hrvatski

Papinski legati na istočnojadranskoj obali (1159.– 1204.)

U knjizi se razmatra djelovanje jednog od razreda papinskih predstavnika, papinskih legata na istočnojadranskoj obali i njezinom širem zaleđu, između 1159. i 1204. Uz istraživanje djelovanja pojedinih papinskih legata, osnovni cilj svodio se na motrenje legatskih djelatnosti u kontekstu ondašnjih dalmatinskih, hrvatskih, dukljanskih te širih europskih crkvenih i političkih prilika. Putem legata čitavo istočnojadransko područje bilo je neposredno i istodobno s ostatkom Europe uključeno u crkvene i političke procese karakteristične za "renesansu XII. stoljeća", a u crkvenom pogledu bilo je iznimno bitno za papinstvo, napose tijekom sukoba pape Aleksandra III. (1159.– 1181.) i cara Fridrika I. Barbarosse (1152.– 1190.). Legati su pak djelujući na istočnojadranskom području bitno utjecali na tamošnje crkvene i političke prilike. Knjiga je podijeljena u tri cjeline. U prvoj, nakon pregleda rabljenih vrela i literature, skiciran je okvir općih prilika druge polovice XII. stoljeća te se potanko analizirao tadašnji crkveno-pravni položaj papinskih legata, njihove obveze, ovlasti i odnos s papom. Druga, najopsežnija cjelina, posvećena je rekonstrukciji djelatnosti pojedinih legata te pitanjima i problemima koje pojedini slučajevi otvaraju s obzirom na legatske ovlasti i neposredne crkveno-političke prilike na širem istočnojadranskom području. Pritom se pozornost posebice usmjerila na pobliže datiranje legacija. Najposlije, u trećoj i završnoj cjelini, legacije se promatraju kroz prizmu općeg papinskoga stajališta prema crkveno-političkim prilikama na istočnojadranskom području. U prilogu je iznesen pregled vrela koja spominju pojedine legate. Rekonstrukcija djelovanja pojedinih legata pokazala je da je papinstvo tim putem trajno nadgledalo sve tadašnje istočnojadranske crkvene prilike te bilo dobro upoznato s njima. Djelovanje legata ponajprije je bilo crkvene naravi, no u sebi je nosilo otvorene ili prikrivene političke komponente, koje su do izražaja dolazile ovisno o osobnosti vrhovnog svećenika ili o trenutnom općem položaju papinstva. Papinski legati nalazili su se na istočnojadranskom području u svim presudnim političkim trenucima, a papa je putem njih mogao provoditi zadaću širenja i učvršćenja Crkve. Povrh toga, čitavo je područje imalo stratešku ulogu, otvarajući papinstvu manevarski prostor u sukobu s Carstvom. Time je neposredni utjecaj papinstva na tamošnje crkvene prilike bio potpun. U istraživanom razdoblju crkvene prilike bile su neraskidivo isprepletene s političkim, no srednjovjekovna zbilja jasno ih je razgraničivala. Papinski legati kao razred najboljih srednjovjekovnih diplomata tu su granicu najbolje poznavali.

druga polovica XII. i početak XIII. stoljeća; istočnojadranska obala; papinski legati; misije; srednjovjekovna papinska diplomacija; papinstvo; europske crkvene i političke prilike; crkvena organizacija i hijerarhija na istočnojadranskom području

nije evidentirano