hrvatski

Molekularna genetika i dijagnostika gastrointestinalnih tumora

Karcinom debelog crijeva jedna je od najčešćih zloćudnih bolesti i jedan je od vodećih uzroka smrti u oboljelih od raka. Njegova se učestalost u razvijenim zemljama stalno povećava, a javlja se otprilike jednakom učestalošću u muškaraca i žena. Razvoj zloćudnih tumora debelog crijeva vrlo je složen proces uzrokovan većim brojem čimbenika. Do danas su opisana tri modela nastanka ovih zloćudnih tumora: epidemiološki, fiziološki i molekularni (genetički) koji se međusobno isprepliću. Epidemiološki čimbenici rizika uključuju način prehrane, životne navike i faktore okoliša. Karcinom debelog crijeva češći je u zemljama u kojima u prehrani prevladava hrana siromašna vlaknima, odnosno prehrana u kojoj prevladava meso, te prekomjerno konzumiranje alkoholnih pića. Važnu ulogu ima i prisutnost potencijalnih karcinogena u hrani (razni aditivi, pesticidi i dr.). Fiziološki faktori rizika uključuju povišene vrijednosti žučnih kiselina kao posljedicu povećanog unosa mesa, masnoća i alkohola prehranom. Ovu skupinu faktora rizika sačinjava također i sastav bakterijske flore sluznice crijeva te hormonalni faktori. Molekularni model uključuje nasljedne i stečene promjene supresorskih gena, onkogena i gena za popravak DNA. Najveći broj karcinoma debelog crijeva javlja se kao sporadični karcinom debelog crijeva (80%) i razvija se u oboljelog čiji niti jedan bliski srodnik nema ovu bolest, a nema niti dokaza o nasljednom obliku ovog karcinoma. Sporadični karcinom debelog crijeva nastaje kao posljedica niza genetičkih promjena koje uvjetuju napredovanje procesa od hiperproliferacije sluznice do metastatskog karcinoma. Genetske promjene uključuju promjene u strukturi i/ili aktivnosti onkogena i supresorskih gena koje se nakupljaju tijekom života. Geni u kojima su najčešće ustanovljene strukturne promjene u tumorima debelog crijeva su APC, DCC, p53, nm23-H1 te obitelj ras gena. Smatra se da nasljedni faktori utječu na nastanak do 20% karcinoma debelog crijeva. Klinički se može prepoznati veći broj sindroma koji podrazumijevaju povećani rizik od nastanka karcinoma debelog crijeva. Dva do danas najbolje definirana nasljedna sindroma su obiteljska adenomatozna polipoza (FAP od engl. familial adenomatous polyposis) i nasljedni nepolipozni karcinom debelog crijeva (HNPCC od engl. hereditary non-polyposis colorectal cancer).Molekularna dijagnostika omogućuje rano otkrivanje osoba koje su nosioci nasljednih mutacija i njihovo uključivanje u programe praćenja. Mora se naglasiti da odluku o provođenju presimptomatske dijagnostike donosi sam pojedinac prethodno dobro informiran od strane genetičkog savjetovališta.

nasljedni i sporadični karcinom; nasljedna adenomatozna polipoza; MYH polipoza; HNPCC; molekularna dijagnostika

nije evidentirano