hrvatski

Sustav upravljanja sigurnošću u letačkoj operativi

Zračni promet je prometna grana koja se naglo razvila u dvadesetom stoljeću. Zbog specifičnosti ove prometne grane velika se pozornost posvećivala sigurnosti. Piloti koji čine letačku posadu u početku su bili i osoblje za održavanje zrakoplova, a uloga kontrole leta tek se kasnije počela razvijati. Danas letačko osoblje nema tako veliku odgovornost, ali je ipak ključno za sigurnost putnika, zrakoplova i ostalih sudionika u prometu. Zbog uloge zrakoplovstva u međunarodnom prometu rano se počela razvijati regulativa koja se prvenstveno zasnivala na sigurnosti. Također, od samog početka javnost je s posebnom pozornošću pratila sigurnost u zračnom prometu. Regulativa se razvijala zajedno s tehničkim razvojem zrakoplovstva. Nastojalo se utjecati na kvalitetu prijevoza na način da su se donosila pravila na temelju analiziranih nesreća. Na tim se principima temeljila i regulativa za letačko osoblje. Međutim ranih sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća broj je nesreća počeo rasti, unatoč sve strožoj regulativi i sve brojnijim pravilima. Najzastupljenije su bile nesreće do kojih je dovela pogreška pilota zrakoplova. Uvidjelo se da se problem ne može riješiti uvođenjem sve većeg broja tehničkih sustava sigurnosti jer je čovjek prisutan i kod njihovog dimenzioniranja i izrade. Javila se potreba za novom metodologijom u sigurnosti. Stara metodologija, koja se naziva reaktivna, zasnivala se na analizi zrakoplovnih nesreća na temelju kojih su se donosili propisi. Nova, proaktivna metodologija, zasniva se na Heinrichovoj piramidi, Helmreichovoj sigurnosnoj kulturi (Safety Culture) i razumijevanju čimbenika čovjek. Ova metodologija nastoji djelovati na temelju izvanrednih događaja i prije nego li je došlo do nesreće. Da bi se ovakvo načelo moglo efikasno primijeniti na rad letačkog osoblja, nužno je izraditi sustave koji će moći pratiti kvalitetu rada letačkog osoblja. Međunarodna organizacija za civilno zrakoplovstvo predlaže takve sustave, kao i suvremene programe za poboljšanje sigurnosti rada tog osoblja. Oni čine sustav za upravljanje sigurnošću u letačkoj operativi. Ovakav sustav oslanja se na prikupljanje informacija, dakle na statističkoj obradi i analizi podataka (pokazatelja) sigurnosti. To je vrlo složen postupak jer se principi sigurnosti i definiranje ugrožavanja i čimbenika nesreće razlikuju od regije do regije. Na međunarodnoj se razini smatraju referentnim statistike Međunarodne organizacije za civilno zrakoplovstvo i zrakoplovne industrije Boeing. Međutim, i ovdje ima odstupanja, to jest s rezervom se uzimaju podaci iz zemalja bivšeg Sovjetskog saveza i zemalja takozvanog Istočnog bloka. Nova se metodologija nastoji implementirati u nacionalne sustave sigurnosti kroz globalnu regulativu, pa su tako i u Republici Hrvatskoj poduzeti određeni pravni akti da bi se omogućio razvoj kulture sigurnosti u zrakoplovstvu. Svrha i osnovni cilj ovog diplomskog rada je istražiti sustave koji se odnose na upravljanje sigurnošću u letačkoj operativi, istražiti metodologiju na kojoj se zasnivaju, zašto se ta metodologija kroz povijest mijenjala i kojom se to regulativom ta metodologija nastoji primijeniti. Uz pomoć tehnologije moguće je stvoriti sustave kojima se može vršiti kvalitetan nadzor provođenja propisa, međutim za razinu sigurnosti koja zadovoljava današnje standarde potrebna je i odgovarajuća osviještenost kod operativnog i menadžerskog osoblja o sigurnosti. Na radnom se mjestu svi zaposlenici koji mogu utjecati na sigurnost operacije trebaju ponašati u skladu s karakteristikama sigurnosne kulture. Premda je implementiranje kulture sigurnosti u radnu organizaciju složen, dugotrajan i skup proces, rezultat je atmosfera rada u kojoj pojedinac prihvaća činjenicu da se svako djelovanje odražava na razinu sigurnosti te da njegov vlastiti odnos prema zadatku utječe na njegovu kvalitetu, to jest sigurnost operacije. Diplomski rad koncipiran je u šest poglavlja. Slijedom metodologije izrade znanstvenih i stručnih radova, u uvodnom dijelu postavljena je problematika istraživanja, definiran je cilj istraživanja, predočena je struktura rada te su prikazana prethodna istraživanja tretirane problematike. U drugom poglavlju objašnjen je sustav sigurnosnog menadžmenta (SMS) prema ICAO priručniku za sigurnosni menadžment (SMM) s naglaskom na sustave koji se odnose na upravljanje sigurnošću u letačkoj operativi. Zatim su objašnjeni pojmovi tradicionalne (reaktivne) i moderne (proaktivne) metodologije, kako se javila potreba za modernom metodologijom i koje su bitne razlike među tim dvjema metodologijama. Nadalje je definiran pojam ljudski čimbenik, njegova uloga u sigurnosti i utjecaj na rad kod letačkog osoblja. Navedene su i karakteristike sigurnosne kulture, njezin razvoj i načini inplementiranja kod radnih skupina u zrakoplovstvu. Nastoji se povezati važnost ovakve kulture s proaktivnom metodologijom i sustavima za upravljanje sigurnošću u letačkoj operativi. U trećem je poglavlju obrađena statistika zrakoplovnih nesreća s naglaskom na uzrok nesreće pogreškom letačkog osoblja gdje se objašnjava promjena udijela pojedinih uzroka nesreće prema vremenskim razdobljima, koji su čimbenici na to utjecali, kako se to odrazilo na metodologiju u sigurnosti i kakve je posljedice imalo na letačko osoblje. U četvrtom poglavlju navodi se osnovna međunarodna regulativa za upravljanje sigurnošću letačkog osoblja. Navode se osnovni zadaci i metode ICAO-a, aneksi koji se odnose na letačke posade i dokumenti doneseni da bi se utjecalo na sigurnost rada tog osoblja. Opisuju se zadaci ECAC-a, uloga JAA-a te koji je zadatak JAR-a. Obrađuju se JAR-ovi koji se odnose na sigurnost rada letačkog osoblja i opisuje tranzicija JAA-a u EASA-u. Obrazlažu se razlozi osnivanja EASA-e, zašto je nužno transformirati JAA i izvršiti podjelu zadataka između tih dviju institiucija. Ukazuje se kakav će utjecaj imati ove promjene na daljnji rast sigurnosti u europskom zračnom prometu. U petom je poglavlju napravljen osvrt na sustave upravljanja sigurnošću u Republici Hrvatskoj. Navode se i objašnjavaju zakoni koji reguliraju rad letačkog osoblja. Obrazlaže se zašto su donesene dvije izmjene Zakona o zračnom prometu. Posebna se pažnja posvećuje učincima koje su te izmjene imale na sigurnost, što se njima nastoji postići i što će trebati izmijeniti. Navodi se struktura nadležnih organa za sigurnost zračnog prometa, i propisi koje su ti organi donijeli u svrhu upravljanja sigurnošću u letačkoj operativi. Na primjeru Croatia Airlines-a prikazuje se implementiranje proaktivne metodologije kod avioprijevoznika u Republici Hrvatskoj. U posljednjem, zaključnom dijelu, predstavljena je sinteza svih postignutih rezultata i spoznaja do kojih se došlo tijekom istraživanja. Objašnjene su i naglašene prednosti proaktivne metodologije, istaknuta važnost upoznavanja s pojmom ljudski čimbenik. Istaknuta je nužnost suvremenih sustava za upravljanje sigurnošću u modernom civilnom zrakoplovstvu. Navode se ključni koraci koji su povećali razinu kvalitete rada letačkog osoblja i naglašena područja u kojima postoje mogućnosti za povećanje sigurnosti.

Zračni promet; Sustav upravljanja sigurnošću; Letačka operativa;

nije evidentirano