hrvatski

Nasilje među djecom i institucionalna neodgovornost

Rad pokušava odgovoriti na pitanje kako se ideja o zaštiti ljudskih prava posebno prava djece i mladih, u normativno neuređenim okolnostima pretvara u svoju suprotnost tj. ozakonjeno kršenje ljudskih prava. U tom se pokušaju problematizira teza o institucionalnoj neodgovornosti koja "zakonito" otvara prostor nasilju nad djecom i među djecom, te kako se nekritičkim prihvaćanjem izgovora o zakazivanju institucija, osigurava daljnja promocija institucionalne neodgovornosti. Prvi dio teksta pokušava definirati problem institucionalne neodgovornosti operacionalizirajući ga kroz tri pitanja: kako se u društvu a posebno kod mladih članova društva razvija iskustvo o isplativosti i poticanju nasilja? Kako se gradi iskustvo da miroljubivi akteri (djeca i odrasli sudionici) nisu zaštićeni tj. da su prepušteni nemilosti nasilnika? Zašto izloženost nasilju ostavlja prostor samo za negativne opcije odgovora: pasivnost i bijeg ili pasivnost koja jednom kulminira nasilnom često i prekomjernom reakcijom, što osobu inače sklonu nasilju pretvara u žrtvu, a osobu inače nesklonu nasilju pretvara u nasilnika. Potom se razmatra proces strukturiranja društvenih institucija što s jedne strane pomaže razumijevanju spomenute sintagme o institucionalnoj neučinkovitosti tj o "zakazivanju institucija", ali također otkriva i model stabilizacije djelotvornih institucionalnih odgovora. Ako institucionalno iskustvo ne nudi takvu vrstu niza odgovora koji moraju biti dostupni, jasni, logični i općeprihvatljivi, tada je moguće ocijeniti kako je institucija doista zakazala tj. nije ispunila društvena očekivanja, što ne može ostati konačno objašnjenje problema, već samo uvod preuzimanje konkretne odgovornosti, a nju snose čelni institucionalni akteri (državni ili resorni) tj. konkretne osobe. U završnom se dijelu tekst bavi ne/postojanjem jasnih i djelotvornih protokola u ustanovama koje se bave odgojnim i preodgojnim aktivnostima (konkretni primjeri) čime institucije izravno sudjeluju u poticanju i promociji nasilja nad djecom i među djecom, što će se provjeriti putem intervjua s ukupno 25 neposrednih sudionika u odgojnom, obrazovnom i preodgojnom procesu, kojima su postavljena pitanja o iskustvu i osjećaju sigurnosti u specifičnim okolnostima pokušaja rješavanja nasilnih događaja: prekida nasilnog čina, pokušaja i zakonskih mogućnosti zaštite žrtve, te pokušaja i zakonskih mogućnosti zaustavljanja počinitelja nasilnog čina i prevencije budućih ponavljanja sličnih aktivnosti.

Nasilje među djecom, institucionalna neodgovornost, zaštita dječjih prava

nije evidentirano