hrvatski

Nevidljive pukotine. Dubrovački vlasteoski klanovi

Klanovi, kao skup međusobno naklonjenih casata, funkcionirali su na principu snažne obiteljske tradicije, ali uz korektiv trenutnih interesa. Casate su u dugom vremenskom kontinuitetu stabilno stajale na istoj klanovskoj poziciji, a promjene tih pozicija događale su se kada bi došlo do bitnog sukoba pojedinačnog i klanovskog interesa. Promjene su se događale pojedinačno (konvertiti) ili grupno (frakcije). Najčešći razlozi pojedinačnih promjena bili su ženidbeno srođivanje s casatom iz protivničkog klana i sukob u samoj casati prilikom njezina raspada, tj. diobe (primjerice slučaj Bona), dok su grupne promjene (stvaranje frakcija) imale politički karakter i vezivale su se uz traumatične događaje (primjerice stvaranje Gučetićeve frakcije u vrijeme priznavanja ugarske krune, odnosno prelazak nekoliko salamankeških casata u tabor sorboneza poslije potresa 1667. godine). Klanovska strukturiranost dubrovačke vlastele vjerojatno je stara koliko i sam patricijat. I sama legenda o knezu Damjanu Judi, kao prvom traumatičnom događaju o kojem pričaju dubrovački kroničari, posredno otkriva da je urota jednog dijela vlastele (klana) propala i prije njegova svrgavanja, nakon koje je knez Juda u Bosnu protjerao urotnike iz roda Bobaljevića. Kontinuitet klanovske borbe prati se kroz sve neuralgične točke dubrovačke povijesti. Od 1205. godine do pada Dubrovačke Republike vlast se mijenjala tri puta: do 1205. na vlasti je Judin klan, godine 1205. smjenjuje ga državnim udarom (uz mletačku pomoć) Bobaljevićev klan, godine 1358. Gundulićev (bivši Judin), zajedno s Gučetićevim klanom, institucionalnim putem (uz pomoć ugarskog kralja) smjenjuje Bobaljevićev klan i, na koncu, nakon Velike zavjere, u drugom desetljeću Bobaljevićev klan, opet institucionalnim putem (uz pomoć Španjolaca), smjenjuje Gundulićev klan i pod neformalnim imenom salamankeza vlada do pada Dubrovačke Republike. U međuvremenu je bilo nekoliko neuspjelih urotničkih pokušaja. Najstarija poznata je pobuna za vladanja Damjana Jude prije 1205. godine (Bobaljević). Nakon svrgavanja kneza Jude, njegovi potomci 1285. (Binçola-Juda) i 1336. (Juda-Grade-Pabora) pokušavaju srušiti Bobaljevićev klan. U vrijeme vladavine Gundulićeva klana, urota se kuje 1400. (Zamagno-Bodaça, uz pomoć vojvoda iz zaleđa), 1483/6. (Palmota-Resti, uz pomoć Osmanlija) i poslije 1526. godine (Bocinolo, uz pomoć Habsburgovaca). Godine 1566. se dogodila Držićeva firentinska urotnička epizoda, a potom je slijedio veliki sukob oko crkvene jurisdikcije 1572/3. (Caboga-Gondula), zbog kojega je vjerojatno ubijen diplomat Frano Gondula 1589. godine. Gondulino ubojstvo je, pak, bio uvodni događaj velikog klanovskog sukoba, koji će doživjeti vrhunac početkom 17. stoljeća u tzv. Velikoj zavjeri. Na unutrašnjem planu, dakle, nije jenjavala stalna borba za vlast između vlasteoskih klanova. U ovom su radu detektirana dva glavna klana - Judin, koji se utrnućem tog roda transformirao u Gundulićev i Bobaljevićev klan - i treći, Gučetićev klan, koji se sredinom 14. stoljeća razvio kao frakcija Gundulićeva klana, a kasnije se, tijekom 15. i 16. stoljeća, odalečio od tog klana i približio, na koncu i stopio s Bobaljevićevim klanom. U pojedinim trenucima možda je bilo i više klanovskih frakcija, koje ovdje nisu otkrivene. Nakon Velike zavjere rascjep se toliko produbio da se prenio i na biološku razinu, iz čega su nastale dvije endogamne skupine (salamankezi kao sljednici Bobaljevićeva klana i sorbonezi kao sljednici Gundulićeva klana). Tri smjene vlasti i osam neuspjelih urotničkih pokušaja! Pretjerano usredotočenje na te događaje moglo bi nas zavesti i stvoriti pogrešan dojam da se dubrovačka povijest odvijala u neprestanom spletkarenju, urotama, klanovskoj borbi “ na život i smrt” . Tri smjene vlasti (od toga dvije institucionalnim putem) u 400 godina (u prosjeku svakih 200 godina) i osam neuspjelih urotničkih pokušaja u razdoblju od više od 600 godina (u prosjeku svakih 75 godina jedna urota), prije govore o stabilnosti, nego o nestabilnosti dubrovačkog sustava vladanja. Velika međurazdoblja protjecala su u klanovskoj političkoj borbi, ali i u mirnom suživotu. Prevlast jednog klana nije istodobno značila i uništenje drugoga. I slabiji klan sudjelovao je u vlasti, njegovi članovi birani su na najvažnije državne funkcije. Uvriježila su se razna običajna pravila koja su pridonosila ravnoteži, od rodovskih limita udjela pri izborima na funkcije do međusobnih pomirbenih ženidbi. Bila je to kontinuirana politička borba s elementima pozitivne demokratske konkurencije, insitucionalna politička borba, u kojoj vodeći klan ima prevlast, ali i minornome ostaje, makar i skučenog prostora za djelovanje. Tek kada bi dugotrajnim vladanjem oligarhijske tendencije previše ojačale i narušile ravnotežu, prevršile mjeru izdržljivosti, počela bi se kovati urota. Kako bi u takvim okolnostima minorizirani klan gubio prostor za borbu institucionalnim putem, pokušavao bi internacionalizirati problem. Međunarodna scena postajala bi tako okvir unutar kojeg je dominantna politička struja tražila maksimum kako bi ostvarila nesmetanu vlast na unutrašnjem planu (sloboda, što veća autonomija), a minorizirana struja tražila pomoć dovoljno jakog vanjskog partnera kako bi uzdrmala vladajuću struju. Više je činitelja koji su pridonijeli dugotrajnom dubrovačkom državnom kontinuitetu, od “ opasnog” , ali i “ sretnog” položaja među moćnim (ali suprotstavljenim) državama, koje su Dubrovniku dale priliku da igra ulogu premosnice i trgovinom steče bogatstvo koje je omogućilo infrastukturu za uspješno autonomno vođenje politike. No, ne manje važan element, o kojem je ovisilo hoće li se povijesna prilika iskoristiti, bila je mudrost dubrovačke političke elite. Dubrovačka politička elita je zarana shvatila dva bitna elementa uspješne politike: borbu za utjecaj u unutrašnjim okvirima (realna moć kao glavni motiv) i borbu za poziciju u međunarodnim okvirima (koja daje predispozicije za ostvarenje realne moći u unutrašnjim okvirima). U ravnoteži tih bitnih elemenata dubrovačka je politička elita osigurala opstanak države i dugotrajnost vladanja. Pragmatizam, kao obilježje i konstanta dubrovačke politike, imao je, dakle, dva smjera postupanja. Na vanjsko-političkoj razini to je bilo djelovanje na granici opstrukcije, uz suptilni osjećaj odnosa snaga (“ učini samo ono što moraš” ), a na unutrašnjo-političkoj razini beskompromisno insistiranje na institucionalnom “ osiguranju” političke vlasti (kao temelju njene stabilnosti). To su bila osnovna pravila “ igre” , kojih su se pridržavali i establishment (koji želi ostati na vlasti) i opozicija (koja se nada da će preuzeti vlast). I vladajući i njihovi oponenti shvaćali su da njihova realna politička moć ima međunarodnu dimenziju i da u tim okvirima treba postići maksimum. Posljedica tog pristupa bila je da dihotomija pro i contra nikad nije bila čvrsta, nego je trajala “ onoliko koliko je trebalo” . Stoga je karakteriziranje političkih struja kroz povijest s predznacima pro i contra (promletačka, protumletačka, proturska, protuturska i sl.) suštinski pogrešna. Najtočnije bi bilo reći: nijedan od dubrovačkih klanova nije vodio ni promletačku ni prougarsku ni protursku niti protutursku politiku, već klanovski definiranu produbrovačku politiku. Politika pro i contra postojala je kao trenutna pojava, kao sredstvo za ostvarenje unutrašnjeg političkog cilja (održanja na vlasti), a ne kao neka stvarna ideološka pozicija. Ova teza ima potporu u gotovo svim prevratničkim trenucima dubrovačke povijesti, od otpora mletačkoj vlasti ubrzo nakon njene uspostave početkom 13. stoljeća (unatoč tome što je establishment u tom trenutku pripadao političkoj struji koja je na vlast došla uz potporu Mlečana), pa do prijelomne 1358. godine, kada je u pozadini protumletačke i prougarske struje Gundulićeva i Gučetićeva klana stajala težnja tih klanova da razvlaste konkurentski i tada dominantan Bobaljevićev klan, jer u kontekstu novog odnosa snaga promletačka orijentacija, koja je taj klan dovela na vlast, više nije bila garancija dubrovačke autonomije. No, već je urota braće Zamagno i braće Bodaça 1400. godine dala naslutiti da je dubrovačka politika vrlo rano napustila prougarski smjer, pomoću kojega je tada dominantan Gundulićev klan došao na vlast. Onog trenutka kad je cilj bio ostvaren - mletačka vlast svrgnuta i Bobaljevićev klan razvlašten - promijenjeni su i ciljevi dubrovačkog establishmenta: što manji utjecaj ugarskog kralja, što veća autonomija. I kasnije, u vrijeme Velike zavjere, minorizirani Bobaljevićev klan na svaki način pokušava maknuti svoje političke konkurente. Oslonac nalazi s jedne strane u Španjolskoj, a s druge strane u protuosmanskim planovima savojskog vojvode Karla Emanuela I. (1598-1630), pokušavajući u njihovo provođenje uplesti i Dubrovačku Republiku i na krilima uspjeha te akcije izvršiti prevrat u Dubrovniku. Vladajući Gundulićev klan reagira na jedini mogući način: uspješno okončanje protuosmanskih planova zbrisalo bi ih s političke scene i politika koju tada vodi manifestira se kao proturska. No, ona nije proturska, ona s Osmanlijama zapravo nema nikakve veze. Cilj je bio samo jedan: neutralizirati planove Bobaljevićeva klana da osvoji vlast u Dubrovniku. Klanovska borba, čini se, vrlo je bitna sastavnica dubrovačke povijesti, i to ne samo političke. Odrazila se i na kulturnom, posebno na književnom i historiografskom planu. Klanovska pozicija dubrovačkih povjesničara i književnika i odraz te pozicije u njihovim djelima nakon Velike zavjere već je naznačen (primjerice sorboneška orijentacija Ivana Gundulića i pjesnika iz roda Palmotić, salamankeška orijentacija povjesničara Junija Restija). Za točno pozicioniranje svih važnih dubrovačkih književnika u vrijeme prije Velike zavjere trebat će još dodatnih analiza (analize njihovih djela, njihovih životopisa, rodbinskih veza i nasljednih odnosa, prijateljskih veza, sudjelovanja na pirovima, upućenih poslanica i lauda i sl.), ali već sada se može naslutiti pozicija Ludovika Crieve Tuberona (1458-1527), kao pripadnika Gundulićeva klana, Nikole Ragnine kao pripadnika Gučetićeva klana, te Euzebija Caboge (oko 1541-1594) i Jakova Luccarija (oko 1547-1615), povjesničara Bobaljevićeva klana. Među književnicima, Karlo Poça (oko 1458-1522) je pripadao Gundulićevu klanu, Ivan Goçe (oko 1451-1502), Šiško Mençe (1457-1527) i Ilija Crieva (1463-1520) Gučetićevu klanu, dok su Jakov Bona (oko 1417-1484), Damjan (oko 1477-1539), Mato (oko 1530-1599) i Stjepan Benessa (1545-1608), Marin (Mario) Caboga-Kordica (oko 1505-1582), Sabo Bobalio-Mišetić (oko 1530-1585), Stjepan Georgio-Giman (1579-1632) pripadali Bobaljevićevu klanu. Odraz klanovske borbe na građanski stalež, jasno vidljiv na urotničkom pokušaju Marina Držića u funkciji Bobaljevićeva klana, naslućuje se i kod Nikole Nalješkovića (oko 1500-1587) kao pristaše Gundulićeva klana, pa i Mavra Vetranovića (1482-1576) kao pristalice Bobaljevićeva klana.

Dubrovnik; patricijat; klanovi; urote

nije evidentirano