hrvatski

Interferencije svojstvene imunokemijskim metodama

Uvod Osnovno svojstvo svih imunokemijskih metoda – od imunoprecipitacijskih do biočip metoda – jest da reagens, kojim se otkriva ili kvantitativno određuje ciljni analit (antigen), sadrži antitijelo. Iako je nekovalentna veza između analita i antitijela specifična, moguće su brojne interferencije, bilo lažno povećane bilo lažno smanjene. Interferencije u imunokemijskim metodama mogu se otkriti: A. u tijeku razvoja/evaluacije metode i B. u svakodnevnom radu. Ove potonje su: 1. križna reaktivnost s endogenim i egzogenim substancijama koje nemaju strukturu antitijela, 2. križna reaktivnost s endogenim i egzogenim substancijama koje imaju strukturu antitijela, 3. prozonski učinak i 4. utjecaj matriksa. 1. Križna reaktivnost s endogenim i egzogenim substanijama koje nemaju strukturu antitijela Križna je reaktivnost (najčešća interferencija u kompetitivnim metodama) podrazumijeva nespecifičan utjecaj tvari u uzorku koja je strukturalno slična analitu te kompetira za vezno mjesto na antitijelu. Stupanj interferencije ovisi o tri čimbenika: specifičnosti antitijela, obliku testa i pripremi uzorka. Najčešći su primjeri: pri određivanju koncentracije hormona, lijekova odnosno alergen-specifičnih IgE. 2. Križna reaktivnost s endogenim i egzogenim substancijama koje imaju strukturu antitijela Na imunokemijsku reakciju mogu utjecati antitijela prisutna u biološkim uzorcima ili antitijela prisutna u reagensu. Biološki uzorci mogu sadržavati egzogena (primjerice biološki lijekovi) i endogena antitijela (primjerice heterofilna antitijela tj. prirodna antitijela i autoantitijela te anti-animalna antitijela-HAAAs) . Endogena antitijela prisutna su u oko 40% bolensika, osobito onih koji su dobivali imunoterapiju s monoklonalnim antitijelima. 3. Prozonski učinak Prozonski učinak (hook effect) temelji se na krivulji zasićenja antitijela s antigenom. Primarno prozonski učinak ovisi o koncentraciji analita. Podrazumijeva postojanje njegova izrazitog suviška, koji zasiti sva vezna mjesta na protutijelu, a nastaje uglavnom u metodama kod kojih se sve antigen, antitijelo i biljeg inkubiraju istodobno (single step assay). Prozonski učinak ne postoji kod kompetitivnih imunokemijskih analiza. 4. Utjecaj matriksa Svaka komponenta, kao sastavni dio imunokemijske analize (biološki uzorak, pufer, protutijelo, pomoćne tvari), sadržana u imunokemijskoj analizi ima svoj matriks. Sve te komponente, bilo iz biološkog uzorka (lipidi, proteini, ugljikohidrati, sol, voda) ili egzogenih izvora mogu utjecati na ciljni analit čija se koncentracija određuje. Endogene sastavnice uzrokuju interindividualnu i intraindividualnu varijabilnost rezultata. Komponente matriksa imaju mali afinitet vezanja za analit ili antitijelo - obično maskiraju analit ili antitijelo, zbog čega izostaje reakcija vezanja analita s antitijelom. 5. Zaključak U budućnosti će se interferencije povećavati u nekim područjima (primjerice kod primjene bioloških lijekova), a u nekim će se područjima smanjivati. Ipak, problemi interferencija u imunokemijskim analizama će biti trajan problem. Stoga stručnjaci laboratorijske medicine, liječnici i stručnjaci koji razvijaju imunokemijske postupke moraju biti svjesni tih problema i smanjivati interferencije na najmanju moguću mjeru.

interferencije; imunokemijske metode; križna reaktivnost; prozonski učinak; antitijela; matriks

nije evidentirano

engleski

Interferences special to immunoassays

Uvod Osnovno svojstvo svih imunokemijskih metoda – od imunoprecipitacijskih do biočip metoda – jest da reagens, kojim se otkriva ili kvantitativno određuje ciljni analit (antigen), sadrži antitijelo. Iako je nekovalentna veza između analita i antitijela specifična, moguće su brojne interferencije, bilo lažno povećane bilo lažno smanjene. Interferencije u imunokemijskim metodama mogu se otkriti: A. u tijeku razvoja/evaluacije metode i B. u svakodnevnom radu. Ove potonje su: 1. križna reaktivnost s endogenim i egzogenim substancijama koje nemaju strukturu antitijela, 2. križna reaktivnost s endogenim i egzogenim substancijama koje imaju strukturu antitijela, 3. prozonski učinak i 4. utjecaj matriksa. 1. Križna reaktivnost s endogenim i egzogenim substanijama koje nemaju strukturu antitijela Križna je reaktivnost (najčešća interferencija u kompetitivnim metodama) podrazumijeva nespecifičan utjecaj tvari u uzorku koja je strukturalno slična analitu te kompetira za vezno mjesto na antitijelu. Stupanj interferencije ovisi o tri čimbenika: specifičnosti antitijela, obliku testa i pripremi uzorka. Najčešći su primjeri: pri određivanju koncentracije hormona, lijekova odnosno alergen-specifičnih IgE. 2. Križna reaktivnost s endogenim i egzogenim substancijama koje imaju strukturu antitijela Na imunokemijsku reakciju mogu utjecati antitijela prisutna u biološkim uzorcima ili antitijela prisutna u reagensu. Biološki uzorci mogu sadržavati egzogena (primjerice biološki lijekovi) i endogena antitijela (primjerice heterofilna antitijela tj. prirodna antitijela i autoantitijela te anti-animalna antitijela-HAAAs) . Endogena antitijela prisutna su u oko 40% bolensika, osobito onih koji su dobivali imunoterapiju s monoklonalnim antitijelima. 3. Prozonski učinak Prozonski učinak (hook effect) temelji se na krivulji zasićenja antitijela s antigenom. Primarno prozonski učinak ovisi o koncentraciji analita. Podrazumijeva postojanje njegova izrazitog suviška, koji zasiti sva vezna mjesta na protutijelu, a nastaje uglavnom u metodama kod kojih se sve antigen, antitijelo i biljeg inkubiraju istodobno (single step assay). Prozonski učinak ne postoji kod kompetitivnih imunokemijskih analiza. 4. Utjecaj matriksa Svaka komponenta, kao sastavni dio imunokemijske analize (biološki uzorak, pufer, protutijelo, pomoćne tvari), sadržana u imunokemijskoj analizi ima svoj matriks. Sve te komponente, bilo iz biološkog uzorka (lipidi, proteini, ugljikohidrati, sol, voda) ili egzogenih izvora mogu utjecati na ciljni analit čija se koncentracija određuje. Endogene sastavnice uzrokuju interindividualnu i intraindividualnu varijabilnost rezultata. Komponente matriksa imaju mali afinitet vezanja za analit ili antitijelo - obično maskiraju analit ili antitijelo, zbog čega izostaje reakcija vezanja analita s antitijelom. 5. Zaključak U budućnosti će se interferencije povećavati u nekim područjima (primjerice kod primjene bioloških lijekova), a u nekim će se područjima smanjivati. Ipak, problemi interferencija u imunokemijskim analizama će biti trajan problem. Stoga stručnjaci laboratorijske medicine, liječnici i stručnjaci koji razvijaju imunokemijske postupke moraju biti svjesni tih problema i smanjivati interferencije na najmanju moguću mjeru.

immunoassays; interferences; cross-reactivity; prozone effect; antibodies; matrix

nije evidentirano