hrvatski

1913. - ključna godina hrvatskog dječjeg romana

Godine1913. objavljena su dva hrvatska dječja romana Bijeli jelen Vladimira Nazora i Čudnovate zgode šegrta Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić. Istovremenost njihova pojavljivanja na književnoj sceni podcrtava niz simetričnih, antitetičnih obilježja djela. Upravo suprotstavljanje oba dječja pripovjedna djela omogućuje ne samo reljefnije isticanje nekih njihovih obilježja već i prepoznavanje onih osobina koje bi inače bile teže uočene. Čudnovate zgode šegrta Hlapića napisala je autorica o muškom junaku s pozicija tradicionalnih, patrijarhalnih vrijednosti. S druge strane Bijelog jelena je napisao autor o junakinji s točke gledišta koja nastoji naglasiti ženski kut gledanja, kut gledanja nejakih i onih u manjini. Primjerice vrijednosne postavke na kojima počivaju ne samo junaci tih romana već i čitavi pripovjedni svjetovi romana u dosadašnjem bavljenju kritike tim djelima nisu bile niti dovoljno uočene niti primjereno valorizirane. Hlapić se tako pojavljuje kao književni lik ukorijenjen u tradicionalnom i konzervativnom svjetonazoru a što ga čini afirmativnim i optimističnim. Zlatokosa pak želi izgraditi posve novi svijet zasnovan na suosjećanju i solidarnosti no njena nastojanja obojena su tamnijim slutnjama i, u konačnici, odustajanjem.

dječji roman; konzervativni junak; vizija u dječjem romanu; rani hrvatski dječji roman

nije evidentirano