hrvatski

Ljudska priroda i nova epoha

Glavna je tema ove knjige proces prelamanja svjetsko-povijesnih epoha koji se u suvremenim prilikama prvi put odvija pod vidom otvorene mogućnosti “prijeloma” unutar ljudske prirode. Naime, napredak tehnike i shvaćanje znanja kao moći omogućilo je čovjeku mijenjanje vlastite prirode. U tom se smislu, reaktualiziranjem pitanja o biti ljudske prirode i biti tehnike, u ovoj knjizi pokušalo pridonijeti suvremenoj raspravi o uporabi tehno-znanosti u svrhu nadilaženja ljudskih bioloških ograničenja. Naglašavanjem drugačijih, a također prisutnih, promišljanja koja uključuju znanstvene, ali i neznanstvene perspektive, ponuđena je alternativa redukcionističkom pristupu svijetu i čovjeku, što je potenciralo pitanje ulaska u novu epohu u kojoj su temeljni elementi drugačije strukturirani, a znanje se razumije kao odgovornost. Knjiga se sastoji od dviju većih cjelina te njima pripadnih poglavlja i odjeljaka, uvoda i zaključka. U prvoj cjelini postavljeno je pitanje o biti ljudske prirode u sklopu čega je izloženo razumijevanje ideje ljudske prirode kroz povijest i njezino artikuliranje unutar filozofske antropologije. Zatim se pristupilo interpretaciji čovjeka kao manjkavog bića, pri čemu je posebna pažnja posvećena interpretaciji čovjeka kao manjkavog bića u Herderovoj, Gehlenovoj i Frommovoj filozofiji. Taj dio istraživanja stvorio je pretpostavke za razumijevanje moderne tehnike kao pokušaja kompenzacije biološke manjkavosti čovjeka, nakon čega je bilo neophodno sagledavanje suvremenih pokušaja samoprekoračenja čovjeka u biološkom smislu, koji se mogu prepoznati u ideji biomedicinskog poboljšanja čovjeka. Kako bi se nanovo otvorilo pitanje o konstantnosti i promjenjivosti ljudske prirode, razmotrena su transhumanistička i biokonzervativna stajališta u pogledu pokušaja biomedicinskog usavršavanja čovjeka, čime je otkrivena metafizička pozadina ideje biomedicinskog poboljšanja čovjeka. U drugoj cjelini, na pretpostavci mogućnosti tehno-znanstvenog “dovršenja” čovjeka, otvoreno je pitanje procesa prelamanja svjetsko-povijesnih epoha u kojem su uočena dva moguća ishoda: zasnivanje nove epohe unutar ljudske povijesti ili objavljivanje kraja ljudske povijesti te zasnivanje transpovijesti i ulazak u transhumano doba. U sklopu istraživanja smjene epoha uspostavljen je odnos između promišljanja povijesti i razumijevanja ljudske prirode te je ustanovljen pojam epohe kao svjetsko-povijesne cjeline i etape svjetsko-povijesnog razvoja, koja se zasniva na dominantnom tipu znanja. U tom je smislu, u suvremenoj svjetsko-povijesnoj situaciji uočeno suprotstavljanje dvaju paradigmi znanja, shvaćanje znanja kao moći i shvaćanje znanja kao odgovornosti. Time su stvorene pretpostavke za analizu duhovne situacije vremena i proučavanje znakova nastupanja nove epohe, gdje je uočena ponovna potreba za uspostavom cjeline te je zaključeno da bi pojam svijeta, kao obuhvatni pojam, trebao biti temeljni pojam nove epohe. Kako je pojam svijeta u dosadašnjim filozofijskim istraživanjima bio znatno manje zastupljen od pojma bitka, neophodan je bio pokušaj njegove rekonstrukcije. Navedeno je učinjeno analizom razumijevanja pojma svijeta u Augsburško- zagrebačkim filozofskim razgovorima, Kangrginoj i Löwithovoj filozofiji. U traganju za suvremenim formama mišljenja koje podrazumijevaju ili mogu razviti pojam svijeta kao svoj središnji pojam, integrativna bioetika nametnula se kao mogući izbor jer je razvijenom metodologijom pluriperspektivizma postala ne samo jednim od znakova nego i jednim od aktera u procesu nastupanja nove epohe. Na kraju je još jednom otvoreno pitanje antiteze metafizičkog i povijesnog mišljenja u sklopu čega su uspoređene spekulacije o budućnosti: Berdjajevljevo predviđanje dolaska “novog srednjovjekovlja” i transhumanistički scenariji budućnosti. Usporedna analiza je dovela do zaključka da ishodi prijelomnosti u duhovnoj situaciji našeg vremena nisu određeni lažnom dilemom između metafizike i povijesnog mišljenja nego istinskom dilemom između prijeloma epoha unutar ljudske povijesti ili prijeloma povijesti same, u sklopu koje metafizika i povijesno mišljenje ostaju na istoj strani dileme.

ljudska priroda; tehnika; biomedicinsko poboljšanje čovjeka; transhumanizam; biokonzervativizam; metafizika; filozofija povijesti; povijesno mišljenje; epoha; svijet; bioetika

nije evidentirano