hrvatski

Morfološka i šumskouzgojna obilježja park-šuma grada Zagreba

Zagrebačko je područje šumovito. Površina šuma, njihova općekorisna vrijednost, šumskouzgojna obilježja te oblik i način prostiranja u urbanom gradskom tkivu govore u prilog toj ocjeni. Promotrimo li prostorni odnos šuma i grada Zagreba, uočit ćemo dvije karakteristične skupine šumskih kompleksa. Prvu čini šumoviti masiv Medvednice, koji se postupno, preko brežuljkastoga prigorja, uzdiže u sjevernom zaleđu Zagreba do visine od 1033 m. Medvednica je 1981. godine na površini od 22 826 ha proglašena parkom prirode. Gotovo polovica te površine prostire se na administrativnom području Grada Zagreba. Temeljni fenomen Parka prirode Medvednica dobro su očuvane šume koje zauzimaju približno 64 % površine. Istraživanjem flore (Nikolić i Dobrović 2003) u njemu je zabilježeno 1346 vrsta sjemenjača. Ta brojka pokazuje da je flora Medvednice vrlo bogata u usporedbi s Hrvatskom (oko 4300 vrsta sjemenjača) ili nekim drugim europskim zemljama (npr. Velika Britanija ima oko 1600 vrsta). Drugu skupinu čine šume koje su uklopljene u urbano tkivo grada Zagreba. Nazivamo ih park-šumama zbog njihova prostornoga razmještaja, značenja za građane Zagreba, zbog općekorisne vrijednosti te posebnih morfoloških, strukturnih i šumskouzgojnih obilježja, od kojih ćemo neke prikazati u ovom tekstu. Uzet ćemo u obradu većinu šumskih kompleksa koje možemo svrstati u zagrebačke park-šume. To su: Susedgrad, Lisičine, Grmoščica, Šestinski dol, Zamorski breg, Vrhovec, Jelenovac, Pantovčak, Prekrižje, Kraljevec, Zelengaj, Tuškanac – Dubravkin put – Cmrok, Remetski kamenjak, Mirogoj, Remete, Maksimir, Dotrščina, Miroševečina, Dankovečina, Granešina, Oporovec i Čulinečina. Rasprostranjene su na prostoru koji se smjerom zapad – istok proteže u duljini od približno 20 km, a smjerom sjever – jug gotovo 9 km. Raznolike su površine i oblika. Pojedini kompleksi nisu povezani u jedinstvenu cjelinu jer je cjelokupni areal park-šuma grada Zagreba ispresijecan gradskim četvrtima i objektima infrastrukture. Ipak, mogli bismo izdvojiti nekoliko šumskih kompleksa između kojih postoji prostorna povezanost, što im daje posebno značenje. To su tzv. park-šume središta: Vrhovec, Jelenovac, Pantovčak, Prekrižje, Kraljevec, Zelengaj i Tuškanac – Dubravkin put – Cmrok. Prostiru se na površini od približno 356 ha, od Šestinskoga dola na zapadu do Tuškanca na istoku. Južnim se rubom spuštaju do samoga središta Zagreba, u predjelima Gornji grad i Dubravkin put. Sjeverni se rub nalazi u park-šumi Prekrižje. Zanimljivo je kako je od ukupne površine park-šuma središta 48 % u privatnom vlasništvu. Staništa su gradskih park-šuma posredno definirana orografskim i hidrografskim prilikama. Pripadaju prigorskom reljefu Medvednice. Obilježavaju ga grebeni koji se smjerom sjever – jug spuštaju od masiva Medvednice prema savskoj nizini. Nadmorske su visine u rasponu približno od 330 m (park-šuma Prekrižje) do 110 m (park-šuma Čulinečina). Grebeni su razdvojeni koritima potoka. S obzirom na fitogeografsku raščlanjenost šumske vegetacije u Hrvatskoj (Vukelić i Rauš 1998) park-šume pripadaju brežuljkastomu (kolinskomu) i nizinskomu (planarnomu) vegetacijskomu pojasu. Prvi pojas obilježavaju šumske zajednice u kojima je glavna vrsta drveća hrast kitnjak, a drugi šumske zajednice u kojima je temeljna vrsta drveća hrast lužnjak. Iako su gradske park-šume koje ćemo ovdje analizirati sličnih fitocenoloških i stanišnih obilježja, postoje razlike u nekim morfološkim i šumskouzgojnim svojstvima. Ona su uglavnom plod antropogenih utjecaja kojima su izložene u gradskom okruženju. Neke razlike potječu iz činjenice da je dio park-šuma u privatnom vlasništvu. U njima je tretman bio drukčiji od onoga u državnim šumama ili primjerice u park-šumi Maksimir, o kojoj se skrbi još od XVIII. stoljeća. Park-šuma Dotrščina primjernim je uzgajanjem tijekom šezdesetak godina iz šikare prevedena u šumu optimalne strukture.

park šume, grad Zagreb, morfologija šuma, struktura šuma

nije evidentirano