hrvatski

Tehnika i samostalnost. Okvir za sliku treće hrvatske modernizacije

Osnovna je nakana autora da u ovoj knjizi sabranim tekstovima ‘podupre raspravu o horizontu i osnovnim uporištima treće hrvatske modernizacije’. Cjelina modernizacijskog procesa, uz nužno podsjećanje da je pojam ‘(post)modernizacije još upotrebljiv u raspravama i u potrazi za uporištima društvenog razvitka’ , ovdje je zahvaćena kao praksa određenih aktera, aktera koji djeluju moderno zato što sve više djeluju ‘samoodređeno’. U tekstu se zagovara stav da je opći predložak socijalnog djelovanja koje smjera autonomiji sabrano u tehničkoj subjektivnosti. S iste pozicije tehnička subjektivnost moguća je samo u tehničkom društvu, koje je za autora ‘opći sadržaj post-modernizacije i zavičajno mjesto autonomije’. Knjiga ima četiri velike cjeline. Prvi dio, naslovljen kao ‘Konstrukcijski rez moderniteta’ u jednom poglavlju (Proizvodnja proizvodnje) opisuje idealnotipsku sliku tehničke subjektivnosti. Autor je poima kao hibridnu tvorbu, sastavljenu od umne prakse, onirične prakse, konstrukcijske prakse i razmjenske prakse. Tehnička subjektivnost djeluje tako što istodobno društvenu zbilju odvaja od svijeta života i s njim jača suradnju, što se posebno vidi prati li se razvoj oblikovanja tehničkog društva kroz zasebne sektore, kao što su (po autoru) industrijalizacija, urbanizacija i birokratizacija. Drugi dio knjige ima naslov ‘Tloris moderniteta’ i u tri poglavlja opisuje procese industrijalizacije, urbanizacije i birokratizacije, kao zasebna lica tehničke subjektivnosti. Treći dio knjige pod naslovom ‘Prijeporna mjesta’ iznosi nekoliko temeljnihaporija dosadašnjeg procesa modernizacije. Prvo, prijeporna mjesta industrijske ekspanzije: među njima je najvažnija tehnička slijepost industrijske strukture na paradoksalne učinke njezina rada u svijetu života. Drugo, u procesima urbanizacije sržno mjesto zauzimlje monopolni položaj grada u ulozi organizatora ukupne društvene zbilje. Treće, među prijeporna mjesta birikratizacije svakako ulaze novi upravljački monopoli: građanska carstva i transnacionalne tvrtke. U četvrtom dijelu knjige, pod naslovom ‘Sve hrvatske modernizacije’ autor zastupa tezu da je hrvatsko društvo do sada prošlo dvije modernizacije i da je započelo treću, za sada neizvjesnu modernizaciju: modernizaciju od 1868. do 1945. godine (prva hrvatska modernizacija), temodernizaciju od 1946. do 1990. godine (druga hrvatska modernizacija). Treća je modernizacija započela s 1991. godinom. Temeljno je ovdje pitanje kako zapravo – na tragu povijesnog i modernozacijskog iskustva – misliti treću hrvatsku modernizaciju. Autor smatra da Hrvatska mora usvojiti cjeloviti model modernnizacije ‘odozdo’, što znači da ‘u granicama tehničkog društva mora oblikovati viševrsne sektorske procese s osnovnim ciljem: da oslobađaju/poboljšavaju modernizacijske sposobnosti i modernizacijska dobra’. Pri tome se računa na četiri osnovna sudionika takove modernizacije. To su: demokratska država, obzirni korporacijski sektor, ‘treći sektor’ bez rentijerskih ostataka te sudionici svijeta života osposobljeni za autonomnu komunikaciju.

Tehnika; samostalnost; modernizacija; proizvodnja; industrijalizacija; urbanizacija;

nije evidentirano