hrvatski

Vrbnik - grad, ljudi i spomenici

Kao temeljni poticaj provedenom istraživanju poslužila je uočena okolnost izvanrednog urbanističkog i arhitektonskog razvoja Vrbnika na otoku Krku u kasnom srednjem i ranijim razdobljima novog vijeka ali i fenomen očuvanosti vrbničke arhitektonske baštine. U prvom je dijelu rasprave iznesen pregled povijesnog razvoja Vrbnika do 15. stoljeća, uključivši teze o prvotnom smještaju naselja, kao i onima koja su mu na njegovom povijesnom području prethodila, sve temeljem sačuvanog fonda graditeljske i arheološke baštine, analize povijesnih izvora i provedenog komparativnog istraživanja u kontekstu otoka Krka, njemu susjednoga Vinodola, zatim drugih kvarnerskih otoka, istarskog poluotoka i šire sjevernojadranske regije a na koncu i istočne obale Jadrana. Ističe se značaj knezova Krčkih, kasnijih Frankapana, u oblikovanju naselja kao i model razvoja nalik bastidama i borgadama, srednjovjekovnim planiranim naseljima na tlu Francuske i Italije. Dužna se pažnja posvetila i povijesnom teritoriju koji je pripadao naselju te ondje sačuvanim materijalnim ostacima, analiza kojih poslužila je i u razvijanju teza o izgledu samog Vrbnika u razdoblju razvijenog srednjeg vijeka. Zatim su opisane temeljne konture pretpostavljenog prvotnog obrambenog sustava i donesene usporedbe s ranijim fazama zidina Vrbniku sličnih, srednjovjekovnih naselja. Slijedi opis specifičnih povijesnih okolnosti u razdoblju kasnog srednjeg i ranog novog vijeka. U urbanističkoj analizi posebno je istaknuta pojava rudimentarne, no ipak posve jasne planske regulacije a u pojedinim predjelima i projektno tipiziranoga graditeljstva prve polovine 16. stoljeća, kod kojega je uz standardnu primjernu načela adicije, zapažena izrazita unificiranost tlocrta, oblikovanja pročelja i njegove arhitektonske plastike. Paralelno s nastajanjem novih stambenih četvrti, tekla je izgradnja novih obrambenih zidina. Taj je sustav iz razdoblja kasnog srednjeg i ranog novog vijeka detaljno opisan, ponajviše temeljem usporedbe katastarskih karata Katastra Franje I. iz 1821. godine te drugih grafičkih i pisanih izvora s današnjim stanjem na terenu. Iskoračivši iz obrambenog prstena prvotnog kaštela, grad je u razmatranom razdoblju počeo funkcionirati bipolarno, praktički zadobivši konture daleko razvijenijih, najčešće na antičkoj tradiciji utemeljenih, komunalnih središta. Prvotni trg pokraj zapadnog pročelja župne crkve, nastavio se razvijati kao središte života vrbničkog kaptola. Vela placa, smještena u donjem dijelu grada, pokraj glavnih gradskih vrata, organizirana je kao novo središte svjetovne vlasti i javnoga života. Vela je placa imala pučku ložu i frankapansku rezidenciju, koja je u doba mletačke uprave funkcionirala kao središte mjesne civilne administracije. Na trgu pokraj pročelja župne crkve izgrađena je crkvena loža i Desetinec, tj. kuća u kojoj se zaprimala, popisivala a dijelom i čuvala crkvena desetina, te u kojoj su po potrebi odsjedali gosti vrbničkoga kaptola. Temeljem analize povijesnih katastara i drugih izvora, osobito mjesnih kroničara 19. stoljeća i vijesti iz isprava vrbničkoga glagoljskog notarijata 17. stoljeća, opisani su gradski predjeli, ulice, i tzv. dvorovi, uokolo kojih se često grupirala reprezentativna stambena arhitektura te vrtovi unutar grada. Na isti je način analizirano novovjeko neposredno podgrađe, osobito područje Škujice, podno glavnog ulaza u grad, koje je rano zadobilo brojne javne funkcije. Uz spomenute pisane i grafičke izvore dragocjene je podatke pružila skupina pravnih propisa srednjeg i ranog novog vijeka poznata pod imenom Krčki (Vrbanski) statut. Urbanističku analizu prati tipološka raščlamba vrbničkoga graditeljstva i osvrt na graditeljske i klesarske radionice koju su djelovale u Vrbniku, njihovo djelovanje i podrijetlo utjecaja prisutnih u njihovom formiranju. U analizi karakterističnih načina gradnje stambenog graditeljstva naglašen je običaj zidanja priklesanim lomljencem, uz izvedbu ugaonih opšava klesancima, koji kod reprezentativnijih primjera imaju zakošene bridove. Dosta je raširen bio običaj klesanja reprezentativnijih dijelova arhitektonske plastike u mjesnom kamenu konglomeratu, crvenkasto–sivih i ljubičasto-sivih tonaliteta. Usporedbom vijesti kroničara i nekih terenskih indicija, zapaženo je nekoć znatno korištenje drva u svjetovnom graditeljstvu, osobito pri izvedbi izrazito istaknutih krovnih streha i vanjskih stubišta. U poglavlju o crkvenom graditeljstvu istaknut je primjer karakterističnoga oponašanja arhitekture biskupijskog središta, izražen na poligonalnoj kapeli vrbničke župne crkve koja je naknadno dobila titular Bl. Dj. Marije od Ružarija. Na kapeli Porođenja Marijina iz 1505. godine, jasno se očitava i renesansna koncepcija tlocrtnoga neisticanja zone svetišta. S obzirom na nešto kasniju dataciju takvih rješenja u Vinodolu, zaključuje se da je kulturološki granična pozicija Vrbnika, ovdje već ostvarila elemente originalne sinteze. Takva se sinteza uočava i na zvoniku izgrađenom 1527. godine. Na njemu potpisani majstori, barem dijelom bili su vinodolskoga podrijetla a dobro su poznavali istaknute primjere otočnog klesarstva doba renesanse. Kod zvonika se naglašava okolnost da je imao i dodatnu funkciju, jer je građen u sklopu obrambenih napora, te je poslužio kao predložak niza svojih, najprije protuturskih a zatim protuuskočkih, sljedbenika na otoku Krku. Kod sakralnoga graditeljstva druge polovice 16. st. potpuno je prevladao običaj oponašanja zatečenih graditeljskih struktura. Kulminaciju trenda jednog stila u zalazu, predstavlja kopiranje obličja kapele Gospe Snježne, pri izgradnji novog prezbiterija bratovštinske crkve sv. Ivana Krstitelja 1611. godine. Od posebnog je značaja naglašeni humanistički aspekt vrbničkog sakralnog graditeljstva, koji se odražava redovitim potpisivanjem realizacija svečanim glagoljskim natpisima, na kojima su često u prvom planu atipično istaknuta upravo imena ponosnih graditelja. U hrvatskoj povijesti davno prepoznatom fenomenu krčkog (glagoljaškog) kulturnog kruga, stoga valja pridružiti djelatnost ovdje valoriziranih majstora, klesara i graditelja. U Vrbniku je jednom dosegnuti zenit razvoja dugo bio održavan bez znatnijih preinaka no doba nakon Uskočkoga rata početkom 17. stoljeća predstavljalo je početak sve snažnije afirmacije sela vrbničkoga područja. Razdoblje 19. i prve polovice 20. stoljeća tek je okrznulo ovu u tradiciji snažno ukorijenjenu sredinu a veće promjene nastupile su turističkim razvojem kraja prošloga i početka ovog stoljeća. U tu je eru Vrbnik zakoračio zavidnom očuvanošću arhitektonskih struktura povijesnoga urbanoga središta i nešto slabijim stanjem baštine onoga dijela povijesnih sela i zaselaka kojega su dotakle suvremene komunikacije. Ne treba zaboraviti ni sjajno naslijeđe još uvijek slabo pristupačnih pa stoga i pretežno intaktnih krških prostranstava. U njima se pretpovijesna staništa i grobišta isprepliću sa skrovitim kasnoantičkim i napadno pozicioniranim ranobizantskim arheološkim lokalitetima, zatim, u znanosti još gotovo nepoznatim a nacionalno važnim utvrdama krčkih knezova Frankapana, brojnim ruševinama romaničkih crkava, strateški posijanim uokolo Vrbničkoga polja i naposljetku karakterističnim, „vanvremenskim“ svjedocima temeljne djelatnosti stanovništva vrbničkoga područja, nepreglednim vrpcama suhozida, okićenim niskama pastirskih stanova, alternativnim staništima vrbničkih građana – težaka.

Sjeverni Jadran ; Otok Krk ; grad Vrbnik ; arhitektura ; urbanizam

nije evidentirano