hrvatski

Kapitalizirani sustavi i pitanje pravednosti

U članku se kritičko razmatraju mirovinski sustavi međugeneracijske solidarnosti te podržava prihvaćanje kapitaliziranih mirovinskih sustava u uvjerenju da su oni pravedniji i mnogo otporniji na političke i druge pritiske i zlouporabe. Solidarnost potiče moralni hazard, što znači kako je vrlo vjerojatno da ukoliko netko drugi snosi negativne posljedice našeg nepromišljenog ponašanja gotovo sigurno ćemo biti sve skloniji takvom ponašanju. U mirovinskom sustavu to znači ranije povlačenje iz radne aktivnosti, nedovoljnu štednju, nebrigu o vlastitoj mirovini i slično. Za razliku od sustava solidarnosti u kojem privilegije i iznimke čine pravilo, kapitalizirani sustav ne trpi privilegije, što dovodi u opasnost interese utjecajnih skupina s velikom količinom društvene moći, te time raste otpor prema promjeni paradigme. Kapitalizirani sustav također prati niz problema koje je teško riješiti na loše reguliranom tržištu (neznanje korisnika, nepostojanje ili zlouporaba institucija), no najveća realna prepreka njegovu uvođenju sastoji se u činjenici što ga niti jedna privilegirana (i imovinski natprosječna) skupina nije namijenila sebi, odnosno da se politika čistih računa ne može primjenjivati samo na one koji nisu bili dovoljno utjecajni da bi za njih plaćali drugi. Međutim dugoročni pomak prema kapitaliziranim sustavima neće biti rezultat političke volje i odnosa snaga interesnih skupina, već posljedicom nužnosti promijenjenih demografskih odnosa i činjenice da se sve veći udio mirovina solidarnosti financira iz općih poreza. To će beneficiju solidarnosti sve više približavati konceptu socijalne pomoći koja će biti ista za sve ili će se pak isplaćivati samo onima koji nemaju drugih prihoda u starosti, te neće ovisiti o visini prethodno uplaćenih doprinosa, a jedine će razlike proizlaziti iz različitih visina kapitalizacije određenih oblika osobne štednje za starost.

solidarnost; moralni hazard; apanaža; štednja; prihod na temelju osobne imovine

nije evidentirano