hrvatski

Djeca i mediji : uloga medija u svakodnevnom životu djece

Tema ove knjige i istraživanja jest uloga medija u svakodnevnom životu djece. Pritom su postavljena dva osnovna cilja: da se ustanovi koliko djeca koriste masovne medije i koje sadržaje preferiraju. Fokusiranje na te dimenzije korištenja medija proizašlo je iz pretpostavke da su masovni mediji važan agens socijalizacije u suvremenom društvu. Takva pretpostavka ujedno implicira da mediji ostvaruju značajan utjecaj na auditorij pri čemu su djeca onaj segment populacije koji pobuđuje najveći interes javnosti. Potencijalni utjecaj medija na djecu kompleksan je i u Hrvatskoj neistražen problem, pa uvid u to koliko su i kojim medijskim sadržajima djeca izložena predstavlja tek početnu ali nužnu razinu analize. Empirijsko istraživanje provedeno je na uzorku od 1000 učenika viših razreda osnovne škole (od 5. do 8. razreda). To znači da se radi o starijoj djeci i mlađim adolescentima, što u značajnoj mjeri određuje dobivene rezultate. Anketno prikupljanje podataka provedeno je u 10 osnovnih škola u četiri regije u Hrvatskoj, i na taj način su dobivena saznanja koja se mogu smatrati razmjerno reprezentativnima za ispitanu populaciju. U prethodnim poglavljima iznesena je interpretacija dobivenih rezultata i na njima zasnovanih zaključaka. Utoliko na ovome mjestu nije nužno ponavljati sve relevantne rezultate. Zadržat ćemo se na kratkoj rekapitulaciji dobivenih nalaza, pri čemu ćemo istaknuti samo one koji su najzanimljiviji, ili pak one čije su implikacije dalekosežnije. Ovdje valja apostrofirati da se ispitivanje učenika nije koncentriralo isključivo na problem medija. Naime, budući da su masovni mediji promatrani kao neizbježna sastavnica svakodnevnoga života, ispitivanjem su nužno zahvaćena i neka druga relevantna područja dječje svakodnevnice. Za bolje razumijevanje medijskog ponašanja i preferencija djece bilo je potrebno dobiti neke podatke o njihovom obiteljskom životu, školskom okruženju i interpersonalnim komunikacijama. Rezultati dobiveni u toj dionici istraživanja pokazali su da većina djece živi u obiteljima gdje su oba roditelja srednje ili visoko obrazovana. Većini su oba roditelja zaposlena, a tek svaki deseti učenik živi sa samohranim roditeljem. Također većina djece odrasta zajedno s jednim ili dvoje braće/sestara, a dvije trećine njih pohađalo je vrtić. Pokazalo se da na veličinu obitelji i posjedovanje dobara ponajprije utječu rezidencijalni i socijalni status roditelja (obrazovanost i zaposlenost), pri čemu u oba slučaja viši status negativno utječe na veličinu obitelji, a pozitivno na pohađanje vrtića. Te tendencije pokazuju da su hrvatske obitelji zahvaćene procesom modernizacije koji je već dobro poznat u razvijenom dijelu svijeta, kao i sličnim dugoročnim demografskim posljedicama – depopulacijom stanovništva. Veći broj djece rađa se praktički u obiteljima čiji je društveni status niži, što znači i nepovoljniju situaciju za odrastanje i kasniju socijalnu promociju te djece. Na osnovi tih trendova, pred društvo se postavlja praktično pitanje: kako stimulirati obitelji boljeg društvenog statusa na rađanje većeg broja djece, te kako poboljšati standard mnogočlanih obitelji čiji su socijalni uvjeti u pravilu lošiji? Što se školskog okruženja tiče, pokazalo se da je školski uspjeh izrazito socijalno uvjetovan jer bolje ocjene imaju djeca porijeklom iz obitelji višeg socijalnog statusa i socijalizirana u urbanoj sredini. Pritom se i uključenost u ustanove predškolskog odgoja pokazala kao dodatni element koji pogoduje boljim obrazovnim postignućima djece. Taj rezultat sugerira da bi se sociokulturna depriviranost djece nižeg socijalnog porijekla mogla bar ublažiti razvojem infrastrukturne mreže predškolskih institucija u ruralnim sredinama kao i pojeftinjenjem i povećanjem postojećih vrtićkih kapaciteta u urbanim sredinama, a što bi omogućilo široki obuhvat djece predškolske dobi. Dakako, za tako nešto potrebno je razmjerno bogato društvo što se za današnje hrvatsko društvo ne može reći niti ima naznaka da će se uskoro moći reći. Stoga možemo očekivati da će se socijalne razlike i nejednakosti u obrazovnim šansama nastaviti manifestirati od najranije dobi s tendencijom njihova daljnjeg produbljivanja. Na buduće razlike u socijalnom statusu današnje djece upozoravaju i njihove obrazovne aspiracije, jer na visoko obrazovanje poglavito reflektiraju učenici višeg socijalnog porijekla i boljeg školskog uspjeha. U tom je sklopu provokativan nalaz da su obrazovne aspiracije djevojčica više – to je dijelom posljedica činjenice da one imaju prosječno bolje ocjene, no taj trend upućuje i na izraziti porast svijesti ženske djece o važnosti visokostručnog obrazovanja. Dapače, maksimalno školovanje ne samo da više nije rezervirano poglavito za muškarce, nego se čini da u današnjoj generaciji djece stasaju buduće žene kojima je obrazovanje postalo neupitan i neizbježan cilj, čak u nešto većoj mjeri nego dječacima. Intrigantan je i nalaz koji se tiče mjesta vjeronauka u školi. Iako devet desetina djece pohađa nastavu vjeronauka, više od polovine njih istodobno smatra da vjeronauk ne bi trebao biti nastavni predmet. Takvi stavovi osobito rastu s višim socijalnim porijeklom i dobi učenika. Dobivene rezultate moguće je protumačiti kao diskretan pokazatelj da je zadržavanje vjeronauka u školi – a s vremenom će to biti još transparentnije - povezano s latentnim socijalnim pritiskom. Takva konstatacija proizlazi iz saznanja da unatoč deklarativnoj mogućnosti da učenici odbiju pohađanje nastave vjeronauka i većinskom stavu ispitanih učenika da je takav predmet nepotreban, ogromna većina njih ipak pohađa tu nastavu. To indicira da je na djelu neformalni utjecaj različitih aktera: prije svega obitelji, a potom šire okoline i vršnjaka. Usto, činjenica je da osnovne škole ne nude alternativu u formi nekog drugog nastavnog predmeta, što je osnovni preduvjet da učenici i njihovi roditelji imaju sadržajno smislenu mogućnost izbora. Istodobno, nalaz da negativniji stav spram vjeronauka demonstriraju potencijalno samosvjesnija djeca koja odrastaju u razvijenijim sredinama i obiteljima višeg socijalnog statusa, upućuje na vjerojatnost da će se takvi stavovi postupno širiti i među djecom koja dolaze iz drukčijeg socijalnog okruženja. U prilog tomu govori i iskazana potreba djece za seksualnim i ekološkim obrazovanjem što implicira da djeca nisu protiv vjeronauka toliko zbog želje da imaju što manje obveza, koliko zbog toga što gube interes za to gradivo. Interpersonalne komunikacije djece vrlo su zanimljivo polje istraživanja, a ovdje smo se koncentrirali samo na ispitivanje učestalosti razgovora s roditeljima i vršnjacima o raznim temama. Dobiveni rezultati su unekoliko porazni jer upućuju na nedijalošku orijentaciju roditelja i opstojnost patrijarhalne matrice u obiteljskim odnosima. Konkretno, djeca su još uvijek prvenstveno upućena na komunikaciju s majkom, a manje s ocem, dok su u oba slučaja prisutne tabu-teme (seks, ljubav, politika) iako one predadolescente osobito zanimaju. Pritom su se obrazovanje roditelja i urbanizirano okruženje pokazali nedostatnima da bitno promijene model socijalizacije koju su i sami roditelji prošli u svom djetinjstvu. Očito je da djeca usvajaju isti model, jer ni u komunikaciji s vršnjacima ne uspijevaju zadovoljavajuće prevladati nelagodu da razgovaraju o nekim tabu-temama. I dok su te teme u sva tri slučaja na začelju ljestvica tema razgovora, kada je riječ o najučestalijim temama, razlike su simptomatične. Tako djeca s prijateljima najviše razgovaraju o glazbi, filmovima i knjigama (dakle, medijski posredovanim sadržajima), s majkom o školi i nastavnicima te o vlastitoj budućnosti, a s ocem o budućnosti. Čini se, dakle, da su roditelji prije svega zaokupljeni brigom za perspektivu svoje djece (s čime su povezani eventualni problemi u školi), dok su sve ostale teme, djeci manje ili više važne, sporadično prisutne u međusobnoj komunikaciji. Otuda proizlazi da komunikacija roditelja s djecom nije samo nedijaloška, nego i nedostatna i sadržajno jednolična, što djecu ne animira za razgovor s roditeljima. Djeca to tek djelomice uspijevaju kompenzirati kroz tematski raznovrsniju komunikaciju s vršnjacima. Vrijednosni sustav djece presudno je određen njihovom životnom dobi, koju karakterizira još uvijek velik utjecaj obitelji kao agensa primarne socijalizacije. Tako su najprihvaćenije vrijednosti obitelji, društvenog ugleda i vjere, dok je djeci ponajmanje stalo do političkog potvrđivanja, i uopće do moći, profesionalnog uspjeha i bogatstva. Djeca su primjetno homogena u prihvaćanju ispitanih vrijednosti, pri čemu je spolno obilježje ono koje ponajviše diferencira ispitanike. Povežemo li ovdje dobivene rezultate s dosadašnjim saznanjima o vrijednosnim sustavima mladih, moguće je pretpostaviti da će u omladinskoj dobi doći do značajnih promjena: tada na vrh ljestvice izbijaju materijalni standard, dokoličarenje i profesionalni uspjeh. Očito je, dakle, da životni ciklus dominantno utječe na formiranje sustava vrijednosti i hijerarhiju vrednota te da kod starije djece vrijednosni sustav još nije potpuno formiran ni stabilan. Percepcija društveno neprihvatljivih ponašanja također je pretežno uvjetovana činjenicom da se radi o starijoj djeci. Učenici su vrlo tolerantni spram noćnih izlazaka, a oko trećine njih i spram korištenja javnog prijevoza bez plaćanja, pisanja grafita i seksualnih odnosa prije punoljetnosti. S druge strane, gotovo svi smatraju nedopustivim krađe, mučenja (ljudi i životinja) te upotrebu bilo kojih vrsta droga. Učenici kao više ili manje prihvatljiva ponašanja percipiraju ona koja se mogu prepoznati kao oblici buntovništva i neposlušnosti, a što svjedoči o prilično zastupljenoj potrebi kršenja nekih društvenih normi, što je sve raširenije u modernim urbanim sredinama. Istodobno, vrlo su slabo prihvaćena – točnije, ogromnoj većini učenika nisu prihvatljiva – ponašanja koja se mogu prepoznati kao pokazatelji ovisnosti i devijantnosti. Dakle, primjetna je benevolentnost spram kršenja zabrana i normi koje su dobno uvjetovane, tj. prije svega usmjerene na one pojedince kojima se još ne priznaje odraslost. Djeca su svjesna selektivnosti i privremenosti tih zabrana, pa im je utoliko prihvatljivije njihovo kršenje kao način osvajanja prostora osobnih sloboda i autonomije. Istraživanja mladih pokazuju da je slobodno vrijeme ono područje svakodnevnoga života u kojem su mladi najautonomniji i onaj prostor relativne slobode za koji se svaka nova generacija uspijeva izboriti u nešto nižoj dobi od prethodnih. Kada je riječ o djeci, ta je autonomija još uvijek prilično impregnirana intervencijama starijih, ali i za njih vrijedi da su u tom dijelu svakodnevnice manje izložena socijalnoj kontroli odraslih nego u bilo kojoj drugoj sferi svakodnevnoga života. U kontekstu ovog istraživanja slobodno vrijeme nas je zanimalo zbog njegovih pretpostavljenih funkcija, zato što se djeca tada prepuštaju aktivnostima po vlastitu izboru i stoga što se korištenje masovnih medija prvenstveno zbiva u slobodnom vremenu. Najupečatljiviji nalaz u toj dionici istraživanja jest potreba djece za socijalnim kontaktima s vršnjacima, a koja se pokazala izraženijom i od gledanja televizije. No, treba ipak napomenuti da kada se dobiveni podaci promatraju integralno djeca više vremena koriste na različite medije nego na socijalne kontakte. Preferiranju druženja s vršnjacima sukladno je i saznanje da se ispitana djeca najviše vole nalaziti s prijateljima izvan kuće, a što je primjereno životnoj dobi ispitanika, obilježenoj nastojanjima da se što više osamostale, bar kada je u pitanju socijalni nadzor roditelja i drugih odraslih. Orijentacija na vršnjačke skupine postaje dominantna, i roditelji u nekim aspektima svakodnevnoga života nužno bivaju potisnuti u drugi plan. Analiza je pokazala da u načinu provođenja slobodnoga vremena djecu međusobno najviše diskriminira spolna pripadnost. Djevojčice i dječaci u nejednakoj mjeri participiraju u ispitivanim aktivnostima, što naznačuje obris formiranja unekoliko različitih stilova života. Značajan utjecaj na slobodno vrijeme ostvaruju urbaniziranost mjesta stanovanja i stupanj obrazovanja roditelja – djeca boljeg socijalnog porijekla slobodno vrijeme provode sadržajnije i strukturiranije. Dokolica djece dominantno je impregnirana sadržajima masovne kulture, kao što je to slučaj i s drugim populacijskim skupinama. Na osnovi toga, kao i aktivnosti koje djeca preferiraju, može se zaključiti da njihovo slobodno vrijeme primarno zadovoljava funkciju zabave i razonode unutar čega se mogu detektirati elementi koji potencijalno pridonose razvoju ličnosti. Znatan, vjerojatno i najveći, dio svakodnevnog slobodnoga vremena djeca posvećuju korištenju raznih masovnih medija. Od četiri medija koji su analizirani u ovom istraživanju, najviše se koristi televizija, zatim radio, potom tisak za mlade te na koncu kompjutor. Takva popularnost medija među djecom identična je kako medijskim preferencijama starijih, tako i sklonostima djece u drugim zemljama. Slični su podaci i kada je u pitanju posjedovanje: gotovo sva kućanstva u kojima žive naši ispitanici posjeduju televizor, devet desetina imaju glazbenu liniju (uključujući i radio prijemnik), a dvije petine kompjutor. Većina djece redovno na televiziji gleda filmski i serijski program te kvizove i nagradne igre, dok njima namijenjen školski (obrazovni) program većina gleda tek povremeno. Na radiju najviše slušaju glazbu. U tisku redovno čitaju napise o događajima iz svijeta poznatih (estrade) i teme o prijateljstvu. Polovina ispitane djece uopće ne koristi kompjutor, a oni koji se služe računalom najčešće to čine zbog igranja raznih igara, dok ga za pisanje i grafiku koriste povremeno. Ovako taksativno nabrojane sadržajne preferencije djece nedvojbeno upućuju na to da mediji u njihovu svakodnevnom životu ostvaruju prvenstveno zabavnu funkciju, a tek povremeno i edukativnu. Korištenje medija – na kvantitativnoj i sadržajnoj razini – razmjerno malo ovisi o različitim socijalnim obilježjima djece. U tom kontekstu ističe se spolna pripadnost kao ona značajka koja u najvećoj mjeri diferencira djecu u pogledu korištenja medija. Razlike se uočavaju i u ravni izbora vrste medija i u ravni vremena posvećenog medijima i u ravni sadržajnih preferencija. Tako djevojčice više čitaju tisak i slušaju radio, a dječaci više gledaju televiziju i koriste kompjutor. Naročito su izražene razlike u afinitetima spram tema u tisku, vrsta televizijskih programa te filmskih i glazbenih žanrova. Ustanovljene razlike u medijskim preferencijama djevojčica i dječaka identične su onima koje postoje u omladinskoj i starijoj populaciji, što upućuje na to da se bitno nepromijenjenim modelima socijalizacije spolne razlike perpetuiraju u svakoj novoj generaciji. Kako su naši ispitanici u razdoblju kasnog djetinjstva i rane adolescencije, valja pretpostaviti da se te razlike počinju uspostavljati u ranom djetinjstvu. Neka buduća istraživanja na mlađoj djeci vjerojatno će dati pouzdaniji uvid u to koliko su različite medijske preferencije dječaka i djevojčica sociokulturno uvjetovane, a koliko se radi o nekim psihofizičkim predispozicijama. Djeca imaju potrebu podijeliti s drugima svoje dojmove i razmišljanja o onome što su čitala, slušala ili gledala. Na to ukazuje podatak da je najučestalija tema razgovora s vršnjacima razgovor o filmovima, glazbi i knjigama. Istodobno, ta je tema u komunikaciji s roditeljima tek povremeno prisutna, što implicira da je utjecaj roditelja na djecu u pogledu medijskih sadržaja kojima su izložena prilično upitan. Tu hipotezu osnažuju rezultati ovog istraživanja koji pokazuju da stupanj obrazovanja roditelja ne utječe na to koliko njihova djeca koriste promatrane medije (osim kompjutora), ni na to koje sadržaje biraju. Budući da je riječ o starijoj djeci, može se pretpostaviti da su roditelji na tom području više intervenirali kada su djeca bila mlađa. No ako je to točno, može se konstatirati da su prerano odustali od toga jer starija djeca manifestiraju potrebu za dijalogom o medijski prezentiranim sadržajima. Rezultati našeg istraživanja sugeriraju da roditelji nemaju ni restriktivan ni selektivan pristup kada je u pitanju korištenje medija od strane njihove djece. Postoje naznake koje upućuju na to da su hrvatske obitelji u tom pogledu uglavnom laissez-faire orijentirane što znači da se u krugu obitelji o medijskim sadržajima malo razgovara i da roditelji djecu prepuštaju većem utjecaju vršnjaka i šire okoline. Otvoreno je pitanje da li su roditelji spram toga dijela svakodnevnice svoje djece pretežno ravnodušni (smatrajući ga nevažnim) ili njihova eventualna nastojanja da utječu na dječji odnos spram medija ostaju bez primjetnih rezultata. Ukoliko je potonja hipoteza bar djelomice točna to bi moglo značiti da roditelji nisu pronašli pravi način da svoju djecu ponukaju da uvaže njihova tumačenja, preporuke i savjete. Medijska istraživanja afirmirala su stajalište da masovni mediji nisu sami po sebi ni dobri ni loši. Kakvi će oni biti, točnije kakve će efekte mediji ostvarivati, ovisi ponajprije o tome kako će biti korišteni. Kada se to korištenje promatra iz rakursa auditorija, kao važan preduvjet adekvatnog odnosa spram medija pojavljuje se medijska pismenost odnosno medijski odgoj korisnika. A u svim istraživanjima su, kao glavni nositelji medijskog odgoja, apostrofirani roditelji. Nalazi ovoga istraživanja i postojeća komunikacija djece i roditelja o medijskim sadržajima ne ohrabruju. Očito je da se medijski odgoj ne može apsolvirati usputnim objekcijama da su romani i filmovi fikcija, da je glazba tek manje ili više uhu ugodna razbibriga, da novine uglavnom lažu… Većina roditelja preopterećena je svakodnevnim egzistencijalnim problemima kao i brigom za sadašnjost i budućnost svoje djece pa se razglabanja o filmovima, knjigama i sličnom nerijetko čine nevažnim ili dodatnim opterećenjem. Propuštajući diskusije o tim temama roditelji dopuštaju da mimo njih prolaze iskustva njihove djece s paralelnim medijskim svijetom u kojega su svakodnevno više ili manje uključena, kao što propuštaju i gotovo idealnu prigodu za nenametljivu dodatnu edukaciju i vrijednosno usmjeravanje djece koja su upravo u dobi kada iskazuju osobitu nesnošljivost spram dociranja i moralnih prodika. Šanse da današnja generacija djece postane medijski pismenija još su manje ako bi se takva zadaća delegirala školama jer nema naznaka da se obrazovni proces namjerava nadopuniti osposobljavanjem za bolje razumijevanje medijskih sadržaja i oblika. Škole su, kao i sve ustanove, birokratizirane, petrificirane i nefleksibilne, a uvođenje novih obrazovnih sadržaja u curriculum gotovo uvijek je dugotrajan i težak posao. Da li će i kada zaživjeti svijest o nužnosti medijskog odgoja u školama otvoreno je pitanje, ali sigurno je da se to neće zbiti tako skoro. Utoliko upravo na roditeljima leži veća odgovornost kojima bi trud na medijskom odgoju svoje djece trebao biti olakšan činjenicom da su i sami od malih nogu suvremenici masovnih medija i da ih i sada svakodnevno koriste. Dakako, medijski odgoj je zahtjevan kao i svaki odgojni proces koji od odgajatelja traži kompetentnost i ustrajnost, a malo je vjerojatno da se većina roditelja iz pukih gledatelja bezbolno i uspješno može prometnuti u medijske eksperte. Zato bi, za početak, bilo dostatno da zajedno s djecom prate njima omiljene sadržaje i razmijene s njima misli i emocije koje ti sadržaji provociraju. Takav pristup medijskim sadržajima preduvjet je osmišljenog i selektivnog korištenja medija od čega bi trebala profitirati djeca ali i roditelji. Podjela zajedničkog medijskog iskustva mogla bi ujedno pospješiti svakodnevnu komunikaciju djece i roditelja, otvarajući dodatni prostor za bolje međusobno poznavanje i razumijevanje koje je u adolescenciji često stavljeno na ozbiljnu kušnju.

djeca; mediji

nije evidentirano