hrvatski

Hidrogelovi

Hidrogel čine mreža hidrofilnih polimernih lanaca i kapljeviti konstituent, voda. S kemijskog stajališta, mrežasta struktura hidrofilnih polimernih lanaca upija vodu i zadržava je unutar pora. Količina vode koju hidrogel može pohraniti mijenja se ovisno o njegovu kemijskom sastavu, od 30 % pa do i više od 99 % ukupne mase. Hidrogel može biti prirodnoga i sintetičkog podrijetla, a posjeduje i dobra elastična svojstva, gotovo identična tkivu živog organizma. Zbog velike količine vode koju može prihvatiti, kompatibilan je s ljudskim tkivom, npr. s kožom, očima, čak i unutrašnjim organima. To je svojstvo, zajedno s inertnosti, odnosno nereagiranjem u dodiru s ljudskim tkivom, vrlo dobro iskorišteno u medicini. Tako se, primjerice, neki hidrogelovi (silicijev hidrogel, poli(akril-amid) hidrogel) upotrebljavaju za izradu kontaktnih leća, dok se drugi rabe za prekrivanje rana na koži ili kad nedostaje veći dio kože. Na takvo se mjesto nanese tanak sloj hidrogela koji upija kapljevine iz rane i pomaže zadržavati ranu vlažnom te pogoduje brzom zacjeljenju. Ipak, najraširenija uporaba hidrogela je u pelenama za djecu i starije osobe te u higijenskim ulošcima, gdje dolazi do izražaja njegovo svojstvo upojnosti i zadržavanja kapljevine u mrežastoj strukturi ne dopuštajući joj da iscuri iz hidrogela. Početkom 60-ih godina prošlog stoljeća američki Ured za razvoj poljoprivrede počeo je razvijati proizvod koji bi zadržavao vlagu u zemlji i tako pospješio rast i urod žitarica. Tim prvim superupijajućim polimerom počinje doba užurbanog razvoja hidrogelova, koje traje još i danas. Iako se prvi superupijajući polimer pojavio vrlo rano, sve do 80-ih godina i dalje su najviše bili zastupljeni proizvodi za upijanje vode poput celuloze, pamuka ili morske spužve.

Hidrogelovi; kemijski sastav; primjena u medicini; poljoprivredi

nije evidentirano