hrvatski

Ljubavi razlike. Tekstualni subjekt u hrvatskoj ljubavnoj lirici 15. i 16. stoljeća

Predmetu proučavanja, hrvatskoj ljubavnoj lirici 15. i 16. stoljeća, u ovoj se knjizi pristupa iz perspektive dvaju žarišnih problema: tipova ljubavnih diskurza što se u njoj pojavljuju i statusa tekstualnog subjekta. Razmotrenu građu čine opusi najvažnijih ljubavnih lirika toga vremena, Šišmunda Menčetića (1457–1527), Džore Držića (1461–1501), Hanibala Lucića (1485–1553), Nikole Nalješkovića (oko 1505–1587), Marina Držića (1508–1567), Dinka Ranjine (1536–1607), Dominka Zlatarića (1558–1613) i Horacija Mažibradića (1566–1641), te anonimne pjesme iz Zbornika Nikše Ranjine. Ljubavna lirika jedna je od najzastupljenijih i najvažnijih vrsta u hrvatskoj renesansnoj književnosti. Takva popularnost zacijelo nije posljedica samo snažnih literarnih i općenito kulturnih utjecaja što su u Dubrovnik i Dalmaciju dopirali s talijanske obale Jadrana, nego i pojačanih procesa individualizacije u doba renesanse. Oni su utjecali na nastanak književnih obrazaca za istraživanje intime i na njihovo širenje. Tekstualni subjekt (ili subjekt teksta) određuje se kao najopćenitiji oblik eksplicitne tekstualne svijesti, odnosno kao instancija koja posreduje između sadržaja nedramskoga književnog djela i čitatelja. Drugim riječima, subjekt teksta rodni je pojam u čiji opseg ulaze pojmovi pripovjedača, za narativne tekstove, i lirskoga subjekta, za lirske pjesme, i to uglavnom one nenarativne ili one sa slabije razvijenom naracijom. Spomenuta instancija u analitičke je svrhe izolirana i ponajviše opisana na dvjema razinama: prva podrazumijeva unutrašnju pragmatiku teksta, što znači tekstualne govorne procedure i komunikacijski status njihovih sudionika, a druga se tiče fenomenalizacije tekstualnog subjekta, odnosno njegova promatranja i opisivanja kao fingirane, tekstualne svijesti ili sebstva, što pak u slučaju ljubavne lirike u velikoj većini primjera znači kao aktera amoroznog odnosa. U radu se pojavljuje i treća, doduše najmanje opsežna i ponajmanje zastupljena, razina analize: ona je posvećena međudjelovanju hrvatske renesansne ljubavne lirike i drugih kulturnih praksi, od udvaračke retorike do povijesno kontingentnih mehanizama moći. U analizi statusa tekstualnoga subjekta na načelnoj se razini primjenjuju osnovne naratološke kategorije i metode, uglavnom preuzete iz klasične, strukturalističke naratologije. Opisani pristup nametnuo se iz spoznaje o tome da se subjekt renesansne ljubavne pjesme po mnogočemu razlikuje od onoga iz novije lirike – on se, naime, pojavljuje u više-manje stereotipnim ulogama i pogrešno je po svaku cijenu u njemu tražiti autobiografske crte. Hrvatska ljubavna lirika s kraja 15. i iz 16. stoljeća u velikoj je mjeri konvencionalna, u njoj se uglavnom radi o lirskoj fikciji koja za svoj model najčešće, nikako i isključivo, ima Kanconijer Francesca Petrarke. Iako je lirski subjekt u pravilu personaliziran u vidu lirskoga ja, ispovjednost diskurza rijetko kada ima autobiografski značaj. Drugi važan problem, tijesno povezan sa statusom lirskoga subjekta, odnosi se na tipove ljubavnih diskurza koji se pojavljuju u hrvatskoj ljubavnoj lirici 15. i 16. stoljeća. Status tekstualnog subjekta dobrim se dijelom oblikuje u ovisnosti o odabranoj koncepciji amoroznog odnosa. U vezi s time razmotrena je, i na kraju velikim dijelom usvojena, preciznija, selektivnija definicija petrarkizma od onih koje su bile uobičajene, osobito u hrvatskoj književnoj historiografiji. Zaključeno je, uz pomoć shvaćanja njemačkih romanista, da je petrarkizam samo jedan – vrlo važan, doduše, ali samo jedan – od ljubavnih diskurza u renesansnoj književnosti i da se petrarkizmom ne bi smjela olako nazivati renesansna ljubavna lirika u cijelosti. Ona obiluje elementima koji su inkompatibilni s poetikom Petrarkina Kanconijera i koji pripadaju drugim ljubavnim diskurzima. Tako je i hrvatska ljubavna lirika 15. i 16. stoljeća polidiskurzivna, pluralistična te se u njoj osim petrarkizma pojavljuju i drugi tipovi ljubavnoga pjesništva, poput hedonističkoga ljubavnog diskurza (najčešće antičkoga porijekla), srednjovjekovne semantike dvorske ljubavi, neoplatonizma. Pokazalo se da u naizgled jednoličnu, homogenu korpusu hrvatske renesansne ljubavne lirike postoje važne razlike, da se tekstualni subjekt pojavljuje u bitno različitim ulogama (primjerice kao neki od tipova zaljubljenika, kao kolektivizirani lirski subjekt, neutralan pripovjedač, lirski subjekt ženskoga roda). Rezultati tako koncipiranog istraživanja omogućili su dijakronijski pregled ljubavne lirike najranijega hrvatskoga književnog novovjekovlja i osigurali jasan uvid u lirske poetike pojedinih autora. Pritom su kao dominante izdvojeni personaliziranost tekstualnog subjekta u vidu lirskoga ja, lik petrarkističkog zaljubljenika i sklonost govoru obraćanja, a odstupanja od izdvojenih dominanti u svakoga su autora na poseban način indikativna.

hrvatska ljubavna lirika 15. i 16. stoljeća; tekstualni subjekt; vrste ljubavnih diskurza; petrarkizam

nije evidentirano