenta. Koliko je maršal utjecao na svoga vladara, može se očitati iz Josipovih reakcija na njegove argumente glede predloženih krajiških reorganizacija. Lacy je čvrsto vjerovao da o ishodu rata odlučuju veliki manevri, velike opsade i velike bitke koje su vođene na otvorenom polju s regularnim linijskom postrojbama, a da čarkanja iregularnih četa ništa nisu odlučivala, od početka se zalagao za to da se krajišnici koriste kao regularni vojnici. Tako je 1778. godine u svezi s Colloredovim prijedlogom istaknuo da prije nego li se izradi i uvede novi krajiški sustav prvo treba odrediti hoće li krajišnici i dalje u miru i u ratu služiti u zasebnim pukovnijama ili će u miru biti tretirani kao zemaljska milicija, a u ratu biti raspoređeni među regularnim pukovnijama? To isto pitanje ponovio je četiri godine kasnije, komentirajući prijedlog Geneynea. Tada je naglasio da bi krajišnici ubuduće morali biti spremni za vojničku službu kao svi ostali vojnici ako bi služili u redovnoj vojsci i da bi broj upisanih krajišnika u tom slučaju morao biti smanjen. No, ako bi se krajišnici koristili u zemaljskim milicijama, onda bi u mirno doba gospodarstvo njihovih kuća imalo prednost, a njihova bi vojna namjena bila tek sporedna. Car Josip II., međutim, nije prihvatio argumentaciju svoga savjetnika i nastavio je reformu Vojne krajine te je - opet suprotno savjetu Lacyja - za dobrobit reforme sankcionirao kadrovske promjene koje je predložio Geneyne. Znakovito je da je Lacy na početku 1786. godine, kad se rasplamsao sukob između pobornika i skeptika kantonske reforme, otvoreno stao na stranu krajiškog referenta i naglasio da je Geneyne "opunomoćenik" Dvorskog ratnog vijeća i njegovo "oruđe (...) za izvršenje najviših naredaba" te da sve krajiške generalkomande trebaju postupati u skladu s time. Vjerujući u nepovredivost zapovjedne strukture, Lacy je dao prednost argumentima najviše vojne vlasti u Beču, a ne argumentima generalske opozicije u krajinama. Uređenje Vojne krajine nije bilo predmet "gospode krajiških generala, nego je o tome brigu vodio general Geneyne", naglasio je maršal. On je skepsu tih generala doveo u izravnu vezu s promaknućima stožernih časnika i premještajima generala izvan Vojne krajine ili upravo u nju. No, ni ovaj put car Josip II. nije potpuno prihvatio njegov prijedlog te je odlučio da se suprotstavljene strane pozovu za isti stol. Car je tek u ožujku 1787. potpuno prihvatio Lacyjev prijedlog da podrži De Vinsovu molbu da se u Karlovačkom generalatu uvede kantonsko uređenje s privremenim poreznim stopom. Također je tada prihvatio Lacyjevu argumentaciju da se - suprotno De Vinsovu prijedlogu - ta privremena porezna stopa ne uvede u Varaždinskoj, Banskoj, Slavonskoj i Banatskoj krajini. Na kraju valja još ponešto kazati o caru Josipu II. Od svih reformi koje je taj vladar proveo, najpoznatiji je svakako njegov Patent o toleranciji koji je objavljen 1781. godine i koji nije povućen. Većinu svojih upravnih reformi car Josip II. opozvao je osobno neposredno prije svoje smrti, a ostatak je ukinut ubrzo nakon toga. Kantonski je sustav, doduše, uspio nadživjeti svoga glavnoga promotora gotovo 10 godina, ali na kraju ga je ipak čekala ista sudbina kao i ostale "promašene" jozefinske reforme. Legendarni car, koji se nije ustručavao zasukati rukave i osobno plugom zaorati polje, mislio je da svaka vlada ima obvezu pomagati podanike, osigurati njihovo blagostanje i sreću, a podanici da zauzvrat imaju obvezu služiti državi. Težeći svjetovnom, racionalnom i obrazovanom društvu nije razumio zašto se njegovi podanici uopće protive reformama koji su isključivo namijenjene njihovu boljitku. Njegovi biografi uglavnom se slažu da je car Josip II. bio vrlo inteligentan i energičan, ali da nije imao tu "državničku mudrost" koja je karakterizirala njegovu majku Mariju Tereziju. Napustio je politiku konsenzusa i kompromisa, koja je obilježavala vladavinu carice-kraljice, i zanemario ključnu političku realnost, što je na kraju postalo kobno za njega. Kao pravi idealist pomislio je, naime, da može vladati bez podrške aristokracije i Crkve. U većini povijesnih rasprava ili pregleda o vladavini cara Josipa II., njegovi politički potezi neizbježivo se uspoređuju s politikom njegove majke, i u toj usporedbi obično prolaze lošije. Slično kao što Josip II. kao suvladar nije uspio izići iz sjene svoje dominantne majke, tako, ni dan danas, njegove reforme zapravo nisu uspjele izaći iz sjene njezinih reformi. Car Josip II. vrlo je često ocijenjen kao osobito tvrdoglav, arogantan i nestrpljiv, a zbog neumjerenosti i beskompromisnosti njegova je brzopleta provedba reformi - prosječno je izdavao dva edikta na dan - unaprijed bila osuđena na propast. Takav dojam ne stiče se, prema mojem mišljenju, na temelju arhivske građe, koja je dijelom prvi put objavljena u ovoj knjizi. Odmah je uočljivo da kantonsko uređenje nije ni izrađeno, ni uvedeno preko noći. Car Josip II. nije rigorozno gurao jednu ideju, nego je, kad je bio u dvojbi, saslušao i pobornike i skeptike novoga sustava i od njih tražio da pronađu kompromisno rješenje da bi se reforma na najbolji način mogla implementirati u Vojnoj krajini. Upravo je zato 1786. ponovno - četvrti put za redom - obišao Hrvatsko-slavonsku vojnu krajinu. Centralizacija vojne uprave čitave Hrvatske krajine, koja je provedena u isto vrijeme kao uvođenje kantonskoga sustava, dogodila se slučajno, a ne planski. Povod za ujedinjenje Banske i Varažinske generalkomande 1783. godine dala je smrt bana Nadasdyja, a povod za ujedinjenje Bansko-varaždinske generalkomande s Karlovačkom generalkomandom tri godine kasnije, bio je dužnički skandal oko grofa Gyulayja. Arhivska građa svjedoči da se car Josip II. doista brinuo za krajišnike i da mu je bilo stalo do njihove sudbine. Vladar je svoju brigu za položaj krajiškoga stanovništva pokazivao od trenutka kad je prvi put obilazio Hrvatsku krajinu. Bio je svjestan vojnoga potencijala krajišnika u gerilskom ratovanju i upravo zbog toga je za njega bilo neupitno održavanje vojnokrajiškoga sustava. Bez obzira na to što je za njega najbitniji element krajiškoga sustava bila "jačina sposobnog ljudstva koji kreće u hodnju", a poljoprivredna djelatnost i uređenje Krajine tek "sporedna stvar", on ipak nije zapostavljao krajišnika kao seljaka. Želio je da "krajišnik ponajprije postane imućniji, pa zbog toga i zadovoljniji, a zbog obojega i korisniji za službu". Zagovarao je društvenu organizaciju koja se temeljila na kućnim zadrugama umjesto na nuklearnim obiteljima jer je procjenjivao da krajišnik koji živi samo sa svojom obitelji u jednoj krajiškoj kući ne može biti dovoljno koristan za državu. Svaka je kuća trebala imati što veći broj oženjenih krajišnika jer je to bio jedini način da se poveća broj služećih vojnika.

Vojna krajina; 1778-1787; Josip II.; Lacy; Laudon; Trajan; Franjo II.; kantonsko uređenje; krajišnici; Hrvatska; Slavonija

Knjiga se najlakše može opisati kao spoj monografije i knjige građe. Monografski dio knjige sastoji se od 12 poglavlja koji se prostru na gotovo dvjestotinjak stranica, a dio koji donosi transkribiranu povijesnu građu na njemačkom jeziku obuhvaća 21 dokumenta i zauzima oko 250 stranica, uključujući 13 tablica. Autor u prvome poglavlju opširno navodi značajke upravno-pravne reforme cara Josipa II. (1741. - 1790.) na području Hrvatsko-slavonske vojne krajine koja je započela 1774. godine, a svoj vrhunac dosegla trinaest godina kasnije kada je donesen Kantonski regulativ. U sljedećih jedanaest poglavlja autor nudi detaljne opise sadržaja dosada neobjavljenih dokumenata koji su bili ključni za spomenutu jozefinsku reformu Vojne krajine. Autori te povijesne građe su dužnosnici iz najviših vojnih krugova tadašnje Habsburške Monarhije, uključujući i cara Josipa II. te njegova nasljednika cara Franje II. Transkribiranu građu, koja obuhvaća 741 stranicu rukom pisane njemačke gotice, autor je prikupio u fondovima Ratnog arhiva i Kućnoga, dvorskog i državnog arhiva, oba u sklopu Austrijskoga državnog arhiva u Beču.