hrvatski

Mladi : problem ili resurs

Sredinom 2000-ih godina Hrvatska se pokazuje kao stabilnije društvo za odrastanje i sazrijevanje, nego što je to bila tijekom društvene transformacije 1990-ih godina. Nakon tegobnog prvog tranzicijskog desetljeća otpočelo je razdoblje demokratske konsolidacije, koju gospodarski razvoj prati usporenim tempom. Tako mladi u Hrvatskoj danas i nadalje odrastaju u društvu koje nudi više rizika i nesigurnosti nego šansi za bolju budućnost. Procesi globalizacije donose istovrsne probleme mladima u europskom okruženju, no hrvatska je mladež u nepovoljnijem položaju u onoj mjeri u kojoj je i hrvatsko društvo bremenitije problemima od razvijenijih dijelova Europe. Zajednički problemi s kojima se suočavaju mladi u suvremenom društvu rezultirali su istovjetnim reakcijama na društvene promjene: bijegom u privatnost i distanciranjem od društvenog i političkog angažmana. Tako je, u početku obećavajuća, individualizacija životnih usmjerenja postupno zadobila negativne konotacije, potpomažući dezintegraciji mlade generacije i slabljenju njezine društvene moći. To olakšava pristup mladima kao problematičnoj društvenoj skupini za koju se traže uglavnom palijativna rješenja postojećih problema i permanentno otežava pristup mladima kao najvitalnijem i najfleksibilnijem te kreativnom i inovativnom društvenom resursu. Teškoće kroz koje prolazi Hrvatska nužno utječu na društveni status, probleme i potrebe mladih, ali i na to kako društvo vidi i tretira njihove probleme i potencijale. U društvenom pristupu mladima tijekom proteklog desetljeća i pol najveće su se promjene zbile na deklarativnoj i retoričkoj razini. Preciznije, početkom prvog desetljeća 21. stoljeća napokon je artikulirana politička volja da se mladi priznaju kao interesno specifična i važna društvena grupa. To je popraćeno izradom Nacionalnog programa djelovanja za mlade (2003) kao strategije za poboljšanje ukupnog društvenog položaja mladih i temelja provođenja javne politike usmjerene na mlade. Iako se u realizaciji zacrtanih mjera u pet godina nije daleko odmaklo, ostaje činjenica da u javnoj svijesti mladi polako zadobivaju mjesto važnog društvenog resursa s nadom da iskazivanje njihovih potencijala neće ovisiti samo o pripremljenim optimalnim društvenim uvjetima, nego i o generacijskim djelovanjem izborenom društvenom uvažavanju. Sve to zajedno zahtijeva odustajanje od paternalističkog odnosa društva spram mladih i poboljšanje ukupne društvene integracije mladih. Moglo bi se očekivati da su promjene koje su se zbivale u hrvatskom društvu i u odnosu prema mladima utjecale na suvremenu generaciju hrvatske mladeži kada je riječ o njihovu statusu, problemima, vrijednostima i obrascima ponašanja. Međutim, rezultati, čija rekapitulacija slijedi, upućuju na zaključak da su te promjene u populaciji mladih ostavile razmjerno slab trag. Konkretnije rečeno, usporedbom mladih iz 1999. i 2004. godine registrirano je vrlo malo promjena, i to uglavnom u pogledu daljnjeg produbljivanja i učvršćivanja već postojećih trendova. Tako je ispitivanje odnosa mladih prema generacijskim problemima i načinima njihova rješavanja, te budućnosti i teškoćama društvene integracije potvrdilo neke već dobro poznate tendencije povezane s etapama odrastanja. Naime, rezultati istraživanja pokazali su da su u najstarijoj dobnoj kohorti mladih koncentrirani oni koji su završili formalno obrazovanje i koji su se uspjeli zaposliti. Pritom je uočljiv trend razmjerno dugog studiranja te tendencija da nezaposlenost podjednako pogađa sve mlade starije od 20 godina. Rezultati su također pokazali da mladi, osobito muškarci, inkliniraju odgađanju sklapanja braka. Taj je životni korak naglašeno povezan s osiguranjem vlastitog stambenog prostora, što je uspjelo tek malom broju mladih ispitanika. Većina njih nije u braku i živi s roditeljima, ponajprije zato što si financijski ne mogu priuštiti napuštanje roditeljskog doma i unajmljivanje ili kupnju vlastitog stambenog prostora. Drugim riječima, nemogućnost stambenog zbrinjavanja uvelike pridonosi odgađanju preuzimanja nekih trajnih društvenih uloga (kao što je zasnivanje vlastite obitelji) i, općenito, usporenom socioekonomskom osamostaljivanju. Mlade danas u Hrvatskoj najviše tište socioekonomski problemi, što konkretno znači nizak životni standard, nedostatak životne perspektive i nezaposlenost. Nezaposlenost više ne promatraju kao izoliran i isključivo generacijski problem, nego je smještaju u realan gospodarski i socijalni kontekst te shvaćaju kao problem s kompleksnim uzrocima i dalekosežnim negativnim implikacijama i za mlade i za cijelo društvo. Dobiveni rezultati upućuju na to da su mladi postali svjesni i izrazitog socijalnog raslojavanja koje je zahvatilo hrvatsko društvo tijekom preobrazbe u kapitalističko društvo. O tome svjedoči nalaz da većina njih drži kako bi djelotvornijem rješavanju problema mladih prije svega pridonijelo osiguranje jednakih šansi u obrazovanju i zapošljavanju. Očito je kako su se mladi već susreli s otežanim pristupom obrazovnim resursima i zaoštrenom konkurencijom na tržištu rada, zbog čega su postali osjetljiviji na nejednakost šansi. Veliki broj njih smatra da bi boljem rješavanju generacijskih problema pomoglo sudjelovanje mladih u odlučivanju na svim razinama, strože kažnjavanje trgovaca zabranjenim psihoaktivnim supstancama koje izazivaju ovisnost te osuvremenjivanje srednjeg i visokog obrazovanja. Popis ovih mjera i akcija ukazuje na kompleksan pristup mladih načinu rješavanja svojih, također kompleksnih, problema. Mladi žele biti faktor odlučivanja, ali žele i zakonsku zaštitu društva od njegovih kriminalnih segmenata, kao što žele da u obrazovnom procesu steknu ona znanja i vještine koje će ih učiniti konkurentnijima na suvremenom tržištu rada. Pri tome misle da su za rješavanje problema mladih najodgovorniji roditelji i svaka mlada osoba za sebe, a potom vlada i obrazovne institucije. Ti stavovi govore kako mladi najviše vjeruju u individualne napore u rješavanju svojih problema, pri čemu se pouzdaju u obitelj i vlastite snage. Ipak, svjesni su i toga da nositelji vlasti trebaju stvoriti takve zakonske i društvene okvire koji će pomoći da individualni trud poluči željene rezultate. Društvenu pomoć očekuju i u području obrazovanja, jer znaju da je adekvatno osposobljavanje za rad uvjet za zapošljavanje, a otuda i za osiguranje egzistencije i socijalne promocije. Mladi procjenjuju da zadovoljavajući utjecaj imaju prije svega u privatnim krugovima (prijatelji i obitelj), priličan u radnoj ili obrazovnoj sredini, a vrlo slab u lokalnoj zajednici i nacionalnoj politici. Takva se procjena osobnog utjecaja može povezati s mišljenjem mladih kako bi se njihovi problemi djelotvornije rješavali kada bi sudjelovali u odlučivanju na svim razinama. To sada nije tako, i može se pretpostaviti da je, iz istraživanja već dobro poznata, nezainteresiranost mladih za politiku barem djelomice uvjetovana i njihovim osjećajem nemoći utjecanja na važne odluke, pa i one koje ih se neposredno tiču. Unatoč kompleksnim problemima koji muče mlade i svijesti o tome da je i njihovo rješavanje jednako složeno (i neizvjesno), oni su ipak i dalje optimisti, posebice u pogledu osobne budućnosti. Međutim, za razliku od ranijih nalaza recentni rezultati pokazuju da su mladi postali svjesniji povezanosti osobne sudbine sa sudbinom društva, jer se smanjuje diskrepancija između osobnog i društvenog optimizma. Optimizam mladih povezan je i s njihovim većim očekivanjima da će se u idućoj dekadi u Hrvatskoj zbiti pozitivne promjene. U tom kontekstu osobito očekuju jačanje multikulturalne komponente hrvatskog društva, uloge Hrvatskog sabora u političkom životu zemlje, političkog pluralizma i civilnog sektora te racionalnije upravljanje državnim proračunom. Na osnovi toga može se reći da mladi Hrvatsku u bliskoj budućnosti vide kao moderno, otvoreno, pluralističko i uređeno demokratsko društvo. Otuda je i logičan njihov načelni optimizam kada je riječ o osobnoj budućnosti i budućnosti društva u kojem žive. Razlike između mladih i starijih nisu brojne i velike, ali su indikativne. Uz očekivane i velike statusne razlike u korist starijih, pokazalo se da stariji dosljedno demonstriraju stanovito nepovjerenje spram mladih. O tome svjedoči njihova veća potpora represivnim mjerama pri rješavanju problema mladih, manja podrška formiranju institucija i fondova koji bi podupirali inicijative mladih te češće adresiranje odgovornosti za rješavanje problema mladih na starije, uz istodobno manje isticanje odgovornosti samih mladih. Promatramo li starije ispitanike kao reprezentante društva, nameće se zaključak da mladi imaju veću vjeru u vlastite sposobnosti i potencijale, nego što u njih vjeruju drugi, tj. stariji. To je potencijalno izvorište međugeneracijskog sukoba, jer stariji (društvo) nisu spremni dati mladima ono i onoliko koliko oni misle da trebaju i zaslužuju. Ako takva situacija trajno odolijeva promjenama, onda je očekivano da se ne mijenja ni odnos mladih spram društva. Drugim riječima, mladi će i nadalje ostati distancirani od društva više nego što bi to bilo poželjno i sa stajališta vlastite generacije i sa stajališta društva kojem je za optimalan razvoj nužno aktiviranje svih ljudskih resursa. Prethodno eksplicirani stavovi mladih pokazali su kako se oni slažu s time da visoka nezaposlenost, posebice kada je riječ o njima, nije samo generacijski, nego i društveni i razvojni problem. Stopa nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj već skoro desetljeće i pol obuhvaća trećinu radno aktivne mladeži koja je dodatno pogođena češćim zapošljavanjem na slabije plaćenim poslovima kratkoga trajanja. U ovom su istraživanju mladi iskazali nezadovoljstvo svojim položajem na tržištu rada, a kao razloge nezaposlenosti na prva tri mjesta smještaju posljedice rata, nedovoljan gospodarski razvoj i privatizaciju. I kod starijih ispitanika vrh ljestvice zauzimaju isti razlozi, ali s drugačijim rangovima: privatizacija, posljedice rata i nedovoljan gospodarski razvoj. I ispitivanje znanja i vještina koje se drže važnima za uspješan pronalazak odgovarajućeg posla ukazuje na razlike između mladih i starijih. Tako stariji ispitanici u percepciji kvaliteta koje podižu zapošljivost nezaposlenih osoba veću važnost pradaju “ klasičnim” kvalitetama (poput stručnih kvalifikacija), dok mladi prepoznaju i tzv. soft skills kao što su komunikacijske vještine. Osim samih vještina potrebnih za zapošljavanje, aktivne mjere zapošljavanja kreirane od strane vlasti ili agencija za zapošljavanje također doprinose zapošljivosti. Usprkos tome što se, na temelju rezultata mnogih istraživanja, dvoji o korisnosti mjera poticanja zapošljavanja i što je u ovome trenutku u Hrvatskoj njima obuhvaćen relativno mali postotak nezaposlenih, one ostaju važnim područjem ulaganja u smanjenje nezaposlenosti. Međutim, ostvareni istraživački uvidi ukazuju na to da još uvijek ne postoji efikasan sustav integracije mladih u tržište rada. Korištenje novih tehnologija nije samo jedna od nužnih vještina kojima mladi moraju raspolagati pri traženju posla, već je i neizostavni dio socijalizacije mladih europskog kruga. Drugim riječima, od mlade se generacije ne zahtijeva samo literarna, nego i informatička pismenost, a informatičko opismenjivanje mladih dodatno doprinosi njihovoj boljoj informiranosti i aktivnijem uključivanju u društveni život. Tržišna konkurentnost mladih u velikoj mjeri ovisi o njihovoj informatičkoj osposobljenosti, a ta osposobljenost o spremnosti društva i obrazovnog sustava da im omoguće stjecanje tih vještina i prilagodbu novim trendovima. Neupitno je, naime, da pojava novih informacijskih i komunikacijskih tehnologija vrlo brzo mijenja društvo u kojem živimo, preoblikujući načine učenja, rada i sudjelovanja u zajednici. Koliko se u Hrvatskoj promijenilo korištenje informatičke tehnologije pokazuje usporedba u dvije točke mjerenja. Od 1999. do 2004. godine zamjetno je poraslo posjedovanje svih promatranih naprava, i to osobito mobitela, a zatim DVD-playera i osobnog računala. Sukladno rastu broja mladih koji posjeduju promatrane naprave poraslo je i njihovo korištenje. U razdoblju od 1999. do 2004. godine došlo je do porasta upotrebe računala u sve promatrane svrhe – najviše za služenje internetom, a zatim radi pisanja, učenja i vježbanja. Primjetna je i razlika u rangovima: 1999. prvo je mjesto zauzimalo igranje video igara, a 2004. godine to je internet. Najuočljivije su razlike u korištenju računala (u korist mladih), a zatim mobitela. Obje skupine računalo najčešće koriste za pristup internetu (mladi ipak dvostruko češće). Usporedbom učestalosti korištenja interneta za pojedine svrhe na populaciji mladih 1999. i 2004. vidi se porast u svim kategorijama, uz zadržavanje istog poretka promatranih kategorija. Do najvećeg je skoka došlo u surfanju i dopisivanju. Usporedba rezultata mladih i starijih ispitanika pokazuje da mladi znatno prednjače i u frekventnosti izbora pojedinih modaliteta upotrebe interneta. Društveni profil mladih nedvojbeno određuju vrijednosti koje prihvaćaju i vrijednosni sustav kojeg su interiorizirali. Danas su, kao i ranije, među mladima visoko prihvaćene individualne i vrijednosti obitelji, koje karakteriziraju privatnost, dok su slabije rangirani ciljevi koji označavaju život u zajednici, odnosno društvenost. Takva tendencija povlačenja u svijet individualnosti karakterizira najmanje posljednja dva desetljeća, a razloga za to je mnogo. Pritom treba naglasiti kako je razlog povlačenja od života zajednice u tradicionalnom smislu povezan s deficitom onih odredivih ciljeva koji bi omogućili barem minimalno programiranje života mladih i njihovu emancipaciju. U ovom je kontekstu gotovo suvišno reći kako emancipacija znači i tranziciju prema odraslosti. Dapače, nije rijedak slučaj da danas nalazimo tridesetpetogodišnjake, pa čak i starije od njih, koji su ovisni od obitelji, upravo zato što se ne mogu, prvenstveno ekonomski osamostaliti. Njihova osuda na dugotrajnu mladost, sve više ekonomsku i sve manje fizičku, jedna je od karakteristika našeg i nekih drugih europskih društava. Takve rezultate moramo sagledati ne samo u svjetlu odustajanja od društvenosti u općenitom smislu ovog pojma, nego i od drugih oblika asocijativnog ponašanja, na primjer politike. Činjenica je da društveni položaj i vlast ne smatraju poželjnim ciljem dvije trećine mladih, a politiku gotovo nitko, što ukazuje na udaljavanje mladih od sfere odlučivanja. Odbijanje politike ima sigurno svoje ozbiljne razloge – a svakako je činjenica nad kojom se treba duboko zamisliti. Jasno je, na primjer, da današnje prihvaćanje jednostavnih i jednostranih poruka koje se odašilju s raznih pozornica, ne samo estradnih, ima svoje korijene i u odustajanju od vrijednosti institucionalne političke participacije. Razočaranje politikom, ili njezino apriorno odbijanje, može dovesti do prihvaćanja ekstremnih političkih ideja, a kada se to dogodi, samo je pitanje vremena pojavljivanje onih političkih opcija koje će iskoristi nekritičku receptivnost mlade generacije. Također je zanimljiva činjenica da je, prvi put od provođenja ovakvih istraživanja u posljednjih dvadesetak godina, došlo do redukcije broja latentnih dimenzija (faktora). Smanjenje broja faktora s četiri na tri rezultira sažetijom ali i razumljivijom vrijednosnom strukturom. Novina je, naime, u tome što se privatnost ne oblikuje kao zasebni faktor, već se povezuje s tradicionalnim vrijednostima. Na taj način privatnost dobiva značenje koje ju odvaja od vrijednosti individualnosti i veže uz “ čvrste” vrijednosti vjere i nacije, u prepoznatljivom modelu vrednota povezanih s tradicionalizmom. Prema dimenzijama individualno-društveno i moderno-tradicionalno, društveno-tradicionalne vrednote su nacionalnost i vjera, a individualno-tradicionalna je privatnost. S druge strane, društveno-moderne vrednote su medijski uspjeh, politika i vlast, dok u individualno-moderne spadaju samosvojnost, dokoličarenje, materijalni i društveni položaj te profesionalni uspjeh. Kod starijih ispitanika na prvom je mjestu vrijednost privatnosti, koju visoko vrednuje četiri petine ispitanika, gotovo petinu više nego kod mladih. Druga je vrijednost samosvojnost a treća materijalni položaj, s rezultatima koji su identični ili istovjetni onima iz uzorka mladih. Na vrhu hijerarhije vrijednosti u skupini starijih ispitanika uočljiv je, dakle, snažni porast vrijednosti obitelji i individualnosti, uz zadržavanje mjesta ostalih visoko pozicioniranih vrednota. S druge strane, za razliku od mladih, dokoličarenje i profesionalni uspjeh prihvaća manje od polovice starijih, a za trećinu manje od mladih prihvaćaju vlast, medijski uspjeh i društveni položaj. Istodobno, stariji u većem postotku visoko vrednuju vjeru (više od polovice starijih ispitanika), potom nacionalnost te političko potvrđivanje, koje ipak i kod njih ostaje na samom začelju ranga. Očito je da su upravo tradicionalne vrijednosti one koje su kod starijih ispitanika znatno izraženije nego kod mladih. Kod samorealizacije i samosvojnosti situacija je drugačija, ali općenito se može reći da su te strukture, s izuzetkom vrijednosti nacionalnosti i politike, manje ili podjednako zastupljene u starijoj generaciji. Dakako, značajan segment hrvatske mladeži 2004. godine zastupa tradicionalni svjetonazor, ali prethodni rezultati pokazuju da su te vrijednosti još uvijek manje zastupljene u mladoj generaciji nego u starijoj. Mogli bismo zaključiti da su mladi u Hrvatskoj donekle tradicionalisti, a stariji još više. Ne samo da se mladi razlikuju od starijih po stupnju tradicionalnosti, nego i najstariji ispitanici u odraslom uzorku pokazuju općenito veći tradicionalizam od drugih, potvrđujući tako već poznatu tendenciju usporednog rasta vrijednosne zatvorenosti i životne dobi. Stav mladih prema političkoj participaciji žena ispitivan je kao jedan od pokazatelja razvoja demokratskih procesa u zemlji u kontekstu procesa integracije u EU te prihvaćenosti standarda vrednote ravnopravnosti spolova u Hrvatskoj. Usporedba rezultata istraživanja iz 1999. i 2004. godine ukazala je na jačanje trenda izjašnjavanja mladih za tzv. moderniju opciju društvenog razvoja. Uz zabilježeni porast prihvaćanja potrebe veće uključenosti žena u proces političkog odlučivanja i rezistentnost preferencija prema najučinkovitijim načinima ovog povećanja usmjerenih prema društvenoj odgovornosti političkih stranaka, ustanovljena je i važnost diskriminacijskog utjecaja obilježja spola. Pokazalo se, naime, da je upravo spolna pripadnost ključna eksplanatorna varijabla jer najviše raslojava ispitanike u većini promatranih stavova. Stoga se može zaključiti da unatoč visokoj općoj opredijeljenosti mlade generacije za vrednotu ravnopravnosti spolova, ustanovljene rodne razlike treba promatrati kao važan interpretativni okvir koji ne podupire tezu o vrijednosnoj homogenizaciji spolova kada je riječ o dominantnim stavovima prema ženskoj političkoj participaciji. Razlike između mladih muškaraca i žena govore kako su mlade žene daleko svjesnije vlastite marginalne pozicije u društvenom i političkom životu i da, u skladu s tim, pokazuju bitno veći stupanj očekivanja od društvenih procesa koji bi trebali ubrzati promjenu njihova položaja. Rodno/spolna determinanta tako potire značaj gotovo konsenzualno/deklarativne prihvaćenosti vrednote ravnopravnosti spolova i ljudskih prava žena ukazujući na opstojnost patrijarhalnih i diskriminirajućih stajališta, a na taj način pobija tezu o visokom stupnju rodne osviještenosti većine mlade generacije. Analiza načina provođenja slobodnog vremena i deklariranih interesa pruža uvid u jedan vrlo važan segment svakodnevnoga života mladih, te njihove preokupacije i obrasce ponašanja. Osobito je važno istaći da komparacija mladih i starijih u pogledu provođenja slobodnog vremena i iskazanih interesa nedvojbeno ukazuje na značajne generacijske razlike. Mladi su ti koji više sudjeluju u većini aktivnosti slobodnog vremena, dok se u pogledu interesa uočava jasna podjela na one koji su znatno bliži mladima i one koji su bliži starijima. Tako se ovo područje svakodnevnoga života pokazuje kao ono u kojemu su generacijske razlike najizraženije, tj. kao poprište značajnog utjecaja životnog ciklusa i situacijskih okolnosti koje se za mlade i starije bitno razlikuju. U usporedbi s 1999. godinom, mladi su 2004. nešto više participirali u većini ispitanih aktivnosti u slobodnom vremenu, a porastao je i njihov interes za većinu promatranih pojava. Pri tome se uočava stanovita konvergencija između interesa mladih i aktivnosti koje oni upražnjavaju u svojem slobodnom vremenu. Istodobno, u hijerarhiji promatranih aktivnosti i interesa, kao i u strukturiranju promatranih fenomena, zbile su se male promjene. Stabilnost stilova života i interesnih orijentacija govori o trajnom i istosmjernom utjecaju nekih civilizacijskih i sociokulturnih elemenata modernog društva, zbog čega svaki novi naraštaj mladih formira obrasce svakodnevnog života slične onima prethodnih generacija mladih. Tako su i danas u svom slobodnom vremenu najviše zaokupljeni druženjima, izlascima i medijima, odnosno sadržajima koji jamče zabavu i razonodu, dok su sadržaji orijentirani na edukaciju i razvoj ličnosti u drugom planu. Isto tako, mladi su i nadalje najviše zainteresirani za fenomene iz sfere privatnosti, dok su pojave koje konstituiraju domenu javnosti na margini njihova interesa. Zanimanje mladih za sve ispitivane fenomene poraslo je tijekom pet godina, pri čemu nisu registrirane značajne promjene ni u hijerarhiji ni u strukturi interesa. Kada se zajedno promatraju obrasci provođenja slobodnog vremena i interesne orijentacije, uočava se blaga tendencija homogeniziranja mlade generacije. No, i nadalje su mladi prilično diferencirani u svojim afinitetima i interesima, a međusobne razlike ponajviše proizlaze iz nejednakih uvjeta socijalizacije i situacijskih okolnosti. Pritom se socijalno kompetentnija mladež (obrazovaniji, urbanog porijekla i potomci obrazovanijih očeva) pokazuje kao svestranija – slobodno joj je vrijeme bogatije, a interesi su im češće usmjereni prema javnoj sferi svakodnevnoga života. U pogledu konzumiranja psihoaktivnih supstanci važno je naglasiti da polako raste broj mladih koji ne poseže za psihoaktivnim sredstvima, uz iznimku konzumenata, tzv. teških droga čiji je broj, u odnosu na ranija razdoblja, ostao ujednačen. Kao najvažniji problem mladih u području ovisnosti i dalje se ističe alkoholizam. Ipak, usporedba učestalosti konzumiranja psihoaktivnih supstanci među mladim i starijim ispitanicima pokazala je da mladi u tom pogledu uglavnom ne odudaraju od modela koji je prisutan u kulturi njihovih roditelja. Utvrđeno je, nadalje, da se mladi eksperimentatori i neeksperimentatori s psihoaktivnim supstancama međusobno razlikuju po brojnim socijalnim obilježjima i obrascima komunikacije s prijateljima. Tako su posezanju za psihoaktivnim supstancama skloniji zaposleni i studenti iz urbanih okruženja, osobe muškoga spola starije dobne kohorte koje su nezadovoljne vlastitim životom i čija se komunikacija s prijateljima uglavnom temelji na zabavi. Temeljem ovih i brojnih drugih nalaza posredno je moguće zaključiti da eksperimentalno konzumiranje većine psihoaktivnih sredstava nije obilježje neke posebne subkulture mladih, ili mladih koji su osobito osjetljivi, marginalizirani ili problematični, već je ono prisutno među mladima različitih uvjerenja, stavova, životnih stilova i subkultura. Taj se zaključak, dakako, ne odnosi na skupinu mladih koji usvajaju ovisničke obrasce ponašanja, a koji čine manji dio ukupne populacije mladih. Čini se da je među njima najbrojnija skupina budućih ovisnika o alkoholnim pićima koje često konzumira desetina mladih. Analiza društvenih okolnosti i obilježja obiteljske i vršnjačke komunikacije, u odnosu na subjektivni osjećaj zadovoljstva, ukazala je na nekoliko zanimljivosti. Pokazalo se, među ostalim, da između mladih i starijih ne postoje značajnije razlike u razini njihova zadovoljstva vlastitim životom i činiteljima društvenog okruženja. U prvim godinama 21. stoljeća mladi ipak iskazuju višu razinu zadovoljstva brojnim činiteljima društvenog okruženja nego skoro dva desetljeća ranije. Ekonomska pitanja (mogućnosti ekonomskog osamostaljivanja, Zaključna rasprava: društveni problemi i potencijali mladih 275 zapošljavanja i rješavanja stambenog pitanja) i dalje su, međutim, među činiteljima društvenog okruženja kojima su mladi u pravilu nezadovoljni. Osamnaestogodišnja vremenska perspektiva upućuje i na određene strukturalne promjene u vršnjačkim odnosima mladih koje su prepoznatljive u slabijoj zastupljenosti prijateljskih razgovora o privatnim temama, što može biti posljedica slabljenja prijateljskih veza. Među temama obiteljskih razgovora najzastupljenije su vlastita budućnost, obiteljski odnosi i financijski problemi. Pritom je utvrđeno da je nezadovoljstvo mladih vlastitim životom najsnažnije uvjetovano nezaposlenošću i površnom komunikacijom s roditeljima, a najslabije mogućnošću društvene afirmacije i kvalitetom prijateljskih odnosa. Drugim riječima, kvaliteta života i (ne)zadovoljstvo životom ne proizlaze automatski iz zadovoljavanja nekih osnovnih potreba, nego iz kompletne psihološke strukture pojedinca u interakciji s fizičkom i socijalnom okolinom u kojoj živi. Pritom je obitelj i dalje središte individualnog i društvenog života mladih pa upravo ona može pojačati ili oslabiti djelovanje ostalih socijalnih činitelja na individualno funkcioniranje mlade osobe. Rezultati međusobne usporedbe različitih podskupina mladih potvrdili su njihovu nehomogenost. Najviše diferenciranja uvjetovano je postignutim stupnjem obrazovanja mladih i njihovim socioprofesionalnim statusom, a potom spolnom pripadnošću i dobi. Drugim riječima, socijalna kompetencija ostvarena obrazovanjem i sazrijevanjem, različite situacijske okolnosti i rodno diferencirani tipovi socijalizacije presudno doprinose oblikovanju svijesti i obrazaca ponašanja mladih. Primjetan utjecaj ostvaruju obrazovanje oca, regionalna pripadnost i rezidencijalni status što govori o važnosti različitih uvjeta socijalizacije, koji proizlaze iz različitog socijalnog porijekla. Dominantan utjecaj socioprofesionalnog statusa mladih povezan s isto takvim utjecajem njihovih obrazovnih postignuća nameće potrebu da se posebna pozornost posveti studentima kao podskupini mladih kod koje su ta dva obilježja visoko komplementarna. Koncentracija na studente uvjetovana je, dakako, činjenicom da je riječ o onom segmentu mladih pred koje se trajno postavljaju najveća društvena očekivanja. Iako su u nizu ispitivanih fenomena mladi prilično homogeni, sumiranje rezultata svjedoči o indikativnom diferenciranju studenata od drugih podskupina mladih i omogućuje ocrtavanje društvenog profila današnjih studenata. Za početak treba naglasiti da su studenti natprosječno višeg socijalnog porijekla – promatranog preko stupnja obrazovanja oca, provenijencije i domicila – i nastanjeni u razvijenijim regijama. Više od ostalih mladih nedostatak životne perspektive drže velikim društvenim problemom mlade generacije, dok ih manje brine nizak životni standard te alkoholizam i narkomanija. U skladu s potonjim, studenti su manje skloni mišljenju da bi uvođenje strožih kazni za trgovanje drogom značajno pridonijelo rješavanju problema mladih, pri čemu je indikativno kako su upravo oni ona podskupina mladih s najvećim iskustvom korištenja svih ispitivanih psihoaktivnih supstanci (osobito hašiša). Iako su natprosječno zadovoljni uvjetima školovanja, studenti smatraju da bi rješavanju problema mladih naročito pomoglo prilagođavanje obrazovanja novim životnim potrebama, kao i osnivanje posebnih fondova za inicijative mladih. U tom je kontekstu zanimljivo da za pronalaženje dobrog posla manje od ostalih ističu važnost dobrog općeg obrazovanja, a više posjedovanje komunikacijskih vještina. Što se tiče novih tehnologija vezanih uz komunikaciju, studenti natprosječno posjeduju i koriste mobitel, računala (najviše za pisanje i vježbanje) te internet. Oni također više od ostalih podskupina mladih komuniciraju s roditeljima i prijateljima o privatnim temama, a zanimljivo je da natprosječno svoj utjecaj u radnoj sredini (fakultetu) procj

mladi; Hrvatska; problemi; potencijali; resursi

nije evidentirano