hrvatski

Povijest Državne ergele Stančić 1919.-1938.

U sklopu Hrvatsko-slavonske zemaljske pastuharne 1919. godine osnovana je državna ergela, a pastuharna je 1924. godine preustrojena u Državnu ergelu Stančić (ponegdje u literaturi imenovana i kao Ergela Petrovo). U relativno kratkom postojanju ta je ergela postavila temelje današnjeg uzgoja lipicanaca u Hrvatskoj, a time i velikog dijela svjetskog uzgoja u uzgoju lipicanaca. Unatoč tome, do ove publikacije nije objavljeno ni jedno djelo koje ukupno prikazuje uzgojni i drugi rad te ergele, nego se njezino ime samo povremeno pojavljuje u povijesnoj literaturi, posebice u literaturi o rodoslovlju lipicanaca. Lipicanska ergela u Stančiću osnovana je 1919. godine, a djelovala je do 1938. godine kada je raspuštena zbog pojave zarazne bolesti infekcijske anemije kopitara (IAK). Dio matičnog stada je 1938. godine premješten u Lipik i to je bilo početno matično stado Državne ergele Lipik. Veliki utjecaj na unapređenje zemaljskog konjogojstva Državna ergela Stančić, a poslije Državna ergela Lipik činila je preko Državnog pastuhskog staništa Kutjevo. Kvalitetni pastusi uzgojeni u Stančiću i poslije u Lipiku su preko pastuhskog staništa u Kutjevu dani privatnim uzgajivačima u za rasplod. Državno pastuhsko stanište Kutjevo djelovalo je kao ustrojbena jedinica najprije Državne ergele Stančić do 1938. godine, a od 1938. kao ustrojbena jedinica Državne ergele Lipik. Uz to, državne ergele u Stančiću i Lipiku također su djelovale u unapređenju zemaljskog konjogojstva preko Zemaljske pastuharne u Đakovu u koju su dopremani kvalitetni mladi pastusi uzgojeni u Stančiću i Lipiku, a zatim posuđeni privatnim uzgajivačima za rasplod. Treba istaknuti da je Državna ergela Stančić, osim vlastitog uzgoja, u početku lipicanskog, a poslije i noniusa, bila mjerodavna za organizaciju ne samo konjogojstva u Hrvatskoj nego i na slovenskom i bosansko-hercegovačkom području. Jednostavnije rečeno, svi organizirani državni uzgoji i pastuhska staništa djelovali su pod nadzorom Državne ergele Stančić, a zatim Državne ergele Lipik. U samo 19 godina postojanja Državne ergele Stančić zbog dobrog stručnog rada i strogih uzgojno-selekcijskih mjera, postignuti su značajni rezultati u razvoju lipicanske pasmine, a posebice je važno da je u tako kratkom razdoblju postignut glavni postavljeni uzgojni cilj, a to je stvaranje „hrvatskog tipa“ lipicanca. Osim što je cilj postignut u matičnom stadu Državne ergele Stančić, on je ostvaren i u zemaljskom konjogojstvu postupkom davanja u najam kvalitetnih rasplodnih lipicanskih pastuha u zemaljski uzgoj. Uzgojne rezultate Državne ergele Stančić potvrdio je veliki broj domaćih i stranih stručnjaka, a to je učinio i svjetski poznati stručnjak Gustav Rau. Najveća prezentacija lipicanaca Državne ergele Stančić učinjena je tijekom 14. međunarodnog jahaćeg, skakačkog i vozarskog turnira u Aachenu 1938. godine, na kojemu su pastusi ergele i pastuhskog staništa u Kutjevu osvojili veliki broj prvih nagrada i time bili do tada nezapažena atrakcija na tome turniru. Odmah do aachenskog turnira, mogu se izdvojiti i rezultati lipicanskih kobila na daljinskom jahanju na udaljenost od 255 km 1926. godine, na kojemu su lipicanske kobile ergele Stančić osvojile 2., 3., 4. i 5. mjesto. Važno je spomenuti ime danas poznatog konjogojskog stručnjaka Miroslava Steinhausza, ing., koji je kao direktor stručno vodio ergelu i upravo njemu pripadaju najveće zasluge za postignute uzgojne rezultate. Također, ima velike zasluge za unapređenje ukupnog zemaljskog konjogojstva. Drugi stručnjak koji je mnogo pridonio unapređenju i promidžbi konja ergele Stančić i zemaljskog uzgoja je Milivoj Sekulić, koji je svojim stručnim i praktičnim znanjem kroz trening i natjecateljske rezultate uvelike pridonio dokazivanju uporabnih kvaliteta lipicanaca ergele Stančić i zemaljskog uzgoja. Njemu pripadaju zasluge za natjecateljske rezultate naših lipicanaca postignute u daljinskom jahanju 1926. godine na udaljenost od 255 km i na turniru u Aachenu 1938. godine. Državna ergela Stančić ostavila je neizbrisiv trag u današnjem ne samo hrvatskom nego i svjetskom lipicanskom uzgoju. Osim uspjeha u stvaranju „hrvatskog tipa“ lipicanca, ergela je ispunila i cilj zbog kojeg je osnovana, a to je spašavanje najkvalitetnijih lipicanskih rodova iz nekadašnjih privatnih ergela i zemaljskog uzgoja. Osim toga, u ergeli su stvoreni i novi hrvatski lipicanski rodovi kobila. Može se zaključiti da je Državna ergela Stančić u svojemu kratkom postojanju postavila temelje današnjeg hrvatskog nacionalnog uzgoja lipicanske pasmine poznatog pod imenom „hrvatski“ lipicanac.

Stančić; državna ergela; lipicanac; povijest

nije evidentirano