hrvatski

Urbani izazovi: Infrastruktura kao razvojni izazov u većim hrvatskim gradovima

Prema uzoru na međunarodno istraživanje Megacity Challenges, A stakeholder perspective, koje je provedeno na uzorku dionika urbanog razvitka iz 25 svjetskih velegradova, provedeno je istraživanje urbanih izazova u osam hrvatskih gradova (Zagreb, Rijeka, Split, Osijek, Zadar, Pula, Dubrovnik i Varaždin). Ukupno su anketirana 122 dionika iz različitih područja djelatnosti: izabrani dužnosnici, javni službenici, privatni poduzetnici te osobe s utjecajem na donositelje i provoditelje odluka. Istraživanjem je utvrđena lista općih izazova koji stoje pred osam većih hrvatskih gradova i lista posebnih izazova unutar pet osnovnih infrastruktura urbanog života: prijevoz ljudi i dobara, vodovod i odvodnja, opskrba električnom energijom, zdravstvena skrb te sigurnost i zaštita. Uz pet posebnih infrastruktura, analizirani su i izazovi u području upravljanja gradovima i financiranja (infrastrukturnog) razvoja gradova. Anketirani dionici kao najveće izazove u području ekologije navode teškoće s gospodarenjem krutim otpadom, a potom i problematiku vodoopskrbe i odvodnje, zagađenost zraka, zagađenost industrijom i promet. Kao glavna ekonomska teškoća navodi se pogrešna ekonomska strategija, odsutnost industrije i nezaposlenost. Nezaposlenost je i na vrhu popisa socijalnih teškoća. Većina infrastrukturnih izazova vezana je uz prometnu infrastrukturu, bilo da se radi o neprimjerenosti aktualnim potrebama ili čak potpunom nedostatku nekih elemenata prometne infrastrukture. Međutim, optimizam pruža uvjerenje većine dionika u mogućnost upravljanja procesima u njihovim gradovima u budućnosti. Iz toga se zaključuje da dionici koji neizravno ili izravno utječu na upravljanje hrvatskim gradovima imaju pouzdanja u mogućnost uspješnog suočavanja s razvojnim izazovima u različitim područjima infrastrukture. Kada su u pitanju rješenja prometnih problema, koje se smatraju ključnim infrastrukturnim izazovom, dionici prednost daju rješenjima koja su orijentirana na potrebe lokalnog prometa i prijevoza ljudi, u odnosu na izgradnju međunarodnih prometnih smjerova i infrastrukture namijenjene prometu robe. Ta bi rješenja trebala kombinirati javni prijevoz i prijevoz automobilima, a uloga privatnog kapitala u njim bi trebala biti bitna, ali ne dominantna. Sektor vodovoda i odvodnje uz promet je jedan od najvećih infrastrukturnih izazova u hrvatskim gradovima. Osim ekoloških implikacija, ovaj sustav ima važan učinak na gospodarski razvoj, što do sada nije bitnije vrednovano u procesu donošenja odluka. Dionici su prilično čvrsti u uvjerenju da bilo kakva rješenja u ovom sektoru moraju biti snažno pod kontrolom javne vlasti, što znači da uloga privatnog kapitala može biti samo sporedna. Kada je u pitanju suočavanje s povećanjem potreba za električnom energijom, dionici su bitno skloniji izgradnji novih pogona kao rješenju nego kontroli potražnje. Cijena električne energije, prema njihovu sudu, trebala bi se određivati na tržištu, proizvodnja lokalizirati, a privatni kapital bi trebao imati važnu ulogu. U području zdravstvene zaštite dionici se zalažu za postojeći odnos između privatnog i javnog sektora, koji podrazumijeva dominantnu ulogu javnog, koji bi u budućnosti trebao težiti povećanju učinkovitosti u postojećim resursima i izgradnji novih. Sigurnosni rizici u hrvatskim gradovima nisu u vrhu prioriteta, u čemu se djelomično razlikuju u odnosu na neke velegradove. Stoga se dionici zalažu za prevenciju sigurnosnih rizika kroz otvorenu zajednicu u kojoj je postignu kompromis između javnog nadzora i zaštite privatnosti. Modernizacija gradske uprave te jačanje sposobnosti gradova kao autonomnih čimbenika lokalnog i nacionalnog razvitka prioritetni su zadaci u strategiji budućeg razvitka grada. Planirani i kontrolirani rast grada, regulacija, decentralizacija uprave te holističko upravljanje trebaju imati prednost u strategiji budućeg razvitka. Na temelju prikupljenih procjena dionika, može se zaključiti da je većina razvojnih nedoumica u hrvatskim gradovima postavljena iz perspektive analize unutrašnjeg stanja, bez primarne orijentacije na konkurentski odnos prema drugim gradovima. Stoga su razvojne nedoumice gradova primarno bazirane na ‘ postojećem stanju’ i njegovu popravljanju. Orijentacija na ‘ popravljanje postojećeg stanja’ posljedica je nedostatka novca, ali i političke dimenzije upravljanja. Nelinearno povećanje težnji stanovništva povezano s dinamikom izgradnje infrastrukture koja ovisi o gradskom proračunu dovodi do predodžbe o ‘ zaostajanju’ grada u infrastrukturi. U izlasku iz tog začaranog kruga gradovi pomoć moraju potražiti od dva potencijalna partnera: privatnog kapitala i nacionalne države.

Urbani izazovi; infrastruktura; promet; upravljanje gradovima

nije evidentirano