hrvatski

„Otvoreni atelier: Hrvatsko društvo likovnih umjetnika u mijenama epoha“

Autor pristupa prostorima kulture kao spremnicima stvaralačke energije koji, kao u slučaju Hrvatskog društva likovnih umjetnika, često mijenjaju svoju namjenu i odnos prema vlastima. Ne tako davno Džamija i Muzej revolucije danas su postali Domom likovne kulture. U svom odnosu prema kulturnoj politici raznih vlasti sudbina tog prostora likovne kulture simbolički izražava promjenjivi odnos između kulture i politike pod raznim režimima, domaćim i stranim, desnim i lijevim. U pet poglavlja koji obuhvaćaju austrougarsko razdoblje, prvu Jugoslaviju, Nezavisnu državu Hrvatsku, drugu Jugoslaviju, Republiku Hrvatsku te nadolazeću EU-Hrvatsku autor ocrtava put jednog važnog prostora kulture koji meandrira i provlači se do sretnijih trenutaka svog identiteta, premda ne na siguran, teleološki način, tim više što akteri hrvatske kulture i umjetnosti istodobno pokušavaju postići dva cilja, oba podjednako neizvjesna: afirmirati se na polju likovnog stvaralaštva kod kuće i inozemstvu i predstaviti svoje stvaralaštvo kao dio ukupnog razvoja Hrvatske, koje se ne pomiruje s o(p)stankom na europskoj ili svjetskoj periferiji.

kulturna politika, identitet, likovno stvaralaštvo, Hrvatska

nije evidentirano