hrvatski

Korupcija je društveno zlo

Korupcija je zlo. Moćne čini bogatima. Bogate čini moćnima. Stvara dojam da je sve na prodaju. Uništava osjećaj pravde i povjerenje u vlast. Oduzima nadu siromašnima i bespomoćnima. Jednom uspostavljena, spada u strukture koje je teško razoriti. Njene žrtve nisu odmah vidljive, no štete koje stvara u ekonomiji, politici i društvu, svi plaćamo. Nema razdoblja i nema zemlje u kojoj ne postoji neki incident ili slučaj korupcije, no ono što je opasno je time opravdati pasivnost ili u nasljeđu proteklih sistema tražiti objašnjenja njene sasvim nove pojave. Korupciju zapravo ne smijemo tumačiti kao svojevrsni otklon od normalnosti, jer je ona kod nas sistem. Ona je sistem i u Hrvatskoj, i ne treba je ocjenjivati prema trenutnim naslovima u novinama, broju slučajeva, nego prema tome što je razgranata i povezana s institucijama sistema, radilo se tu o političkim strankama, ili češće, interesnim grupama, o raspadnutoj ili neefikasnoj administraciji, lošem sudstvu, pravnom poretku. Korupcija je dobrim dijelom prihvaćen sustav. I tu se suočavamo s velikom neugodnom istinom i iskustvom da, usprkos tome što je korupcija prepoznata kao važan element zastoja u ekonomskom razvoju i problem u političkom sustavu, štoviše u urušavanju društva, nismo uspjeli učiniti dovoljno da se ljudi ohrabre ili pomisle da se nešto doista efektivno dade učiniti. Ljudi su ne samo skeptični, oni su zapravo umorni od velikih obećanja i malih rezultata. Na javnu scenu probile su se osobe koje nisu skrivale, već su smatrale normalnim pokazati «razumijevanje» za korupciju: od namještanja rezultata nogometnih utakmica, do položaja iznad zakona u bespravnoj gradnji, od prezira prema pravu do ignoriranja moralnih dužnosti. Arogantno i uz evidentan manjak ne samo morala već i znanja i obraza. Bahata ignorancija plaća se inače u demokraciji gubitkom povjerenja, popularnosti ili čak gubitkom vlasti, no mnogi ljudi na javnoj sceni vole da se o njima govori, makar i negativno, pa javnu scenu pretvaraju u medijske cirkuse. Javnost se pretvara u nezadovoljnu publiku: ciničnu i pasivnu, ispunjenu frustracijama, dezorijentiranu i razočaranu. Istraživanja korupcije pokazuju čvrstu vezu korupcije i izostanka investicija, stranih ulaganja, sustavne ekonomske politike. Pokazuju da Hrvatska zaostaje za svojim ekonomskim konkurentima, jer korupcija je i pokazatelj slabe učinkovitosti javne vlasti. Institucije izvršne vlasti, lokalne samouprave i sudstva treba osloboditi političkih kriterija odabira ljudi i napredovanja, ali samo to nije dovoljno, već treba osigurati i njihovu odgovornost za profesionalno i stručno obavljanje posla. Kaznene mjere neće same po sebi dati rezultat, ako ih ne prati izgradnja javne svijesti i demokratske političke kulture, sustavno etičko obrazovanje i odgoj. Svojevremeno je kardinal Bozanić snažnim riječima osudio korupciju. Kaže: «Radi se o pojavi koja zahtijeva ozbiljno etičko vrjednovanje i prosuđivanje, jer narušava temeljne vrijednosti međuljudskih odnosa kao što su povjerenje, poštenje, pravednost i ravnopravnost te bitno ugrožava jednakost, solidarnost i sigurnost građana… Korupcija je stoga velik grijeh protiv slabih i nemoćnih."

korupcija, društveni sustav, percepcija korupcije

nije evidentirano