hrvatski

Tko je u razredu ugasio svjetlo? Predrasude, stranputice i moguće promjene u poučavanju i proučavanju lirike na primjerima Cesarićevih pjesama "Voćka poslije kiše" i "Pjesma mrtvog pjesnika"

U studiji „Tko je u razredu ugasio svjetlo?“ pomno se čita i analitički raščlanjuje dva pjesnička teksta Dobriše Cesarića – „Voćka poslije kiše“ i „Pjesma mrtvog pjesnika“. Pri tomu se metodološki oslonac pronalazi u Derridaovim, Lacanovim, Bourdieuovim, Nancyjevim, Dolarovim, De Manovim, Rancièreovim i ostalim uvidima. Na primjeru ranijih čitanja spomenutih Cesarićevih pjesama pokazuje se kako akademska kritika gotovo doslovno ponavlja Cesarićeva autopoetička razmatranja o sadržaju spomenutih pjesmama, dok ih osnovnoškolski i srednjoškolski udžbenici nekritički preuzimaju. To ulančano ponavljanje i preuzimanje Cesarićeva viđenja svojih tekstova otvara više načelnih pitanja o studiju Cesarićeve lirike, studiju hrvatske lirike i, konačno, studiju lirike uopće. Primjerice: zašto se kritika, a nakon nje i nastava hrvatske književnosti, toliko uporno drže Cesarićevih pjesama, zašto je Cesarićevo pjesništvo, unatoč činjenici da se radi o brojčano razmjerno skromnom opusu, već desetljećima jedan od nosećih stupova našega obrazovnog sustava? Odgovori koje nudi studija okupljeni su oko ideje da se na školskomu satu, pod krinkom prizivanja na zajedničko i bezinteresno uživanje u estetičnosti pjesničkoga teksta, odvija izravno političko djelovanje, priprema buduće poslušnike na asimetričnu podjelu moći. Estetika i politika stupaju ruku pod ruku, a Cesarićeva je lirika, kao ona koja takvu poveznicu kategorički niječe, upravo idealno sredstvo političkoga djelovanja.

D. Cesarić; pjesništvo; čitanje; politika; etika

nije evidentirano