hrvatski

Mladi uoči trećeg milenija

Između 1986. i 1999. – godina u kojima su provedena istraživanja vrijednosnih sustava i nekih oblika ponašanja mladih – u Hrvatskoj su se zbile radikalne i dalekosežne promjene. Da bi se one mogle jasnije uočiti, treba se podsjetiti kakva je Hrvatska bila sredinom osamdesetih godina, a kakva koncem minuloga stoljeća. Hrvatska je u vrijeme prvoga istraživanja bila, uz Sloveniju, najrazvijenija republika u sklopu tadašnje državne zajednice, SFR Jugoslavije. Po nacionalnom je sastavu bila razmjerno heterogena, jer gotovo četvrtina stanovništva nije pripadala Hrvatima kao većinskom narodu. Politički poredak, kao i u cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji, normativno je bio definiran kao samoupravni socijalizam. Ideološko-politički postulati na kojima se taj politički sustav zasnivao uključivali su, između ostaloga, bratstvo i jedinstvo (konstitutivnih) naroda i narodnosti, društveno vlasništvo, radničko samoupravljanje, socio-klasno beskonfliktno društvo koje jamči relativno visok minimum socijalnih prava (zaposlenje, te na temelju njega, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, pa i pravo na stan), te monopol vlasti Saveza komunista kao “ avangarde” radničke klase i glavnog promicatelja kulta ličnosti J. Broza Tita. Takvo je totalitarno društvo sredinom osamdesetih bilo suočeno s ekonomskom i političkom krizom koja se, nakon odlaska Tita s političke scene, stalno produbljivala. Nestanak autokratskog vođe partije i zajedničke države, koji je gotovo četiri decenije bio neupitni politički autoritet i arbitar, pospješio je izbijanje na površinu dotad potiskivanih antagonizama kao i nedogmatskih ideja. Bilo je to zapravo vrijeme stanovite političke liberalizacije, vidljive kroz smanjivanje ideoloških pritisaka i dovođenje u pitanje socijalističkog projekta kao najboljeg mogućeg oblika društveno-političkog uređenja zajednice, ali i eskalacije nacionalnih sukoba koji će u konačnici dovesti do disolucije zajedničke države i oružanih sukoba između naroda uključenih u dotadašnju federativnu zajednicu. Istodobno, na socijalnom planu, unatoč rastućoj ekonomskoj krizi i postupnom rastu nezaposlenosti, širokim slojevima stanovništva još je bio osiguran socijalni minimum, razmjerno solidna zdravstvena zaštita i jednakost obrazovnih šansi, premda su i socijalne razlike, dotad prikrivene, bivale sve izraženije. Socijalna promocija sve više je postajala rezultat obrazovnih postignuća, a sve manje tzv. moralno-političke podobnosti, ali su istodobno i razne neformalne veze, kao izravni transfer iz tradicionalnog u (polu)moderno društvo, trajno igrale vrlo važnu ulogu. Mladi su i dalje socijlizirani kao nastavljači zacrtanog društveno-političkog razvoja, a karakteriziralo ih je usporeno socioekonomsko osamostaljivanje – ponajviše zbog nezaposlenosti i nemogućnosti rješavanja stambenog problema – i sve veće distanciranje od vladajuće ideologije i politike. Otvorenost tadašnje Jugoslavije omogućila je neposredan uvid mladih u način života u razvijenom europskom okruženju, što ih je dodatno uvjeravalo u deficite društva i poretka u kojemu žive. Dapače, mladi su bili ona društvena grupa koja je potkraj osamdesetih godina pokazivala najveći otklon od proklamiranih vrijednosti i službene politike, kao i najveću spremnost za prihvaćanje korjenitih društvenih promjena. Niz očekivanih promjena ubrzo se i dogodio, pa slika Hrvatske početkom 1999. godine izgleda znatno drukčije nego trinaest godina ranije. Tako je koncem devedesetih godina Hrvatska samostalna država u kojoj preko devet desetina stanovništva čine pripadnici većinskog naroda. Društvo se razmjerno sporo oporavlja od rata završenog sredinom tog desetljeća. Uspostavljen je novi politički poredak koji se nominalno zasniva na liberalno-demokratskim vrijednostima što, među ostalim, podrazumijeva prihvaćanje i razvijanje tržišnog gospodarstva, političkog pluralizama i tolerancije, te poštivanje ljudskih i manjinskih prava. Stvarno je, pak, dominirala ideja i praksa uspostave etnički homogene države, potpomognuta promicanjem nacionalne integracije i revitalizacijom tradicionalističkih vrijednosti – kao suprotnosti onome što je simboliziralo socijalistički sustav – a tome se pridružilo i gospodarsko nazadovanje. Velika očekivanja s početka tranzicijskog razdoblja za desetak su se godina preobrazila u široko rasprostranjeno nezadovoljstvo prirodom, dosegom i tempom ostvarenih promjena. Na političkom planu, unatoč institucionalno instaliranom višestranačju, traje gotovo desetogodišnji monopol vlasti jedne političke stranke i njezinog autoritarnog vođe kao utemeljitelja i predsjednika države. Pod tim političkim patronatom provedeno je podržavljenje društvenog vlasništva, koje se potom privatizira uz brojne zloupotrebe, koje su se pretvorile gotovo u model. Učinci pretvorbe vlasništva i prestrukturiranja gospodarstva bili su poražavajući, jer su doveli do značajnog pada standarda najširih slojeva stanovništva, masovnog gubitka radnih mjesta i enormnog produbljivanja socijalnih nejednakosti. Uz retoriku o ostvarenju liberalno-tržišne koncepcije društva, demontirana je nekadašnja socijalna sigurnost, znatno su smanjena socijalna prava, pogoršana je kvaliteta zdravstvene zaštite i otežano školovanje djece iz socijalno depriviranih slojeva. Nedovoljna demokratizacija hrvatskog društva i neke dvojbene vojne operacije, posebno u susjednoj Bosni i Hercegovini, rezultirale su i primjetnom vanjskopolitičkom izolacijom Hrvatske. Zbog svih tih okolnosti i procesa komparativne prednosti Hrvatske s početka tranzicije nepovratno su iščezle i zemlja se po (ne)uspješnosti transformacije našla pri dnu liste tranzicijskih država. Stoga ne čudi da je koncem devedesetih godina većina građana Hrvatske, uključivši i mlade, ponovo očekivala društvene promjene i bila spremna za njih. Kako su se društvene i političke mijene tijekom devedesetih godina odrazile na suvremenu hrvatsku mladež, govore i nalazi našeg istraživanja. Na najvažnije trendove ukazat će rekapitulacija rezultata koja slijedi. Prvo treba reći da mladi drže da mladost traje gotovo do 29. godine života, pri čemu su se diferencirali na mladocentrično i odraslocentrično orijentirane. Mladocentrično usmjerenje tek je blago poraslo u usporedbi s osamdesetim godinama, a i nadalje ga obilježava želja mladih da što dulje budu u tom statusu i ostanu drukčiji od odraslih, isticanje socioekonomske neovisnosti kao najvažnijeg kriterija odraslosti, naglašavanje prednosti mladih zbog njihove fleksibilnosti i inovativnog potencijala, te težnja da se gornja granica mladosti pomakne u tridesete godine. Prije svega takvoj su produženoj mladosti okrenuti mladi boljega socijalnog porijekla koji pripadaju mlađim dobnim podskupinama i koji se još školuju ili su već stekli akademsko obrazovanje, te studenti i učenici. S druge strane, odraslocentrično orijentirana mladež ne smatra da se razlikuje od starijih, sklonija je prihvaćanju paternalističkog odnosa društva spram mladih i više uvažava tradicionalne kriterije odraslosti. Ti mladi najčešće su se već približili tridesetim godinama života, nižeg su socijalnog porijekla i s nekim radničkim zanimanjem, te su zaposleni ili nezaposleni. Odnos prema budućnosti pak upućuje na opstojnost diskrepancije između naglašenog optimizma mladih u pogledu osobne budućnosti i polovičnog optimizma što se tiče budućnosti društva. Pritom pesimističko viđenje osobne budućnosti blago raste s dobi ispitanika i njihovim ulaskom u svijet rada, a osobito zbog statusa nezaposlenosti. No, intrigantno je to da je iskazani pesimizam i optimizam mladih devedesetih godina ostao isti kao i osamdesetih, iako su se društvene okolnosti njihova odrastanja bitno promijenile. Hijerarhije i strukture vrijednosti mladih pratile su osnovne društvene promjene, na način da se sve što je bilo posljedica sužavanja životnih resursa i perspektiva, u rezultatima istraživanja manifestiralo kao još izraženije zastupanje vrijednosti privatnosti i individualne afirmacije. Time je odaslana jasna poruka mladih da oni svoju budućnost sve više vide kao cilj koji se može postići isključivo oslanjanjem na vlastite snage i na podršku obitelji i bližnjih, uz veliko nepovjerenje prema institucijama društva, posebno onim političkim. Zbog toga su najveće razlike između istraživanja iz 1986. i 1999. godine one koje se odnose na materijalni položaj i na samosvojnost, zatim na profesionalni uspjeh, a veliki uspon pokazuju i vrijednosti vezane uz tradiciju, posebno nacionalnost i vjera. Zanimljivo je da snažno raste i vrijednost vlasti, koja je vjerojatno shvaćena kao jedna od realnih mogućnosti da se poboljša materijalni i društveni položaj pojedinca. Zapravo, sve ponuđene vrijednosti su koncem devedesetih zastupljenije nego sredinom osamdesetih godina, što je ujedno i pokazatelj velikog emotivnog značenja koje imaju za mladog pojedinca, možda i zbog toga što se njihova realizacija čini tako dalekom. Iznimka je političko potvrđivanje, koje je još manje prihvaćeno nego 1986. godine. Ti su rezultati u skladu sa saznanjem o sve većem distanciranju mladih (i ne samo njih) iz cijele Europe od politike, a što može imati dalekosežne posljedice. Vrijednost vjere je porasla, a i prema dobivenim rezultatima istraživanih pokazatelja religioznosti, mladi danas iskazuju mnogo veću religioznost nego prije petnaestak godina. Porast je utvrđen u svim promatranim dimenzijama, pri čemu razlike detektirane na interdimenzionalnoj razini – od najviše rasprostranjene konfesionalne samoidentifikacije do najmanje raširene obvezne religijske prakse – pokazuju da mladi u tom smislu ne odstupaju od starije populacije. Tako i kod njih dominiraju oblici tradicionalne religioznosti, dok je aktualna religioznost manje razvijena. S obzirom na sociodemografske pokazatelje, odrednice njihove veće religioznosti su, prije svega, ambijentalne i socijalizacijske, u smislu više tradicionalne ili više moderne okoline i načina života. Mladi su u značajnom opsegu religijski socijalizirani i u obitelji i kroz vjeronauk, a isto tako odgajaju (ili su spremni odgajati) i svoju djecu, motivirani najviše potrebom održanja vjere, ali i pozitivnim odgojnim utjecajem koji prepoznaju u religiji. Na razini vrijednosti (kao što uostalom paralelno prihvaćaju crkvena i izvancrkvena vjerovanja) mladi očito ne doživljavaju nespojivim smatrati se religioznima, a imati stavove suprotne stavovima svoje religije i Crkve u području seksualnosti i morala. Sekularne ideje i vrijednosti usvajaju se i egzistiraju uz religijske vrijednosti, što ukazuje na svojevrsni vrijednosni relativizam, odnosno na istodobnu zastupljenost vrijednosnih orijentacija koje na teorijskoj razini mogu biti sasvim suprotne. Povijesno prisutna i široko rasprostranjena tradicionalna crkvena religioznost u Hrvatskoj, izmijenjeni položaj religije i Crkve u društvu, sloboda iskazivanja religioznosti, institucionalno podupiranje religiozne orijentacije koncentrirano upravo na mlade uvođenjem konfesionalnog vjeronauka u škole, te odrastanje u društvu opterećenom tragičnim ratnim zbivanjima s neujednačenim društvenim i političkim razvojem, siromaštvom i konfuzijom, uz sužene perspektive, posebno za mlade – društvene su koordinate tako narasle religioznosti. U kontekstu nedostatka općeprihvaćenih i koherentnih vrijednosnih uporišta, postavlja se pitanje da li je tako narasla religioznost mladih (a i ostale populacije) velikim dijelom upravo izraz prihvaćanja jedinog “ ponuđenog” tradicionalnog (nacionalno-religijskog) vrijednosnog, odnosno identifikacijskog obrasca? U mjeri u kojoj je religioznost dio obiteljske i šire kulturne i nacionalne tradicije, te poticaja koji su u tom smislu dolazili ili dolaze iz društva i Crkve, može se pretpostaviti i stabiliziranje vjerničke strukture mladih. No, u isto vrijeme, takva bi se religioznost mogla naći pred velikim izazovima s kojima se u zapadnim modernim (i postmodernim?) društvima već našla. Izloženi različitim utjecajima društvene sredine mladi diferencirano reagiraju i kada je u pitanju njihov odnos prema naciji. Istraživanje tog odnosa ukazalo je na heterogenu strukturu nacionalne svijesti mladih u svim analiziranim dimenzijama: stavovima prema vlastitoj naciji, europskim integracijskim procesima te drugim europskim nacijama. U sustavu vrijednosti već se pokazao porast vrednovanja nacionalnosti, a u skladu s time je i u odnosu spram vlastite nacije tijekom devedesetih indiciran pomak prema stavovima koji iskazuju čvršću vezanost mladih uz vlastitu naciju nego u osamdesetim godinama. Iako je registriran pad atraktivnosti kozmopolitski orijentiranih tvrdnji i veća rasprostranjenost onih nacionalno obojenih, pa i etnocentrističkih, u populaciji mladih su i devedesetih godina prevladavali stavovi koji pored vezanosti za vlastitu naciju istodobno “ čuvaju” otvorenost prema svijetu i utjecajima drugih kultura. Mladi se različito odnose i prema uključivanju Hrvatske u europske integracijske procese. Paralelno s proeuropskim egzistiraju i antieuropski stavovi, oni koji ukazuju na kritički, ali i na nekritički odnos mladih prema osposobljenosti Hrvatske za europske integracije. Bez obzira na indiciranu rezerviranost i strah od Europe, ona je ipak za veliku većinu mladih atraktivan socijalni prostor koji i Hrvatskoj i njima osobno omogućuje bolje razvojne uvjete. Kritički odnos mladih prema osposobljenosti Hrvatske za uključivanje u europske integracije, što se naročito tiče stupnja demokratiziranosti društvenog života, upućuje na to da su mladi usprkos nacionalnoj homogenizaciji, interiorizirali vrijednosti demokratskog i pluralističkog društva. Ovaj nalaz je tim važniji, jer je riječ o populaciji koja će nositi budući razvoj društva. Analiza je također pokazala da na odnos mladih prema vlastitoj naciji i europskim integracijama značajno utječu promatrana sociodemografska obilježja. Pri tome se još jednom pokazalo da modernizacijske varijable (obrazovanje, te urbana i ekonomski razvijena sredina) pogoduju razvoju mladih kao slobodnih individua koje se ne vežu isključivo za jednu grupu, nego imaju višestruk identitet i otvoreni su za komunikaciju u različitim smjerovima. Nešto drugačiju sliku nacionalne svijesti mladih pokazuju podaci o njihovoj socijalnoj distanci prema konkretnim nacijama. Oni upućuju na to da mladi imaju veću distancu prema istočnim i ne-katoličkim nacijama, osobito Bošnjacima, Srbima i Albancima, nego prostorno daljim zapadnoeuropskim i katoličkim nacijama. Navedena socijalna distanca jasnije nego prethodno analizirane dimenzije nacionalne svijesti reflektira utjecaj vladajuće političke ideologije etničkog nacionalizma i njemu svojstvene hijerarhijske diobe na zapadne i istočne, odnosno razvijene i nerazvijene nacije i kulture, a koja je dominirala devedesetih godina. Zaključno se ipak može reći da su mladi u Hrvatskoj, usprkos izloženosti procesima snažne etničke homogenizacije i pokazanih pomaka prema čvršćoj vezanosti za vlastitu naciju, sačuvali tipično generacijska obilježja: kritičnost i otvorenost za pluralizam društvenog prostora i svijeta oko sebe. Jedna od hrvatskih posebnosti u prvoj tranzicijskoj dekadi jest visoka politiziranost nacionalne i religijske komponente. No, to tek djelomice utječe na odnos mladih spram politike kojeg primarno određuje njihovo naglašeno distanciranje od te sfere javnoga života. Pritom mladi demonstriraju razmjerno solidno razumijevanje društvene stvarnosti, zadovoljavajući demokratski potencijal i načelnu suglasnost da bi oni, mladi, trebali biti prisutniji u političkom životu Hrvatske. Kao najveće probleme hrvatskog društva i vlastite generacije mladi ističu probleme socioekonomske naravi (nezaposlenost, nedovoljan gospodarski razvoj), kao političke prioritete određuju suzbijanje nezaposlenosti te ostvarivanje socijalne pravde i sigurnosti, a na planu društvenih nejednakosti najčešće percipiraju postojanje socijalnih nejednakosti. Većina mladih prihvaća temeljne demokratske vrijednosti i razumije pravila demokratskog života, inklinira harmoničnom shvaćanju politike i iskazuje nepovjerenje prema najvišim institucijama državne vlasti. Mladi su skloniji socijalnom nego političkom aktivizmu, a drže da su politički marginalizirani prije zbog nepovjerljivog odnosa društva spram njihove generacije nego zbog vlastite nekompetentnosti. Njihove stranačke preferencije primjetno su se mijenjale tijekom desetogodišnjeg tranzicijskog razdoblja, i to u pravilu jedan ili dva izborna ciklusa ranije nego što bi se takve promjene zbile među starijima. Međutim, među mladima egzistiraju identične polarizacije kao i među ostalim građanima: na jednoj su strani pristaše SDP-a i LS-a, na suprotnoj su strani simpatizeri HDZ-a i HSP-a, dok su glasači HSLS-a i HSS-a smješteni između ta dva stranačka pola. Dobiveni rezultati pokazali su da mladi nisu homogeni u svom shvaćanju politike pri čemu se mogu prepoznati dvije osnovne skupine. S jedne strane je tzv. sociokulturno kompetentnija mladež (obrazovaniji, zreliji, studenti urbanog domicila i boljeg socijalnog porijekla, nereligiozni te pristaše SDP-a i LS-a) koja demonstrira veći demokratski potencijal, manje je zadovoljna generacijskom političkom participacijom i utjecajem te rjeđe pristaje na paternalistički odnos društva spram mladih. S druge je strane tzv. sociokulturno inferiornija mladež (mladi nižeg obrazovanja i socijalnog porijekla, učenici, najmlađi, ruralnog domicila, religiozni i simpatizeri HDZ-a i HSP-a) koja pokazuje slabije razumijevanje demokratskih pravila, sklonija je vlastitu generaciju promatrati kao nekompetentnu i u većoj mjeri prihvaća tutorski odnos društva prema mladima. Ti trendovi upućuju na zaključak da što su mladi sociokulturno kompetentniji i bliži ulasku u svijet odraslih raste i njihova svijest o vlastitoj političkoj važnosti pa, sukladno tomu, i nezadovoljstvo marginalnim generacijskim društvenim i političkim statusom. U suvremenom se društvu obrazovanje prvenstveno povezuje s mladima, jer je ono i obveza i odrednica koja značajno determinira njihov budući život. Naime, kako škola priprema mlade za život u odrasloj dobi, to o obrazovnom postignuću ovisi ostvarivanje individualnih ciljeva i kvaliteta budućeg života pojedinca. Dosadašnja su se istraživanja rijetko bavila pitanjem kako mladi vrednuju obrazovanje, a mi smo se ovdje koncentrirali upravo na taj problem. Rezultati našeg istraživanja pokazuju da mladi u Hrvatskoj imaju relativno visoka očekivanja od obrazovanja. Oni u njemu prije svega vide sredstvo vlastitog individualnog razvoja, naročito onih sposobnosti koje im omogućuju da po završetku školovanja na zadovoljavajući način riješe elementarne egzistencijalne probleme, kao što su dobivanje željenog posla i socioekonomsko osamostaljivanje. Važnost obrazovanja kao sredstva socijalne promocije (stjecanje boljeg materijalnog standarda i prestižnog društvenog statusa) u drugom je planu. Mladima je najmanje važna socijalizacijska funkcija škole koja razvija interes za sudjelovanjem i preuzimanjem odgovornosti za razvoj političkog i društvenog života. Mada se ovakva hijerarhija očekivanja od obrazovanja može pripisati fokusiranosti mladih na vlastite probleme kao generacijskoj osobini mladih, ona istodobno upozorava i na neizbalansiranost funkcija škole, pri čemu socijalno-integracijska zaslužuje posebnu pažnju i preispitivanje. Podaci također upućuju na to da su mladi u svojim očekivanjima prilično racionalni, jer su primarno usmjereni na ona očekivanja koja su u funkciji rješavanja neposrednih životnih problema nakon završetka školovanja. Naime, kako podaci pokazuju, oni nemaju iluzija o stvarnim dometima obrazovanja u ostvarivanju njihovih životnih ciljeva. Mladi su svjesni granica utjecaja obrazovanja na rješavanje njihovih životnih problema, društvene podcijenjenosti obrazovanja i snage drugih društvenih faktora koji utječu na njihov ekonomski i društveni položaj ili pak mogućnosti individualnog razvoja i napredovanja. No, navedeno mišljenje ne dijele svi mladi u podjednakoj mjeri. Karakteristično je da su mladi s visokim obrazovanjem, koji žive u razvijenim i urbanim sredinama te u obiteljima s visokoobrazovanim roditeljima, znatno kritičniji prema obrazovanju i rezerviraniji u pogledu procjene važnosti obrazovanja za njihovu profesionalnu i društvenu promociju, od mladih suprotnih sociodemografskih obilježja (niže obrazovanje, ruralni rezidencijalni status, niže obrazovani roditelji). Ovakav nalaz ukazuje na to da se manje kritička, visoka očekivanja od obrazovanja češće javljaju kod ekonomski i kulturno depriviranog segmenta mladih kojima obrazovanje, u nedostatku drugih mehanizama, još uvijek predstavlja glavno, ako ne i jedino sredstvo ekonomske i socijalne promocije. Time se u tranzicijskom razdoblju dodatno aktualizira problem uloge škole u smanjivanju društvenih nejednakosti. Uz obrazovni proces, podjednako učestala tema povezana s mladima tiče se problema rada i zapošljavanja. Kada je riječ o radnim vrijednostima mladih i promjenama koje su nastale od sredine osamdesetih do konca devedesetih godina, potvrđena je pretpostavka da će kod mladeži jačati ekstrinzična motivacija uslijed sve nepovoljnijeg društvenog položaja i posljedica dugoročne nezaposlenosti. Unutar hijerarhije radnih vrijednosti ekspresivno značenje rada izjednačilo se s instrumentalnim, a uočen je i indikativan porast vrijednosti socijalne interakcije i vrednovanja rada s pozicija aspirativnog statusa, koji se potvrdio i kao zasebna vrijednosna orijentacija. Ova koegzistencija različitih vrijednosnih usmjerenja prema radu naziva se i paralelnom interiorizacijom humanističkih i ekstrinzičnih vrijednosti, odnosno bliskom pozicijom divergentnih težnji. No, uza svu heterogenost prisutnu u vrednovanju rada, samoostvarenje u radu i materijalna orijentacija predstavljaju dva najvažnija elementa ovog procesa. Analiza utjecaja pojedinih sociodemografskih činilaca pak pokazala je da mladi nisu izrazito diferencirani s obzirom na prihvaćanje pojedinog viđenja uloge rada. Razlike, koje nisu ni mnogobrojne niti osobito snažne, i dalje su najprisutnije kod najfrekventnijeg vrijednosnog stava o radu kao mogućnosti za samoaktualizaciju kroz razvoj vlastitih potencijala. I naše je istraživanje još jednom potvrdilo utjecaj obrazovanja pri prihvaćanju takve tipično intrinzične vrijednosti. Iako je od sredine osamdesetih do konca devedesetih godina došlo do bitnih promjena u strukturi nezaposlenih – prije svega s obzirom na opadanje udjela osoba mlađe dobi – kretanje stope nezaposlenosti unutar najmlađe radno-aktivne populacije i dalje upućuje na nezaposlenost kao najizrazitiji problem mlade generacije. Ove porazne činjenice svjesni su i naši ispitanici, a analiza njihovih stavova jasno govori o tome da su mladi precizno detektirali ne samo najveće probleme hrvatskog društva, poput nezaposlenosti i odsutnosti gospodarskog razvoja, nego i neprimjerenu reakciju države, ali i društva, na rezistentnu pojavu masovne i dugoročne nezaposlenosti te mnogostruke socijalne i sociopsihološke posljedice koje odatle proizlaze. Razumljiva je stoga ne samo frustracija do koje dolazi zbog nemogućnosti realiziranja radne uloge kao važnog socijalizacijskog čimbenika u procesu prijelaza iz mladosti u odraslost, nego i apatija koja zahvaća mlade, a manifestira se u zaobilaženju društvenog i političkog angažmana i gubljenja povjerenja u važne institucije sustava, ali i povećanoj spremnosti za napuštanjem zemlje u potrazi za zaposlenjem. Pritom valja podsjetiti da odlazak najproduktivnijeg i najobrazovanijeg dijela građana znači ogroman gubitak ne samo za gospodarski nego i ukupan društveni razvoj. Uz povećanu kritičnost spram društva zbog njegova odnosa prema nezaposlenima, promjene u usporedbi sa sredinom osamdesetih godina vidljive su i iz smanjenja udjela mladih koje izdržava obitelj i porasta broja onih koji su prinuđeni snalaziti se na bilo koji način kako bi osigurali osnovna sredstva za život. Procjene radnih perspektiva mladih i nadalje su izrazito negativne, dok njihova percepcija glavnih razloga visoke nezaposlenosti ukazuje na realno sagledavanje temeljnih obilježja hrvatskog društva krajem devedesetih godina. Gotovo dvije petine mladih sudjelovalo je u nekom obliku rada na crno, a analiza njihovih sociodemografskih obilježja pokazala je da na temelju dobivenih rezultata možemo skicirati profil “ tipičnog” pripadnika mlade generacije koji najčešće sudjeluje u nekom od oblika sive ekonomije. Riječ je o urbanim, zaposlenim ili nezaposlenim mladićima iz starije dobne podskupine sa završenom srednjom školom. Ova obrazovna skupina, kao što je to dobro poznato, ujedno je i najprisutnija unutar skupine nezaposlene mladeži. Mladi koji su uključeni u rad na crno po svojim se stavovima o nezaposlenosti ne razlikuju od cjelokupne anketirane populacije. I oni, kao i najveći dio svih ispitanika, smatraju da je nezaposlenost danas u Hrvatskoj najvažniji problem te da smanjenje nezaposlenosti treba biti jedan od najvažnijih ciljeva hrvatske politike. Isto je zabilježeno i kada se radi o ocjeni odnosa društva prema rješavanju ovog, još uvijek, dominantnog problema mlade generacije. Treći kompleks problema koji se najčešće veže uz mlade jest pitanje njihovih interesa i načina provođenja slobodnoga vremena. Rezultati dobiveni u ovom istraživanju pokazali su da je u proteklih petnaestak godina porastao interes mladih za većinu promatranih fenomena, a da je pritom njihova hijerarhijska strukturiranost ostala nepromijenjena. Tako su mladi i nadalje primarno zainteresirani za pojave i zbivanja koja konstituiraju privatnu sferu života (prijateljstva i poznanstva, zabava i razonoda, seks i ljubav, putovanja), dok je interes za sferu javnosti (politika, vojska) još manji nego ranije. Ti se interesi strukturiraju u četiri prepoznatljive orijentacije: spoznajnu, socijabilnu, tradicionalističku i kompeticijsku, pri čemu su mladi zamjetno međusobno diferencirani. Istodobno, participacija u većini aktivnosti slobodnoga vremena je oslabila s time da je i nadalje najrašireniji urbani obrazac provođenja slobodnoga vremena (druženja, izlasci u kafiće i disco klubove, odlasci na tulume i koncerte). Kao manje prihvaćeni egzistiraju elitni i ruralni obrazac, koji ujedno predstavljaju i svojevrsne antipode u načinu provođenja slobodnoga vremena mladih. Njihovo slobodno vrijeme karakterizira još i zaokupljenost medijima, sportom, glazbom i društvenim radom, a konstanta je da dokolica mladih dominantno ostvaruje funkciju zabave i razonode, pri čemu su aspekti razvoja ličnosti u drugom planu. Analiza upućuje na to da sociokulturno kompetentnija mladež (obrazovanija, urbanog rezidencijalnog statusa, boljeg socijalnog porijekla) tendira prihvaćanju spoznajne i socijabilne interesne orijentacije te urbanog i elitnog stila života, dok je na drugoj strani sociokulturno inferiornija mladež koja preferira tradicionalističku i kompeticijsku interesnu orijentaciju zajedno s ruralnim obrascem provođenja slobodnoga vremena. Na koncu, ovisnosti su jedan od onih društvenih problema koji se prije svega pripisuje mladima. U ovom istraživanju ta je tema tek informativno prisutna i kao takva ilustrira promjene koje su se zbile na tom planu. Pokazalo se tako da je, u skladu s očekivanjima, tijekom devedesetih godina porasla (zlo)upotreba različitih psihoaktivnih supstancija: duhana, alkohola, psihofarmatika i tzv. lakih i teških droga. U tom su pogledu kao rizična skupina detektirani mladi u dobi između 20 i 24 godine, i to studenti urbanog domicila. Međutim, istodobno su dobivene indicije da velika većina od onih koji su s narkoticima eksperimentirali ili ih povremeno uzimali, ulaskom u zreliju omladinsku dob odustaje od tog tipa ponašanja. Prethodni, sažeto navedeni rezultati upućuju, dakle, na osnovne promjene koje su se u promatranom razdoblju zbile među mladima. Kao prvo, dobiveni su jasni indikatori da se ukupan društveni položaj mladih koncem devedesetih znatno promijenio u odnosu na sredinu osamdesetih godina prošloga stoljeća, pri čemu se u nekim važnim segmentima i pogoršao. O tome svjedoči porast nezaposlenosti, opadanje kvalitete svakodnevnog života i širenje potencijalno devijantnih oblika ponašanja. Tako se tranzicijsko društvo potvrdilo kao društvo naglašenog rizika i socijalne nesigurnosti, no još uvijek bez novih i širih perspektiva. Mladi na takve izazove odgovaraju još izra

mladi; Hrvatska; tranzicija; politika; obrazovanje; vrijednosti; religija; slobodno vrijeme

953-6815-10-9 (Zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži)