hrvatski

Antinomije moderne: filozofijske i sociologijske refleksije

U radu je riječ o najširem socijalnoontologijskom okviru u kojem se zbivaju procesi tranzicije – o epohi moderne. Moderna je socijalno-povijesni realitet koji bitno nadilazi dimenzije pojedinačnih društava ili njihovih gospodarskih, političkih, kulturnih i drugih sastavnica. Taj realitet suodredjuje narav i sudbinu svega što se zbiva pod njegovom egidom, ali ne treba ga razumjeti kao entitet sui generis nego kao opći strukturacijski okvir i podlogu razvoja cjelokupne zapadne kulture i civilizacije u posljednjih nekoliko stoljeća. Temeljni obrisi epohe moderne ne mogu se potpuno ocrtati bez pomoći filozofije, koja je modernu tematizirala davno prije rodjenja sociologije kao znanosti, pripravljajući opći referentni okvir i važne uporišne točke za sve kasnije pristupe tom fenomenu. Stoga ovaj rad ima dva glavna dijela. Prvi od njih sažimlje ono što je u naraciji o moderni genuino filozofijsko, dakle ono što se ne da doseći sa stajališta znanosti, a u drugom se dijelu, na primjeru dvije recentnije sociološke teorije modernosti, prikazuje kako suvremena sociologija izlazi na kraj s modernošću. Izabrane teorije pokazuju se egzemplarnim ne samo zato što uspijevaju artikulirati niz relevantnih i poticajnih teza nego i stoga što pritom demonstriraju primjernu osviještenost o dubinskim antinomijama moderne. Filozofijsko poimanje moderne rezimira se na koncepcijama G. W. F. Hegela jer je ona tek Hegelu postala odlikovanim filozofijskim problemom i, štoviše, temeljnim problemom njegove vlastite filozofije. Osnovni princip novog, modernog vremena Hegel vidi u strukturi samoodnošenja koju naziva subjektivnošću. Načelo subjektivnosti implicira individualizam, pravo kritike i autonomiju djelovanja. Ono oblikuje cjelokupan moderni život, a Hegel je svojim novim pojmom subjekta uspio pojmovno fiksirati bit novog odnosa zapadnog čovjeka prema svijetu – odnosa koji tvori novo, moderno vrijeme. Taj pojam već u klici sadrži sve implikacije samopostavljene, ničim ograničene slobode. Medju tim implikacijama posebno mjesto pripada gospodarenju. Kad je riječ o sociologijskoj teoriji modernizacije, moguće je razlikovati dva osnovna tipa te teorije. U užem smislu radi se o skupu teorijskih istraživanja američkih socijalnih znanstvenika poslije Drugog svjetskog rata, koja su novooslobodjenim društvima u Africi, Aziji i Latinskoj Americi trebala ponuditi prihvatljive, realno primjenljive razvojne modele. Teoriju modernizacije u širem smislu čine pak uopćenija promišljanja moderniteta, proizašla uglavnom iz temeljne tradicije klasične sociologije. Riječ je o teorijama koje se nadahnjuju širinom i dubinom pristupa demonstriranih u djelima "klasika sociologije" (Marx, Durkheim, Weber). Ovaj drugi pristup prikazan je na primjeru fenomenologije modernosti Anthonyja Giddensa, elaborirane u knjizi The Consequences of Modernity (1990), i povijesne redeskripcije modernosti i sociologije modernosti, razvijene u djelu A Sociology of Modernity: Liberty and Discipline (1994) Petera Wagnera.

moderna, postmoderna, sociologija modernosti, globalizacija, rizik

nije evidentirano