hrvatski

Zbrinjavanje gladne djece u Hrvatskoj za Prvoga svjetskog rata

Ovo je prva monografija koja objektivno i svestrano opisuje veliku akciju koja je pokrenuta i provedena u trećoj godini Prvog svjetskog rata za zbrinjavanje i spašavanje ratom, glađu i neimaštinom ugrožene djece zapadno od Drine. Bila je to i prva takva akcija provedena na području Hrvatske i Slavonije, Bosne i Hercegovine, Dalmacije i Istre i Slovenskog primorja, a koja je zahvatila migracijom velik broj male djece. Naime, ljudi koji su upravljali socijalnom politikom na cijelo to područje gledali su kao jedinstveno područje bez obzira na vjeroispovijest i narodnost djece i ljudi, običaje i osobine. Djeca svih naroda na tim područjima prvi su put iskazana kao veliko bogatstvo koje treba sačuvati i u taj je posao Zemaljska vlada uključila svoje najbolje socijalne radnike koji su surađivali s učiteljima i svećenstvom. Takvo gledanje nije se moglo razviti prije 1917. Do smrti cara Franje Josipa krajem 1916. umiranje se prema carskom poimanju držalo normalnim, a patnje ljudi posve razumljivim. Vodila se briga samo o onima koji su bili ranjeni na frontu. Briga za obitelji, a osobito za stradanja naroda bila su u drugom planu. Dolaskom cara Karla na prijestolje promijenilo se dotadašnje gledište i car potpisuje uredbu o osnivanju ministarstva zdravstva i socijalne skrbi. Središnji uredi za zbrinjavanje obitelji mobiliziranih i u ratu palih vojnika šire osnovicu svoga djelovanja na sve koji pomoć trebaju, a dr. Josip Šilović usmjerava čitavu akciju prema djeci. Prvo su došla u obliku odmora preko ljetnih praznika istarska djeca, a onda su se uključili hercegovački franjevci koji su počeli masovno tražiti da Hrvatska preuzme gladnu djecu iz Hercegovine na prehranu. Tek u studenom priključuju se pravoslavna djeca, a onda i muslimanska djeca. Bila je to velika akcija u kojoj je trebalo razbiti nepovjerenje roditelja da šalju djecu u nepoznato i da se od njih odvajaju. Bilo je u tome tisuće i tisuće problema i sve se to moglo ostvariti samo uz veliko zalaganje i s mnogo ljubavi. U tim akcijama nastojala se potisnuti vjerska raznolikost pa je bilo vlakova koji su bili sastavjeni od djece sve tri vjeroispovijesti. Stvara se Narodna zaštita kao vrhovna organizacija svih humanitarnih organizacija u kojima Središnji uredi imaju najvažniju ulogu, no pozivani su svi koji mogu i žele raditi u pomaganju onima kojima pomoć treba. To su i humanitarna društva, i učitelji, i crkva, i Crveni križ, pa čak i udruženja gospođa. Svi oni imali su cilj skupljati pomoć i pomagati. Međutim, zbog prometne krize na Balkanu, koja je bila rezultat godinama neadvekvatne izgradnje željezničke mreže, pokazuje se da se pomoć ne može dostaviti iz bogatijih i plodnih krajeva u siromašnije krajeve. Slaba željeznička mreža u Hrvatskoj, Slavoniji, Bosni i Hercegovini, nespajanje sjeverne Hrvatske s Dalmacijom, pokazalo se kao velika nevolja u pomaganju gladnima. Vladala je i velika nestašica vagona, a sav postojeći promet bio je u funkciji ratnih operacija i rata. Videći da će glad izazvana višegodišnjom sušom, ali i drugim okolnostima, pokositi velik broj stanovništva, rukovodeći ljudi države zemaljskih vlada u Zagrebu i Sarajevu, te vlade u Zadru i Trstu, dogovorili su se o prebacivanju ugrožene djece u plodnije krajeve. Otvorene su do tada krute administrativne granice i transporti djece istog jezika počeli su dolaziti s juga i jugozapada zemlje na sjever. Započela je velika seoba, koja je vrhunac dosegla 1918. kada se pod brigom Narodne zaštite i središnjih ureda uz suradnju hercegovačkih franjevaca, našlo na sjeveru zemlje više od 20.000 gladne, bose i gole djece. Ta su se djeca ubrzo uključila u život nove sredine i mnoga su iz pasivnih krajeva i Istre i ostala u području udomljenja. Neka su i posvojena, a mnogi su počeli učiti zanate te su mnoga djeca i ostala u krajevima u koje su došla na prehranu. To je bio zapravo početak velike unutrašnje migracije koja je nastavljena u međuratnom razdoblju. U 1919. vlasti nove države u Beogradu boje se čvršćeg povazivanja juga i sjevera Hrvatske te nastoje da se hercegovačka djeca što prije i u što većem broju vrate na svoja rodna ognjišta. Ostaju samo oni koji se nisu imali kamo vratiti i čija je egzistencija bila ugrožena, a tih je bilo vrlo mnogo iz Bosne i Hercegovine. No i u takvim slučajevima vlada u Beogradu nastojala je da se ta katolička i muslimanska djeca vrate na rodnu grudu, dopuštajući ostanak u većem broju samo pravoslavnoj djeci, za kojom pod utjecajem započete agrarne reforme na veleposjedima počinju dolaziti i njihovi roditelji, odnosno solunski dobrovoljci. Za razliku od 1917. i 1918. kad je akcija dolaska djece imala isključivo humanitarno obilježje, povratak u 1919. bio je pod snažnim utjecajem politike pa su se onda kasnije za tu djecu morali brinuti Hrvatski Radiša, Napredak pa i Srpski privrednik, jer je ponovno trebalo voditi brigu o školovanju i budućnosti te djece.

Glad; Hrvatska; 1. svjetski rat; Didak Buntić; Petar Rogulja

nije evidentirano